Pisanje kolumna i pisanje priča ili romana vrlo je različito, ali mislim da ta »dvoličnost« još više ima veze s time što ja ni inače ne mislim da je okej ljudima pod nos servirati svoj mrak uz čašicu razgovora i večeru. Književnost može biti medij za to, dok kolumne s osvrtima na televizijski program baš i ne
Ako bi trebalo odabrati samo jednu ključnu riječ za opis tekstova koje piše Zrinka Pavlić, bila bi to – duhovitost. Široj publici poznata kao autorica eksplozivno zabavnih, na mahove oporih, britkih komentara o televiziji, Zrinka Pavlić taj je svoj dar za pametno doziranje humora prenijela i u svoj esejistički i prozni rad – knjigu »Svijet i praktična žena« i zbirku »Pet priča i krafne«. Prije desetak godina kraljica bloga, a danas kraljica društvenih mreža, Pavlić je u nedavno objavljenoj proznoj knjizi »Imaš vatre?« (u nakladi »Jesenski & Turk«) samoj sebi podignula ljestvicu još više i napisala moćan ciklus međusobno povezanih priča s romanesknim potencijalom. Zapravo, u ovo postmodernističko doba mnogi bi ovaj naslov bez dvojbe odredili kao roman, kao što su to učinile Elizabeth Strout (»Olive Kitteridge«) i Jennifer Egan (»Vrijeme je opak igrač«). Njezin prepoznatljivi humor još je uvijek tu, iako ponegdje ustupa mjesto čemeru hrvatske društvene realnosti. Od teme ovisnosti do nasilja, priče se valjaju kroz sačuvane oaze humanosti i pokazuju da kvalitetna književnost itekako može biti zabavna.
U »Imaš vatre?« nije nimalo slučajno to što su likovi, vremenski udaljeni desetljećima, zapravo tijesno povezani nečim što bismo mogli romantično nazvati – sudbinom. – Nije slučajno. Na pisanje me nagnalo više stvari, jedna je od njih sigurno ono što kaže jedan lik u zadnjoj priči: »Još će na kraju ispasti da je ovdje svatko svakome nekoga ubio i da je svatko svakome brat«. Nije to jedino što sam htjela s tim povezivanjima, ali definitivno mi je, između ostalog, na pameti bio život u sredini kao što je naša, koja je prilično zagušljiva i incestuozna – svi se na neki način poznaju, svi su na neki način povezani, makar toga i ne bili svjesni. Onda sam to još htjela – ne znam jesam li uspjela – podići na malo višu razinu i pokazati da se ljudi različitih biografija, ljudi iz različitih vremenskih razdoblja bakću s istim sranjima kao i drugi. Svaki lik ima svoju priču – svaka se priča iz zbirke može čitati zasebno i posebno sam pazila na to da čak i ako netko ne skuži poveznice između njih, može doživjeti priču, shvatiti atmosferu, ideju – ali kada se sve to poveže, dobije se ta neka zbijenost. Zvučat će pretenciozno, ali dobije se dojam života, taj neki njegov ritam kojim prozuji kroz ljude.
Traumatična novinska priča
I u kojoj je mjeri bilo komplicirano rješavati ovaj strukturalno zahtjevan zadatak koji ste si zadali? – Kad sam odlučila pisati takvu zbirku, već sam u glavi otprilike imala ideju kako ću povezati priče pa je išlo relativno glatko. Istina, morala sam si u jednom trenutku napraviti dokument s bilješkama u koji sam upisivala godine rođenja – najviše zbog priče »Sava pod Sljemenom«, koja se događa nekoliko stotina godina u budućnosti, ali glavni »kostur« sam imala u glavi i uglavnom sam ga samo pratila.
