Brojne reakcije na "Toleranciju"

Veliki intervju sa svjetski poznatim dizajnerom Mirkom Ilićem: ‘Ja sam otišao u Ameriku da se ne promijenim’

Davor Mandić

Foto GRGUR ŽUČKO/PIXSELL

Foto GRGUR ŽUČKO/PIXSELL

Ja ne glorificiram Ameriku, uopće, ali Amerika, recimo, nema ministarstvo kulture, zato što je kultura privatno financirana. S druge strane vi imate Ministarstvo kulture i ako si artist, prikloniš se vlasti, jer ona ti daje ateljee, dotacije i slično. A privoljavanje vlasti je vrlo tradicionalno. U Hrvatskoj, i u bivšoj Jugoslaviji, ne može se napraviti spomenik, veća skulptura, a da nije vlast umiješana. Zato su dizajneri naučili prilagoditi se onom tko ima novac i zato su pustili dio svoje moći



Mirko Ilić vjerojatno je najpoznatije dizajnersko ime ovih prostora koje se počesto može asocirati uz neki oblik aktivizma ili pak humanitarnog djelovanja. Ilić je začetnik i glavni provoditelj izložbe »Tolerancija«, koju je od 2017. vidjelo više stotina tisuća ljudi u 34 zemlje, a donedavno mogli su je u organizaciji Drugog mora vidjeti i Riječani na Korzu, vrlo kratko, a potom manji njen dio u izlogu Gradske vijećnice.


Izložba koja promiče toleranciju, inkluziju, a protiv netrpeljivosti prema rasi, nacionalnosti, seksualnom ili vjerskom opredjeljenju, te je u suštini zbir sjajnih plakata poznatih, ali i manje poznatih dizajnera svijeta, prema mišljenju ovog novinara, u Rijeci nije bila tretirana adekvatno njenu značenju. Počev od otvorenja, na kojem Ilić nije mogao biti (što i nije bio problem, jer je dijelom više sile), do toga da je se na Korzu prekratko moglo vidjeti, a da šest plakata u izlogu Vijećnice nisu neka kompenzacija. Pritom treba istaknuti i to da su postamenti na Korzu, otkad su postavljeni, dosad otrpjeli doista svašta, pa je teško govoriti o reprezentativnom mjestu.


To se tako ne radi​


Riječko ukazanje tako izložbi nije napravilo najveću moguću uslugu, ali činjenica da je »Tolerancija« dobra i važna priča, uz Ilićevo predavanje o simbolima mržnje namijenjeno ponajviše mladima, koje je u Rijeci pratilo više od 5.000 ljudi, zalog su ipak u konačnici dobrog posla, za što zaslugu ima i organizator koji je izložbu prepoznao.




No budući da su riječke reakcije potom stigle i do Mirka Ilića, koji nas je kontaktirao i iz čega je nastao ovaj Zoom-razgovor, počinjemo širim pogledom na njih.


 S otvorenja izložbe u Rijeci / Foto S. DRECHSLER

S otvorenja izložbe u Rijeci / Foto S. DRECHSLER


 


Kakve su reakcije iz Rijeke sveukupno, što je do vas u dalekom New Yorku došlo?


– Reakcije su takve da sam jučer obrijao glavu (pokazuje nam svoju novu frizuru, op. a.). Ma zapravo je bilo vrlo malo reakcija; osim ovih vaših svađa, ništa. Jedino me neka profesorica srednje škole kontaktirala da je otišla pogledati izložbu s učenicima i da mi je zahvalna za nju.


Moram vam reći da je ovdje ipak bilo podosta reakcija, o izložbi ih je do mene stiglo iznimno pozitivnih, s time da su mnogi komentirali i otvorenje, jer su preko te svađe koju spominjete doznali više o tome i smatrali da sam bio u pravu.


