Najamni stanovi u Hrvatskoj nemaju svoju tradiciju koja je već desetljećima uobičajena u Europi, njihova je dostupnost nestabilna kategorija, a u nas još uvijek ne postoji neka kritična masa solidno opremljenih stanova koji se nude za pristojne novce. Investitori ne vide u tome profit niti definirano tržište pa se jedva netko tu i tamo sjeti graditi stanove za najam
Što je značilo kupiti stan prije četiri-pet godina, a što danas? Profitiraju li kupci danas na račun nižih cijena ili zapravo ne? Isplati se definitivno onima koji za vrijeme čekanja na niže cijene nisu bili u podstanarskom stanu i koji i u današnjim uvjetima mogu relativno lako doći do kredita, no takvih je malo. Za one građane koji su podstanari priča se zapravo svodi na isti nazivnik. Jer, iako su dočekali ponegdje i veliko sniženje cijena, sve ove godine plaćali su s druge strane stanarinu koja im je u kontekstu kupnje vlastitih stambenih kvadrata »otišla u vjetar«, a do kredita i traženih stabilnih uvjeta zaposlenja se danas kudikamo teže dolazi.
– Klijentima koji su trenutno podstanari, a koji tražeći vlastiti stan pitaju za savjet – je li ovo pravi trenutak za kupovinu ili da još malo pričekaju – uvijek kažemo da je za njih »sada« najbolje vrijeme. Bilo sniženje cijena ili ne, smatramo da je podstanarima uvijek bolje što ranije kupiti stan jer je svaka plaćena stanarina umjesto rate kredita zapravo u trajnom smislu izgubljena, stav je direktorice riječkih Consensus nekretnina Novelle Bačinović. Početkom prošle godine smo pisali na temu smanjenog raskoraka između mjesečnog iznosa stanarine i rate stambenog kredita jer su cijene nekretnina bile 15 do 20 posto niže, a paralelno su se ponešto bile smanjile i neke cijene najamnina za podstanarske stanove.
Kupnja stana »za ostavštinu«
Direktor Dogma nekretnina Branko Papeš je tada bio izračunao kako se s obzirom na usporedbu cijena podstanarske najamnine i rate kredita definitivno isplati kupiti garsonjeru ili klasičan jednosobni stan. Naime, ispalo je da s obzirom na uobičajene stanarine od okvirno 250 do 300 eura mjesečno za garsonijeru i s druge strane nekih 333 eura za mjesečnu ratu kredita (50.000 eura na 30 godina), za vlastiti mali stan treba dodati samo 50-ak eura na mjesec. Malo je veća razlika ispala kada se usporede unajmljeni i kupljeni stan od oko 75.000 eura, jer tu treba svaki mjesec dodati 150 eura (podstanarska stanarina je oko 350 eura), a za veći stan od oko 100.000 eura trebalo je dodati prosječno 215 eura (najam takvog stana plaća se prosječno 450 eura), ako se želi nakon tri desetljeća imati vlastiti stambeni prostor.
Agenti za nekretnine, jasno u svom interesu, uvijek nastoje progurati ideju kupnje vlastitog stana, bila kriza, niža ili viša cijena, i za njih je – kad god ih pitate – uvijek pravo vrijeme za kupovinu. A imati vlastiti stan u hrvatskim je razmjerima simbol uspjeha, blagostanja, jedan od glavnih i prioritetnih životnih ciljeva, vrijednost koju će se moći »ostaviti djeci«. Dok su mogli, gotovo da su svi zaposleni nastojali hodočastiti u banke i podizati kredite na 20, 30 godina, stavljajući si omču oko vrata za koju ni sami nisu bili sigurni da li će izdržati, ali, k vragu, treba riješiti to »stambeno pitanje« i osigurati si »krov nad glavom«.
Otplatili glavnicu, izgubili stan
Kao da se u podstanarstvu obavezno kisne i smrzava. Kao da su svi podstanari teška bijeda i sirotinja, studenti i samci iz kategorije KV radnika, jer jedino takvi ne kupuju stan. A kako je jedan od najvećih hrvatskih grijeha biti skromnih primanja, nakon čega slijedi grijeh neimanja svog stana ili kuće, mase su krenule u kredite. Agencije za nekretnine vješto su se okoristile tom kolektivnom potrebom za posjedovanjem koja vlada na ovim prostorima, nabrale se debelih provizija, a banke ništa manje zadovoljne trljale su ruke svakog mjeseca.
Svojedobno je istraživanje Centar Nekretnina pod nazivom »Kvadrat po glavi stanovnika« pokazalo kako u Hrvatskoj čak 67 posto građana posjeduje vlastitu nekretninu. Ostatak je kopao rukama i nogama da uđe u taj statistički pol. I onda – tras po čelu! Došla kriza i svi su se momentalno smrzli: i kupci, i prodavatelji, i banke, i agencije. Najgore je ipak onima koji su živeći živote iznad svojih mogućnosti i podižući kredite u švicarskoj valuti danas zbog te goleme težnje za vlastitim stambenim prostorom završili na prosjačkom štapu ili u najboljem slučaju te svoje kupljene stanove kojima nisu ni stigli biti vlasnici (jer ih je de facto imala banka), sada prodaju u bescjenje pod oglasima »hitno«, »žurno« i slično. Naravno, pritom gube po 10 ili 20.000 eura u odnosu na cijene koje su sami platili prije tri, četiri, pet godina, a da ne govorimo o tome koliko su kamata otplatili u tih prvih nekoliko godina, bez da su još i počeli otplaćivati glavnicu.
