Dvadesetsedmogodišnja Mia Kalašić, profesionalna nogometašica, jedna je od djevojaka koje se natječu za prestižnu titulu Miss sporta Hrvatske.

Mia je, kako nam je sama ispričala, dugi niz godina igrala u Dinamu te s ponosom nosila i kapetansku traku. Potom je prošla selekcije reprezentacije U17, U19 i A selekcije, a nakon niza godina igranja u Hrvatskoj odvažila se otići u inozemstvo graditi karijeru.

Kratko vrijeme je igrala u Bosni, potom u Njemačkoj te Sloveniji, a sada igra za ženski nogometni klub u Bergamu, u Italiji.

Što vas je ponukalo da se prijavite za natjecanje ljepote Miss sporta Hrvatske i kakva su vam očekivanja ?

– Kao i većina toga u mom životu, prijava je bila spontana. Nadam se dobroj zabavi, upoznavanju novih ljudi, izmjenjivanju iskustava, a naravno da će biti i jako zanimljivo proći i malu školu mode jer ćemo imati tri dana priprema za izlazak na pistu, te ćemo ipak malo učiti i ispravan hod i poziranje, što je meni jako zanimljivo jer volim učiti nove stvari.

Sportski život

Kako protječu pripreme?

– Pripreme idu jako dobro. Inače vodim sportski život, tako da nema većih promjena, osim onoga po čemu je ovaj izbor poseban, a to je dio prezentiranja u kojemu moram iskoristiti svoju maštu i kreativnost te predstaviti sport iz kojeg dolazim.

Zbog sigurnosnih mjera malo je došlo do nekih promjena koje moram napraviti, ali nema većih problema i jedva čekam okupljanje koje je predviđeno za 8. srpnja i odlazak u hotel Stara škola u Zagorju.

Imate li ambicije krenuti u svijet mode?

– Ako dođe kvalitetna ponuda i angažman, spremna sam krenuti u modni svijet. Uvijek sam spremna probati nešto novo i vidjeti kako ću se snaći u tome. Želim to isprobati.

Recite nam nešto više o vašoj sportskoj karijeri. Kako ste krenuli u svijet nogometa?

– Kao mala uvijek sam ganjala loptu s dečkima. Trenirala sam streljaštvo, stolni tenis i tenis, ali sam ipak najsretnija bila na nogometnom terenu. U tom periodu sam trenirala tenis, ali nije bilo baš mogućnosti za moju adekvatnu pripremu zbog financijskog stanja moje obitelji, te je trener tenisa kad je vidio koliko volim i koliko sam dobra u nogometu, otišao mi kupiti prve kopačke i odveo me na prvi nogometni trening u ŽNK Dinamo.

I danas se sjećam tog treninga na kojem su me dočekali moja prva trenerica i trener koji su me kasnije poveli u moju nogometnu karijeru koja i danas traje.

Od prve utakmice sam bila u početnoj postavi. Dugi niz godina sam igrala u Dinamu, s ponosom nosila i kapetansku traku. Prošla sam selekcije reprezentacije U17, U19 i A selekcije.

Nakon dugo godina igranja u Hrvatskoj, odvažila sam se za inozemnu karijeru. Kratko vrijeme sam igrala u Bosni, potom u Njemačkoj, Sloveniji i sada sam u Italiji.

Nažalost, imate i neka neugodna iskustva iz svijeta ženskog nogometa. Što se točno dogodilo?

– Moja najveća negativna iskustva su ozljede. Moja je karijera, osim pobjedama, porazima, golovima, asistenicijama, bogata nažalost i brojnim ozljedama.

Mnogi su mi govorili da stanem i da pustim nogomet, da je vrijeme da prestanem i posvetim se nečem drugom, ali sam se uvijek kao Feniks vraćala.

Teško je nakon ozljede vratiti se na trening ili utakmicu te ući u taj prvi duel nakon pauze. Nikada nisi kao što si bio prije ozljede i tu psihičku barijeru je jako teško prijeći.

Inače sam po prirodi jako nestrpljiva, te je naravno bilo i situacija gdje se ne bih niti zaliječila do kraja, već s bandažama, tabletama protiv bolova, injekcijama, obula bih kopačke i vratila se prije vremena na teren. Ali onda se zna što se dogodi i samo se agonija produžuje, ali jednostavno nas koji smo u sportu je teško zaustaviti.

Najveća prepreka u mojoj karijeri su mi bile ozljede i najveća kočnica u mom usponu. Bilo je jako teških perioda jer nakon što sam završila gimnaziju, upisala sam fakultet, ali tu se trebalo lagano odlučiti što želim u životu. Teško je bilo pratiti obaveze prema fakultetu, nogometu, privatnom životu, a uz sve to i financijski je situacija bila sve teža.