– Ali jeste i niste bili u pravu. Reći ću zašto. Prvo, zato što je izložba organizirana relativno na brzinu. Onda, Grad (Grad Rijeka, op. a.) je pet dana prije otvorenja rekao da izložbu krati na tjedan dana, pa je izložba sada već skinuta i postavljena je druga, što je sasvim u redu, ali to se tako ne radi. Gledajte, oni ne znaju otkud nama novac za tiskanje i sve ostalo. Prema tome, uložiš, investiraš, i onda ti netko veli to što su meni rekli. Nasreću organizator ih je uspio emotivno ucijeniti pa su bar stavili ovih pet-šest plakata u izlog. Ali dobro, to su sve novi plakati, neki su čak nastali i nakon što smo dogovorili izložbu. Jedan od tih plakata meni je posebno drag. S obzirom na ove grafite protiv Roma u Rijeci, koje pokazuje Aljoša Pužar, jedan od tih plakata je onaj Romkinje iz Rumunjske. To je lijepi odgovor na te grafite.


No meni je drago da je ta izložba održana iz više razloga. Ona je zapravo zasluga Aljoše Pužara. On me pitao kako to da nikad nisam imao izložbu u Rijeci, a sam mu rekao da je to zato što me nitko nije pitao. Ja vrlo rijetko idem i nudim izložbu agresivno, osim na nekim mjestima koja mi se čine jako važna pa onda ucjenjujem, zavisi od zemlje i političke situacije. On je onda preporučio Drugo more, i tako se cijela stvar desila. Onda sam ga zamolio i da kaže par riječi na otvorenju.


Sada ću vam pokazati i zašto mi je drago što je izložba bila baš tamo. (Pokazuje izložbu na postamentima iz 2017. pod naslovom »Krvava nogometna bajka«, op. a.). Evo Armade s internacionalnim znakom Skinheada, zbog čega se dobivaju kazne bilo gdje, o čemu sam govorio i na ovom predavanju, i onda je tu i pozdrav Torcide, koji, naravno, možemo zvati i inernacionalnim pozdravom rimskih legija. Eto zato je meni bilo drago da na tom istom mjestu i na tim istim postamentima imamo potpuno drugačiju izložbu.


S time da je i ovu izložbu isto tako sponzorirao Grad, gdje nitko očito nije primijetio ove stvari.


 Izložba u Veneciji za vrijeme Bijenala 2019. godine / Foto TOLERANCE PROJECT

Izložba u Veneciji za vrijeme Bijenala 2019. godine / Foto TOLERANCE PROJECT


 


Predavanje za sve


Možda su se poveli onom postmodernističkom »anything goes« (sve ide, sve je dopušteno)?


– Ali mi ovdje govorimo o mraku. Jer čak i to da je netko tu izložbu nazvao »Krvava nogometna bajka«, već govori o mraku.


Kako reagiraju ljudi na vašem predavanju koje prati izložbu? Ako se ne varam ono bude organizirano pretežno za srednjoškolce?


– Ne, ja njih pozovem, ali predavanje je za sve. Prvi dio je o neonacističkoj novoj ikonografiji, da prepoznaju što je ono što nose, o modi i modnim kućama koje su dio nacističke ikonografije, velikim kućama. Drugi dio je o alternativi, dizajnu, kako se može vizualno boriti protiv sistema. Namjerno sam pozvao srednjoškolce, zato što su mi oni najvažniji segment društva koji želim dosegnuti, jer njih se još može promijeniti. Poslije toga vrlo je teško nekoga mijenjati. Ako je jednom odlučio da mu je to lijepi simbol, ili pozdrav, teško da će se kasnije to promijeniti.


Kad sam držao to predavanje u Zagrebu, ali otvoreno, ne internetsko, redovito bi mi dolazili i polaznici policijske akademije. Htio sam da i oni znaju razliku između križeva, što je religija, a što su neonacisti itd.