Proznom knjigom »Pet priča i krafne« pokazali ste interes za duboko intimne teme, za bolnu dinamiku odnosa, traume, bolesti. Ovdje idete i sloj dublje: zbirku otvara potresna priča o ženi koja se suočava s čovjekom koji ju je u djetinjstvu silovao. Rekli ste da ste inspiraciju za tu priču dobili čitajući novine? – Da, prije dosta godina pročitala sam članak o tome kako se jedna žena nakon dvadesetak godina odlučila suočiti s čovjekom koji ju je silovao u djetinjstvu. Članak me opalio kao šakom u trbuh – bio je vrlo sirov i iskren, bez previše uljepšavanja, ali, doduše, i bez previše dramatiziranja. Bilo kakvo dramatiziranje bilo je prepušteno čitatelju i ja sam, kao što posljedice govore, tu sama sa sobom odradila dosta dinamičan posao i iz toga skuhala priču. Autorica članka, doduše, nije svoj susret sa silovateljem završila tako mračno i destruktivno kao žena u priči »Škorpion u mozgu«. Ona se susrela s čovjekom koji je bio stoput veća fizička i psihička ruina nego što je bila ona jer se, naravno, ispostavilo da je i on bio silovan u djetinjstvu i nekako je uspjela to ostaviti iza sebe (ne sasvim, ali pristupila je tome zdravo, zdravije nego moja junakinja). Ipak, cijela njezina priča na mene je ostavila strašan dojam i već sam tada počela nešto pisati o tome, no trebale su mi tri godine da dovršim priču upravo zbog toga što me emotivno gazila. Pročitala sam još stotine članaka o ljudima koji su doživjeli slične stvari, a čeprkanje po svjedočanstvima ljudi koji su silovani u djetinjstvu doista je jezivo. Povrh svega me mučila i pomisao da špijuniram tuđu nesreću te da možda nemam pravo na to da o tome pišem priču, da je to iskorištavanje, pa sam nekoliko puta sve brisala ili arhivirala. Na kraju sam ipak napisala priču, ali je to ne znam ni ja koja verzija onoga što sam prvo bila počela pisati.
Manipuliranje ljudima
U jednoj se priči bavite zakulisjem reality showa čiji snimatelji i redatelji okrutno manipuliraju životima sudionika. Zapravo pokazujete kako su mediji, medijska mašinerija, uvijek korak ispred čovjeka. – Nije to ni neka velika novost ni neka posebno originalna tema pa sam je zato htjela prikazati u malo drugačijem obliku nego što se to obično čini: kao dio nečije svakodnevice. Žena koja priča tu priču radi na reality showu u isto vrijeme dok se pokušava odviknuti od pušenja pa nam i o jednome i o drugome priča kao što bi pričala o odlasku na plac – dnevnički, jednostavnim jezikom, kao što bih ja pisala o tome da se, recimo, mučim jer sam počela ići u teretanu, a usput se na poslu gnjavim s nekim kompliciranim prijevodom. Razlika je jedino u tome što je njezin posao »javniji« – ljudi rezultate onoga što radi gledaju na televiziji, a ono što radi – odnosno, ono što joj šef naređuje da radi – ponekad uništava živote ili stvara velike zvijezde. Razmišljala sam o tome prije par godina, dok sam gledala neke reality showove na našim televizijama i pitala se kako točno ekipa takvih emisija uspijeva izmanipulirati natjecatelje da čine ono što će show učiniti zanimljivijim gledateljstvu. Primijetila sam da svi »stanari« ili »farmeri« ili kako god se zvali – kada dođu do ispovjedaonica ili nekih drugih soba gdje se u »privatnosti« snimaju njihove izjave – govore u vrlo pažljivo formuliranim, punim rečenicama. Govore tako, iako, osim u iznimnim slučajevima, nisu baš neke superelokventne osobe. Palo mi je zato na pamet – iako nemam nikakvog dokaza za tvrdnju da se to doista tako radi – da to od njih traži ekipa koja radi na tim showovima. Da ih tjeraju da na sva pitanja odgovaraju punim rečenicama, e da bi to kasnije mogli montirati kao izjave, a ne kao odgovore na tendenciozna pitanja. Rekoh – nemam dokaza da se to zbilja tako radi, ali bilo je dovoljno uvjerljivo za priču koja, između ostalog, govori o tome kako se lako, samo uz pomoć male jezične intervencije i nešto tehnologije za montiranje snimaka, može manipulirati ljudima.