Jedno vrijeme sam morala i raditi kako bih preživjela i to je bio jako težak period. Teško se je posvetiti treninzima nakon naporne smjene. Bilo je dana kad bih i po deset sati radila i nakon toga produžila na trening.

Mnogi su mi govorili da nisam normalna, ali jednostavno sam imala zacrtan cilj i znala sam što želim.

Bilo je teško i užasno i malo je ljudi moglo shvatiti tu želju i ponekad sam se nalazila pred zidom koji sam mislila da neću moći proći, ali ipak me ništa nije moglo zaustaviti. I danas kad pogledam unazad, samu sebe iznenadim kako sam sve to prošla i nastavila dalje.

Da niste nogometašica, što biste bili, odnosno čime biste se voljeli baviti?

– Teško se mogu zamisliti da sam nešto drugo osim nogometašice, jer i moja borba da uspijem to i pokazuje. Sve prepreke koje su mi se u životu pojavile prelazila sam i išla do svog cilja, a to je da budem nogometašica.

Možda, ali to je samo možda, ali tada ne bih bila ovako sretna kao što sam sada. Kad sam dobila predmet kemiju u školi, govorila sam da ću biti profesorica kemije i to me držalo kroz cijelu gimnaziju, te sam i upisala PMF, smjer kemija-fizika.

Ali zasigurno bih uz to ostala jako aktivna u sportu te kroz neki trenerski posao ostala okružena sportašima. Ali to je jako veliko možda. Presretna sam što sam nogometašica.

Premali koferi

Kad je riječ o ženskim aktivnostima u pogledu ljepote, otkrijte nam neki vaš ritual njege kose i kože?

– Nema nekih posebnih rituala. U zadnje vrijeme isprobavam razne prirodne pilinge za kožu te maske za kosu. Ali nemam nikakvih posebnih rituala.

Kad je riječ o modi, kakav stil njegujete i imate li neki modni fetiš?

– Uvijek samu sebe iznenadim kako mi je svaki kofer mali i kako svako pakiranje ponekad iziskuje puno vremena i pametnog slaganja, jer jednostavno ne stane sve.

Dan mi zna proći da ujutro imam nešto obaviti, te sam tada dama u štiklama koja rješava svoje obaveze, sjeda u auto, odlazi na trening i presvlači se u dres i kopačke, te se ponovno vraća u casual varijantu, vraća se u kvart, zamijeni auto biciklom i odlazi u omiljeni kafić u trenirci na druženje s prijateljima.

Kao kameleon se mogu prilagoditi svakoj situaciji što se modnog izričaja tiče i ništa mi nije strano. Od štikli, tenisica do kopački.

Zaljubljena

Kako se najradje opuštate u slobodno vrijeme?

– Teško mi je biti na miru, tako da me se može naći doslovce u vrtu kako ga okopavam, druženju s frendovima s kojima radim, turi s biciklima do susjednoga grada, odlazak na planinarenje, roštilji u kletima…

Ali priznajem da sam veliki obožavatelj kave i da mi dan ne može proći bez ispijanja tog savršenog napitka, a definitivno mi je to najdraže u mom omiljenom kafiću u kvartu.

Ako me je dan već dovoljno umorio ili sam ipak željna malo mira, onda se zadubim u knjigu, a ponekad, ali to zaista jako rijetko, pogledam neki film. Jako volim povijest i geografiju te su mi to jedne od neiscrpnih tema o kojima volim gledati i slušati, ali u zadnje vrijeme se zabavljam i s lakšim štivom.

Zaokupili su me krimići, ponajviše skandinavski.

Jeste li zaljubljeni ili kakav vas muškarac može osvojiti?

– Jako sam zaljubljena i u sretnoj sam vezi već dvije godine i pet mjeseci. Iz velikog prijateljstva se razvila velika ljubav. Ispunjena sam i sretna, a što ti treba više u životu nego da imaš uza se osobu koja ti je maksimalna podrška, kritičar, ohrabrivač, te je uvijek tu, i u dobru i zlu, i kad se slavi i kad se tuguje.

Je li teško biti profesionalna nogometašica? Još uvijek postoje neke predrasude.

– Nije teško. Kad pogledam iza sebe, bilo je jako teško, ali sada je tako lijepo jer sam toliko toga teškoga prošla, izborila se s predrasudama, puno se toga odricala i više nego dovoljno toga ostavila iza sebe, ali sa svime time sam se izborila i sada sam došla do svoga cilja.

Ima li išta ljepšega nego kad ispuniš svoje snove. I sada se mogu obratiti onoj maloj Miji koja je sanjala da postane uspješna nogometašica i čestitat joj te reći da smo uspjele i da živimo sretan život.

Predrasude su još uvijek prisutne, ali na terenima vidim sve više djevojčica. Osobno sam jedno vrijeme trenirala djevojčice i s njihovim roditeljima vodila brojne razgovore.