Kompleksno je ovo što ću vas sada pitati, ali ako smatramo da dizajn može adresirati ozbiljne društvene probleme, što vi ističete i riječima i djelom, nije li to moguće tek s pozicije etabliranosti, iz mogućnosti koje vi imate kao priznati dizajner, umjetnik, društveni djelatnik, koji onda može onkraj korporacija i njihovih politika napraviti jednu ovakvu stvar? Za koju, istaknimo i to, potrebna je ozbiljna logistička i financijska potpora. Što dizajner s 20-ak godina, koji se tek pokušava probiti, može napraviti u tom pogledu kada sve vrijeme troši da bi neku korporaciju prikazao u boljem, privlačnijem svjetlu?


– Tražim jednu fotografiju. Rekli ste 20-ak godina? Evo ovako dizajner od 20 godina izgleda (pokazuje svoju fotografiju i upućuje na bedž). Godina je 1979. i ovdje piše: »Rock’n’rollom protiv rasizma«.


Imam studio u New Yorku i trenutno smo nas dvoje, s time da mi asistent radi od kuće. Cijeli svoj život imam maksimalno dvoje-troje ljudi koji rade za mene. Ne zanima me raditi za korporaciju. Tu i tamo radim, ali to me ne zanima niti me veseli. Zato što mene ne zanima novac, jer da hoću raditi novac, ne bih bio dizajner; ima puno boljih profesija za to. Prodavati svoje radove korporacijama i činiti sve što one žele… – zapravo nema razlike između toga i prostitucije. Mene to nikad nije zanimalo, ni s osamnaest godina ni kasnije.


S izložbe u Dubaiju 2019. / Foto TOLERANCE PROJECT

S izložbe u Dubaiju 2019. / Foto TOLERANCE PROJECT


 


Ne, hvala


Dobro, vjerojatno je u svim djelatnostima slično, ali…


– Ma to je sve skupa jedna velika ispričnica, ovih koji hoće zaraditi novce, koji žele prestiž. Pa onda još kažu: »Njemu je lako, jer ima novac«. Kako oni znaju da imam novac? Oni se stavljaju u moje cipele, ali oni nisu na mom mjestu, a i ne žele ni biti na mom mjestu. U Hrvatskoj neki dizajneri zarađuju više novaca nego ja ovdje. Zato što ih to zanima. Mene ne zanima.


Ali to obično jest tako i nisam siguran da nema i drugih razloga zbog kojih se često dogodi da upoznate nekog dizajnera i shvatite da je puno bolji od njegova portfolija.


– Ali to je i zato što se dizajneri vrlo često ne bore za svoj rad. Zato i postoji ona sarkastična izreka da ne možeš biti bolji dizajner nego tvoj klijent. Dizajneri ne znaju da imaju moć dići se i otići, i reći ne, hvala. Ja ne glorificiram Ameriku, uopće, ali Amerika, recimo, nema ministarstvo kulture, zato što je kultura privatno financirana. S druge strane vi imate Ministarstvo kulture i ako si artist, prikloniš se vlasti, jer ona ti daje ateljee, dotacije i slično. A privoljavanje vlasti je vrlo tradicionalno. U Hrvatskoj, i u bivšoj Jugoslaviji, ne može se napraviti spomenik, veća skulptura, a da nije vlast umiješana. Zato su dizajneri naučili prilagoditi se onom tko ima novac i zato su pustili dio svoje moći.


 Nagrađeni plakat Mirka Ilića za film »Crveni i crni«

Nagrađeni plakat Mirka Ilića za film »Crveni i crni«


 


Ali što je, recimo, s pjesnikom čiji je doseg 300-tinjak mahom podijeljenih primjeraka knjige i koji ni u ovom, kako kažete javno, državno dotiranom sustavu ne može opstati od pisanja? Kako s njim?


– Pa radiš nešto drugo, ne kompromitiraš pisanje. Ako si pjesnik i ne prodaješ svoje knjige pjesama, onda zašto se uopće truditi raditi komercijalnu verziju; napiši nevjerojatno dobru pjesmu pa će je povijest prepoznati. Ja se vrlo često zezam; trudim se kao pas raditi nešto što nije plaćeno pa me pitaju zašto se oko toga mučim kad i tako to nitko neće vidjeti, ali ja onda kažem da ću vidjeti ja i dva moja neprijatelja. Pa onda radiš za sebe i da njih živciraš.