Srca se razišla, uteg kredita ostaje
No, dok ljudi u Hrvatskoj, i to unatoč svim poteškoćama i nadljudskim naporima da si omoguće vlastiti stan i dalje drže kako je kupiti nekretninu jedna od najvažnijih stvari u životu, cijeli radni zapadni svijet već desetljećima njeguje posve drukčiju životnu filozofiju. U Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i drugim zemljama razvijenog Zapada nema baš tako puno ljudi koji kupuju vlastiti stan, naročito ne u mlađoj dobi. Naravno da si to neki imućniji sloj može priuštiti, ali onaj dio koji ne može, uopće se zbog toga ne osjeća inferiorno, niti živi nešto naročito skromne živote. To su ljudi koji uredno svakog tjedna ili čak svakog dana jedu po restoranima, kupuju dizajnersku odjeću, putuju u egzotične zemlje, plaćaju djeci školovanja i svu silu troškova te u krajnjoj liniji ljetuju i na našem Jadranu gdje spavaju u hotelima od četiri ili pet zvjezdica, vozaju se avionima i izvolijevaju komfor i glamur.
Nitko do naših ljudi tada ne ide za tim da su njihovi gosti najvjerojatnije podstanari! Kod njih izbor unajmljenog stana umjesto kupnje vlastitog nije odredio samo novac, iako je i na Zapadu podstanarstvo kudikamo jeftinije od kupnje. Za njih je mobilnost i fleksibilnost možda čak i važnija, jer to su definitivno jedne od najvećih prednosti podstanarstva. Parovi se sastaju, ali i rastaju, gdje su podstanarski stanovi posve bezbolni dijelovi tog ionako teškog procesa za oba partnera. To se pak ne može usporediti sa silnim komplikacijama koje imaju domaći ljudi u vezama čija su se srca i umovi razišli, a ostao je uteg zajedničkog stambenog kredita.
Na Zapadu je selidba uobičajna
Na Zapadu je dobiti posao u drugom gradu, u drugom dijelu zemlje ili čak drugoj državi prirodna i normalna stvar, gdje se opet samo sele iz jednog unajmljenog stana u neki novi. Kod nas se ljudi, pa i mladi, na selidbe teško odlučuju, a vlastiti stan je tu samo dodatni razlog za ostajanje i odustajanje od možda neke nove životne šanse. Pored svega, s podstanarskim najamninama zapadnjacima mjesečno ostaje nezanemarivo veća količina novca za trošenje, a koja bi u suprotnom otišla na kreditnu ratu. I ništa im ne smeta činjenica da neće ostaviti djeci nekretninu jer oni će također plaćati svoje najamnine jednog dana, tko zna gdje i s kim.
Kod nas je, međutim, normalno da se ljudi odriču svega i svačega samo da kupe stan ili pak (još gora varijanta) da si izgrade kuću, a djeca i naslijeđe su jedan od temeljnih motiva. Čak i ako toj istoj djeci tijekom samog djetinjstva uskraćuju jako puno toga na račun kuće i stana. I još se može dogoditi da ta djeca jednog dana kada odrastu dobiju više teret nego blagodat od naslijeđene nekretnine jer ih ograničava u njihovim osobnim težnjama, a trebala bi kao biti sretna u odnosu na većinu koja ništa nema i to tek »treba stvoriti«. S naglaskom na »treba«.
Ne ponovila se 2010.! Bila je to užasna godina. Uz nikakvu prodaju, bio sam prisiljen otpustiti i troje djelatnika. Ozbiljnih kupaca nije bilo, a najviše je na vidjelo izašao nesrazmjer cijena nekretnina u Puli i primjerice Umagu, Rovinju i Poreču. I dok je u samom centru Pule moguće kupiti stan za 1.200 eura po četvornom metru, stanovi iste veličine u Rovinju dosežu i trostruko višu cijenu. Nezamislivo je da se stan u prizemlju, bez pogleda na more, veličine 90 kvadrata, prodaje za čak 300 tisuća eura i to samo zato što je u Rovinju, veli vlasnik pulske agencije za nekretnine te očekuje da će se pozitivan pomak na tržištu ipak dogoditi na proljeće. Da cijene neće dalje padati, očekuju i u porečkoj agenciji za nekretnine. Predstavnik agencije veli da su cijene danas napokon postale realne. Po riječima našeg sugovornika, iluzorno ih je dalje pumpati jer i strani kupci nisu blesavi i dobro znaju da za cijenu istarskog stana bez problema mogu kupiti sličan u Beču.
Težnje europske, ali mentalitet…
No, čak i za hrvatske građane koji imaju neke ideje o stanovanju nalik zapadnoeuropskima, ostaje činjenica da najamni stanovi u Hrvatskoj nemaju svoju tradiciju kao vani, da je njihova dostupnost nestabilna kategorija (jer nikad se ne zna kada će se gazdi ženiti sin i kada će podstanari morati iseliti), kao i da još uvijek ne postoji neka kritična masa solidno opremljenih stanova koji se nude za pristojne novce. Investitori ne vide u tome profit, niti definirano tržište, pa se jedva netko tu-i-tamo sjeti graditi stanove za najam.
Tako se može zaključiti da su općenito, uz sav kapitalizam i proeuropske težnje, život i životna poimanja te mentalitet jednostavno u suštini posve drukčiji u Hrvatskoj i u Europi. Filozofija stanovanja to najbolje dokazuje.