Nema ljepše nego čuti kako se svi trude što više pomoći i biti podrška svojim malim igračicama koje guraju tu loptu po terenu i pokušavaju postići zgoditak.

Kakvi su honorari ženskih nogometašica naspram muških, s obzirom da neki vaši muški kolege jako dobro zarađuju?

– Mi se još nikako ne možemo mjeriti s muškim honorarima. Daleko smo manje plaćene nego naši muški kolege.

Da možete, što biste promijenili u svijetu ženskog nogometa?

– Prvenstveno bih se posvetila pogledu na ženski nogomet, jer na taj se sport u brojnim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj nažalost gleda kao isključivo na muški sport, pa još mnogo roditelja kćerima brani igranje i treniranje.

Novac nije najvažnija stvar na svijetu, ali ga pokreće, pa tako i nogomet. Teško je kad završiš srednju školu i dođu odluke o nastavku života. Što odlučiti?

Upisati fakultet pa nekako nastaviti trenirati, ali što je s primanjima, ili početi raditi ali više ne možeš dati sebe maksimalno koliko bi bilo potrebno za kvalitetan rad.

Mediji i sponzori su ključni da bi djevojke na što kvalitetniji način mogle raditi ono što vole najviše na svijetu, jer mi nogomet zaista igramo iz ljubavi.

Ima li neka kolegica ili kolega koji vam predstavljaju uzor ili čiji stil igre posebno volite?

– Kao jednog od uzora bih definitivno navela Cristiana Ronalda, i to najviše zato jer pokazuje ono što mnogi zanemaruju, a to je da je tek 10-15 posto talent, te da je za uspjeh potrebno jako puno rada i odricanja, što on svojim primjerom jako dobro pokazuje.

Kako izgleda jedan dan u životu profesionalne nogometašice?

– Ovisi o dijelu sezone. Ako je aktivna sezona, onda je to ustajanje ujutro te odrađivanje jutarnjeg treninga, povratak u stan, ručak, opuštanje uz neku knjigu, film, vijesti, kviz. Sve ovisi što i kako su mi posložene obveze.

Potom u večernjim satima odlazak na drugi trening, povratak u stan i odlazak na spavanje, te dobar odmor za sve sutrašnje obveze.

A u ovo vrijeme pauze, onda je to lagano opuštanje, održavanje tjelesne pripremljenosti i nadoknađivanje svega što nisam u mogućnosti kad zbog obaveza prema klubu živim izvan granica Hrvatske.

Važnost prehrane

Prehrana je važan segment u životu sportaša. Kakvih se pravila vi pridržavate kad je riječ o zdravoj prehrani? Kuhate li?

– Prehrana je jako važna, a pogotovo u životu profesionalnog sportaša. Osobno jako volim jesti, tako da mi se iskreno teško pridržavati svih zdravih navika, ali se trudim koliko mogu, no često si priuštim i jela koja baš i nisu na meniju profesionalnih sportaša.

Iskreno, u zadnje vrijeme odlučila sam jednostavna jela začiniti dodacima koje dosad nisam upotrebljavala poput ribanog đumbira, kurkume, tandoori masale i slično.

Često posjetim jedan novi dućan u Zagrebu gdje se prodaju razni začini čije su kombinacije donijele osvježenje u moju kuhinju. Obožavam raditi razne marinade i obogatiti okuse naizgled jednostavnim jelima od mesa i ribe.

Vratimo se nogometu. Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom ženskom nogometu?

– Ide prema boljem. Karijeru sam započela u Hrvatskoj i vide se promjene nabolje. Ima tu još puno toga na čemu se mora raditi, ali doći će to s vremenom na razinu koju igračice i zaslužuju.

Kako izgleda vaš život u vrijeme koje je obilježeno koronavirus krizom, bojite li se zaraze i koliko se pridržavate mjera zaštite?

– Pridržavam se mjera zaštite da ne bih ugrozila druge i sebe. Maksimalno pazim kako na druge, tako i na sebe, i nemam pretjerano straha.

Govoreći o virusu COVID-19, Italija je među najugroženijma. Kako vi doživljavate tu njihovu situaciju s obzirom na vaš profesionalni boravak u Bergamu?

– Na početku je bilo jako teško. Stalno sam pratila brojke koje su u kontinuitetu rasle i bilo je jako teško psihički to prolaziti, jer nitko nije imao odgovore.

Teško je bilo razmišljati o ičemu jer se ovo ipak dogodilo prvi put i nitko nije znao kako ispravno postupiti i kad će se sve opet vratiti u normalu. Najviše me od svega mučila neizvjesnost i iščekivanje što će biti sutra i kako dalje.

Za kraj razgovora recite što biste poručili ovom prigodom?

– Roditeljima želim da budu maksimalna podrška svojoj djeci, jer je to neizmjerno važno. Budite podrška svojoj djeci i omogućite im da rade ono što vole i u čemu uživaju.