(Pokazuje knjigu sa stripom koji je radio za Polet, op. a.) Ovo je prva pjesma Davora Slamniga, ja sam to napravio u dvije-tri noći, otisnuto je loše itd., ali danas je u kolekciji Mome. Da sam tada mislio o tome kako je to plaćeno, da će to biti loše tiskano, ne bi bilo Mome.
Ili, pozvali su me bili da radim plakat za film. »Crveni i crni«, totalno neobičan plakat za film kod nas u to vrijeme, borba fašista i komunista. I ja im lijepo objasnim: ovo su fašisti, ovo komunisti, komunisti pobjeđuju itd., ali napravit ću vam i komercijalni plakat. Za ovaj sam se svađao i raspravljao, pa su oni rekli dobro, tiskat ćemo, i tako je u maloj nakladi. Pola godine kasnije otišao sam u Ameriku i dobijem vijest da je taj plakat nagrađen drugim mjestom kao najbolji europski filmski plakat. Dobio sam nagradu Hollywood reportera za plakat koji sam napravio praktički besplatno. I to tako što sam došao na sastanak s gotovim plakatom, jer sam mislio ako im donesem gotov plakat, imam više prostora za moralnu ucjenu.


Nisam im donio tri skice ili imao prezentaciju, nisam ušao unutra i zahtijevao za sebe prostor i slobodu. Pa onda nije bilo tamo ovo je OK, ali promijeni to i to. Takvo što nije dolazilo u obzir. Prema tome, stvar je u tome kako se postaviš.


 »Tolerancija« u Dubrovniku na autobusima / foto TOLERANCE PROJECT

»Tolerancija« u Dubrovniku na autobusima / foto TOLERANCE PROJECT


 


Mandela i Gandi


Nije uvijek lako, vrlo često će te boliti želudac što si si napravio, jer rentu treba platiti, ali svega toga se nagomilalo dovoljno da sam mogao doći u Ameriku i već prvi tjedan dobiti da nešto radim. To je jedna drugačija investicija.


Neki dizajneri u Hrvatskoj i Srbiji znaju pitati kako to ja dobijem neke poslove bez natječaja itd. Nije bilo natječaja, jer sam im ja odlučio pomoći. Kao ova priča s »Moje mjesto pod suncem«. Zamolili su me da im napravim logo. Ja sam čak našao i neke novce u Americi, napravio im logo, ali i pitao Slavenku Drakulić i Rujanu Jeger da napravimo slikovnicu, i to besplatno. I ta slikovnica, ako je relativno dobra, prodavat će se svake godine i njima će dolaziti redoviti novac. Naravno da je sve to nešto lakše jer se zovem Mirko Ilić, ali to je sve povezano. Meni ljudi vjeruju. Ja sam ostao isti, nisam se promijenio; ja sam otišao u Ameriku da se ne promijenim.
Izložbu »Tolerancija« imao sam u zatvoru u kojem su bili Mandela i Gandi, na stotu godinu rođenja Mandele, dakle u hodnicima po kojima su oni hodali. Tko ti to može platiti, koja je to lova?


Radio sam logo za Auschwitz Institute for Peace and Reconciliation. Jedna od baraka tamo je obrazovni centar i kad sam ušao, vidio sam moj logo na zidu. Iz te barake studenti i ostali izlaze s torbom koja ima moj logo. Tko ti to može platiti? Što je adekvatni financijski odnos prema tome?


: Dio stripa »Debil blues« iz Poleta, koji je nacrtao Mirko Ilić

Dio stripa »Debil blues« iz Poleta, koji je nacrtao Mirko Ilić


 


Zanima me povijest »Tolerancije«. Kako je do došlo do izložbe i cijelog projekta?


– Kad netko treba privući pažnju, često me pitaju da nešto napravim, jer znaju da će se stvoriti buka, naročito na području bivše Jugoslavije, gdje me klinci, na sreću ili na žalost, još uvijek pamte. Kažem i na žalost, jer su dosad već trebali imati pet novih mirka ilića, johnnyja štulića, pankrta, itd., ali ih nemaju. Iz kojekakvih razloga.


