– Da bi se postalo majstorom ikebane, treba završiti posebne akademije. Ja sam studirala na akademiji Sogetsu u Tokyju, gdje sam i diplomirala
Ksenija Grabusin, jedina riječka ikebanistica s japanskom diplomom, za sebe će reći da joj je ovo drevno umijeće slaganja biljnih kompozicija, kroz više od četiri desetljeća rada, donijelo mnogo radosti i zadovoljstva. Brojne izložbe, skupne i samostalne, na kojima je izlagala svoje kompozicije u najrazličitijim prigodama i sredinama, učinile su je poznatom, priznatom i omiljenom osobom, ne samo u riječkom slovenskom društvu »Bazovica« kojem pripada rođenjem, već i u makedonskom »Ilindenu«, u Zajednici Roma ili Savezu antifašističkih boraca u Rijeci, ali i diljem Hrvatske, Slovenije, nekadašnje Jugoslavije…
Ksenija Grabusin po profesiji je učiteljica. Rođena u Črnomelju, u obrtničkoj obitelji Krašovec, odrasla na imanju koje je tek odnedavno ucrtano na kartu Savinjske doline pod imenom Kraševčevo, osnovnu je školu završila u Žalcu, gimnaziju u Celju, a učiteljsku školu u Ljubljani. Tijekom rata bila je u partizanima – otuda i danas njena antifašistička orijentacija – nekoliko godina nakon rata radila je kao učiteljica u svom rodnom kraju, a onda doselila u Rijeku.
Diplomirala u Tokyju
– Da bi se postalo majstorom ikebane, treba završiti posebne akademije. Ja sam studirala na akademiji Sogetsu u Tokyju, a diplomirala u klasi prof. Klare F. Kos. Članica sam te uvažene institucije, a diploma mi daje kvalifikaciju ovlaštenog učitelja i pravo da otvorim svoju školu ikebane. Za mene je takva prilika čast, ali sam se ipak zadržala na svom radu.
Poticaj su mi razni događaji u okruženju, ali i osobe kojima se divim ili želim obilježiti neki njihov važan trenutak. Budući da sam tijekom dugog života pohađala brojne likovne kolonije, stekla sam mnogo prijatelja, koji su me pak pozivali da sudjelujem na njihovim izložbama. Neka su se prijateljstva održala, neka nisu, a neka traju i nakon smrti prijatelja… Evo, prošlog sam mjeseca izlagala u mjestu Griže (kod Žalca), dakle u kraju mog djetinjstva, upravo zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s pokojnom kiparicom Frančiškom Petelinšek.
Kulturno društvo Svoboda iz Griže priredilo je svojoj umjetnici posthumnu izložbu, a mene pozvalo da tom prigodom izložim svoje kompozicije. Budući da poznajem dobro Savinjsku dolinu, nastojala sam da moje kompozicije budu u tijesnoj vezi s krajem u kojem će biti izložene. Tako sam prvu naslovila »Sretno!« – tradicionalnim rudarskim pozdravom prije spuštanja u okno, jer je to rudarski kraj; druga je kompozicija imala naslov »Hmeljska princeza«, jer je to kraj u kojem se uzgaja hmelj; izložila sam i kompoziciju Barbara Celjska, pa još dvije kompozicije s cvijećem iz moga vrta, a posebnu sam pažnju usmjerila na ikebanu posvećenu svetom Pankraciju, po kome je imenovana crkva u mjestu Griže.
Za tu sam kompoziciju koristila drvo melije (azedarak) koje u Rijeci raste ispred željezničke stanice, narod ga zove i »očenašek« jer se njegove tvrde bobice koriste za izradu krunica.
Legenda o Romima
Stan prepun grana i plodova
Dakle, radim brzo – ideja mi u trenu proleti kao misao, i ja je odmah i realiziram. Nije mi teško sjesti na vlak, ili pješice otići i po nekoliko kilometara da nađem biljku koju želim koristiti za određenu kompoziciju. A čitav moj stan prepun je grana, grančica, mahovine, cvijeća i plodova koji čekaju povod da mirise i osebujnost vegetacije našeg podneblja stave u službu drevne japanske tehnike.