Oni koji prate vaš kolumnistički rad, bit će iznenađeni vašim pričama. U kolumnama ste prpošni, iskričavi, britki, dok su priče začinjene dramom, humor je u njima vrlo prigušen. Uživate li u tim dijametralnim suprotnostima, u binarnim opozicijama između novinarstva i književnosti? Slijede li te opozicije vaš karakter – postoji li Zrinka Jekyll i Zrinka Hyde? – Haha, do neke mjere da. Djelomično je tako zbog toga što je pisanje kolumna (namjerno izbjegavam izraz »novinarstvo«) i pisanje priča ili romana vrlo različito, ali mislim da ta »dvoličnost« još više ima veze s time što ja ni inače ne mislim da je okej ljudima pod nos servirati svoj mrak uz čašicu razgovora i večeru. U mojoj glavi za to postoji vrijeme, mjesto i medij za takvo što. Književnost može biti medij za to, dok kolumne s osvrtima na televizijski program baš i ne. Ondje se mogu osvrnuti na neke šire fenomene, ali mislim da bi čitatelji pobjegli glavom bez obzira da počnem razmatrati ljudsko stanje i protok vremena koje nam svima kucka za vratom. A i nemam potrebu za time. Kada pišem priče, onda već da. Uza sve to, želim samo reći da ne bježim od humorističnog i »prpošnog« stila, nije da sam ovom zbirkom htjela reći »ovo sam prava ja, a ono kreveljenje je samo za privlačenje pozornosti«. Ne. I jedno i drugo sam ja, volim pisati na oba načina, nijedan nije »jedini pravi«, niti je onaj drugi »prisilan« i »za raju«. Samo je, eto, ovaj put na red došla ovakva zbirka, ali svakako bih u nekim budućim knjigama ponovno htjela pisati i nešto, recimo to tako, smješnije.
Filmične priče
Priče u »Imaš vatre?« izrazito su filmične. Lako je zamisliti film prema njihovom predlošku. Jeste li razmišljali o pisanju scenarija prema ovoj knjizi? Tko bi dobro režirao takav film, a tko bi glumio, recimo, djevojku iz priče o osveti silovatelju? – Ne znam pisati scenarije. Zbilja. Nikada u životu nisam ni pokušala, dakle, ne, zasad nisam razmišljala o tome, premda su mi se neki prizori iz priča doista u glavi odvrtjeli kao filmske sekvence. Nemam pojma tko bi to mogao dobro režirati, ni tko bi mogao glumiti ženu iz priče o silovatelju, ali ovako laički, čini mi se da to ne bi bilo preteško. Filmske reference u toj priči, naime, meni se čine zanimljivima kada su ovako napisane na papiru jer unose malo drugoga medija u književnost, ali mi se čini da bi na filmu bile prevelik klišej: dvoboj na suncu usred kamenjara… ne znam, nismo li to već stoput vidjeli?
U književnost ste na velika vrata uveli novu, naoko trivijalnu temu – prestanak pušenja. Na nju aludira i naslov »Imaš vatre«. Koje je ishodište ovog motivskog sklopa, zašto vam je on bio intrigantan? – Borba s nikotinom… Ja, nažalost, nisam jedna od onih (čak i mnogobrojnih!) pušača koji su prestali pušiti kao od šale, uz pomoć Alana Carra, hipnoze, snagom volje ili već nekom metodom u koju se kunu oni koji su uspjeli. Kod mene je to iz nekog razloga problematično. Prestanem pušiti, neko vrijeme ne pušim više-manje bez problema, a onda nastane kaos, pa ponovno propušim, pa prestanem, pa je sve super, pa opet kaos i tako već nekoliko puta. Znala sam oduvijek da je pušenje ovisnost, ali nisam mislila da je – barem u mojem slučaju – tako psihološki opaka, a jest. Pri prestanku pušenja upadam u stanja kakva se obično opisuju u liječenih alkoholičara ili narkomana, a to nisam očekivala. Razvijem ozbiljne psihičke probleme – depresiju, poremećaje raspoloženja, ma, cirkus. Vjerujem i da nisam jedina, da ima još takvih ljudi, ako već ne u priči s prestankom pušenja, onda u drugim stvarima – od alkohola preko hrane do ovisnosti o nekoj vrsti odnosa s drugim ljudima. Ovisnost u svojim najrazličitijim oblicima čini mi se kao neka konstanta ljudskoga stanja, našeg beskrajnog hrvanja s nama samima i svim iracionalnostima bez kojih iz nekog razloga ne možemo živjeti. Prestanak pušenja u ovoj je zbirci tek moj delegat, meni najbliža manifestacija takve ideje.