Radio sam Jewish Film Festival u Zagrebu, koji smo onda u razgovoru s Brankom Lustigom odlučili nazvati Festival tolerancije, djelomično zato što mi se čini da naziv Židovski filmski festival limitra ono o čemu govoriš, dok tolerancija može biti i o Palestini, i o gejevima itd. Dugo sam to radio, da bi onda nastao i Festival tolerancije u Beogradu, a jedan i u Sloveniji. Pomagao sam im onda napraviti i dizajn za House of Tolerance u Ljubljani pa su mi oni iz zahvalnosti, jer sam to radio besplatno, ponudili izložbu na postamentima na trgu. Rekli su mi da je to jedan mali trg, da nema puno prometa i da će mi izložba biti vani pet dana. Moj ego često je vrlo zadovoljan, pa meni ne treba izložba na trgu u Ljubljani, ali kad su mi već dali »spotlight« zašto ga ne iskoristiti za nekog drugog. Pa sam rekao, ako je to festival tolerancije, pozvat ću 20-ak najboljih, po meni najvažnijih dizajnera na svijetu i jedino što moraju napraviti je ostati u tom formatu i na svom jeziku napisati »tolerancija«, koji god jezik bio, da se ne desi diktatura engleskog.


I Love New York


Otišao sam tada jednom od najvećih dizajnera, Miltonu Glaseru, koji je napravio onaj famozni logo I Love (heart, ili stilizirano srce, op. a.) New Yok. E, da, ajmo na trenutak o tom logu, koji je vjerojatno uz »smiley face« jedan od najpoznatijih simbola u ovom trenutku. On je taj logo napravio da bi pomogao državi New York da se izvuče iz loše ekonomske situacije 1970-ih. Napravio ga je besplatno i poklonio, odrekao se svih tantijema, jer je volio svoj grad. Dakle Milton je uvijek volio takve akcije, a mi smo bili dobri prijatelji i ja mu velim: »Bi li mi mogao u dva dana napraviti plakat, jer hoću pozvati ovih 22 drugih ljudi i nisam siguran da će svi odmah reagirati, ali ako priložim tvoj plakat i kažem Milton ga je napravio, onda…« I on kaže da može, i napravi plakat i ja to pošaljem drugima i uskoro smo imali 23 plakata. Tako je nastala izložba.


 Plakat Miltona Glasera

Plakat Miltona Glasera



I onda su desilo to da je jedan od plakata bio na arapskom, pa ga je netko u toj lijepoj i čistoj Sloveniji uništio u noći prije otvorenja, što je bio lijepi dokaz da je takva izložba itetkako potrebna. Dapače, par dana kasnije netko je uništio još gomilu plakata, što je prizvalo i još više reakcija, medija, svega. Uglavnom izložba je prošla jako dobro i ja sam shvatio da imam 23 plakata i zapitao se što sad. Pa sam počeo zvati ljude i organizirati druge izložbe.


Koliko je gradova, odnosno izložbi bilo dosad i kako se projekt razvijao?


– Bilo je 108 izložbi u 34 zemlje. U ovom trenutku imamo više od 170 plakata. I neke lijepe stvari se dešavaju. Na primjer ovo je knjiga jednog dijela plakata, pogledajte gdje je tiskana (pokazuje i mi čitamo: Dubai). Dakle Univerzitet u Dubaiju je tiskao čak i gej plakate, plakate na hebrejskom, plakate s Davidovom zvijezdom, prema tome neke čudne, dobre stvari se dešavaju, ljudi reagiraju, imamo izložbe posvuda. Recimo, inflight magazine (časopis za let, op. a.) Emiratesa je pisao o izložbi »Tolerancija« ili dođem u te neke zemlje pa mi se pojavi neki klinac koji hoće da mu potpišem neki plakat i onda je to plakat s duginim bojama, pa mi se ispod glasa zahvaljuje. Tko ti to može platiti?


Plakat Davida Tartakovera (Izrael)

Plakat Davida Tartakovera (Izrael)


 


Neprofitna organizacija


Koji su vam planovi za budućnost projekta i kako dolazi do izložbi, vi se javljate ili oni zovu?


– U zadnje vrijeme često se događa da je izložba reakcija na neku političku situaciju, pa je mnogi žele da kaže ono što oni ne mogu, jer tu internacionalnu izložbu ne možeš samo tako odbiti.


Do prije dvije godine manje-više sam sve sam radio i financirao, ali sam onda osnovao neprofitnu organizaciju Tolerance project. Evo, npr. pitao sam Miltona Glasera da mi napravi logo. Ja nemam ni plakat, nisam ga radio. Ne radim ni najavne plakate, uvijek pitam nekog tko je od tamo, jer dizajneri od tamo znaju svoju situaciju. Isto tako, kad imam novu izložbu uvijek pitam nekog iz te regije da napravi plakat. Možda zato proporcionalno ima malo više plakata iz bivše Jugoslavije, jer sam imao više izložbi tamo, ali onda i ljudi koji prolaze mogu na svojim jezicima pročitati »tolerancija«. A neprofitnu organizaciju sam osnovao zato što tako mogu tražiti novce pa im onda izbijem argument koji mi vrlo često daju u zemljama koje ne žele imati tu izložbu: »Ali mi nemamo novce za tisak, to je sve preskupo«. Onda ja velim da ako je to problem, ja platim tiskanje. Onda se hvataju za glavu, ali izbijaš im argumente.


Zbog COVID-19 je sve malo bilo zaustavljeno, ali ja sam u jedanaestom mjesecu, kad je bio Međunarodni dan tolerancije, imao deset izložbi po cijelom svijetu. Sada imamo dvije izložbe u Tajlandu, pa u Münchenu, pa u Varšavi, Ontariju u Kanadi i još pregovaram o nekoliko izložbi. Mislim da ću do kraja godine imati još barem negdje između 15 i 20 izložbi diljem svijeta. I da, trenutno je otvorena izložba u Pekingu, koja se onda seli u Šangaj.


U Rijeci će plakati biti donirani srednjim školama koje su se pojavile na predavanjima da ih stave po hodnicima ili gdje god hoće.


 S prve izložbe u Ljubljani u ožujku 2017. / Foto M. FRAS

S prve izložbe u Ljubljani u ožujku 2017. / Foto M. FRAS


 


Mene nema


Hoće li nekada biti i vašega plakata ili imate čvrst stav oko toga?


– Ne, neće. Meni je uvijek bilo lakše boriti se za druge nego za sebe. Recimo, drugačije je kad govorim da je neki Kordejev strip genijalan i da će ti neki biti ludi ako ga ne objave, nego da to radim za sebe. Tako, da bih se mogao raspravljati, navlačiti itd. mene nema niti će me biti.


Ali Tolerance project ide dalje, imate suradnike?


– Samo smo nas dvojica, i imam tri board membera (članice odbora, op. a.), gospođe koje pomažu, ali samo smo moj asistent i ja. On radi od doma, bivši moj student. To je sve zasad. Ali meni su svi suradnici, svatko tko pomogne. I ako uspijem svu tu pažnju podijeliti i ako ovakva izložba prođe dobro, i o njoj se priča, mene će sutra netko nazvati iz Pule i reći da kako to da oni nemaju izložbu. Pa niste pitali. Recimo ako pogledate moj websajt vidjet ćete da sam prije dvije godine za vrijeme Bijenala u Veneciji imao 100-tinjak plakata. Dakle po cijeloj Veneciji, za vrijeme Bijenala. To je financirala Venecija, jer su htjeli pokazati da na Bijenalu nije sve samo pitanje love, šminke i arta, nego i pitanje odgovornosti. Dobiti poziv od Venecije nisam mogao isplanirati, međutim netko je negdje vidio izložbu i preporučio je, tako da se stvari šire same po sebi.