RIJEKA Najveća zvijezda 9. festivala autora i sajma knjiga vRIsak nesumnjivo je islandski pisac Sjon, i to ne samo zato što piše i pjesme za pjevačicu Bjork, nego i zato što je njegov roman »Plava lisica« svjetski hit preveden na 33 jezika. I baš je 33. hrvatski, a edicija u kojoj je objavljen VBZ-ova je »Europom u 30 knjiga«, u sklopu koje je i predstavljen riječkoj javnosti sinoć u klubu Bačva.

Nije bilo previše sreće s logistikom i nekim organizacijskim aspektima, pa su mikrofonija i konsekutivno prevođenje s islandskog prilično usporavali stvari, ali publika je mogla doznati da se roman u fokusu naslanja na tradicionalnu islandsku narodnu priču, ispričanu u formi sage s postmodernističkim odmakom. Izvorište za takvo promišljanje literature Sjon je objasnio preko lektire.

– Kad sam imao osam godina počeo sam čitati krimiće, i mislio sam da je to nešto najuzbudljivije, a onda sam shvatio da su narodne priče još strašnije – rekao je Sjon, napomenuvši da je za Bjork napisao tek oko pet posto svojeg opusa, ali i da mu je suradnja s njom ponekad možda više odmogla nego pomogla, jer su jedni urednici očekivali da će njegova literatura biti više pop, dok su ga drugi odbijali čitati upravo zato što su mislili da je pop.

No fascinantan je i podatak da je zajedno s još nekoliko političkih anarhista osnovao stranku koja je pobijedila na lokalnim izborima i dala Reykjaviku gradonačelnika četiri godine. Prema Sjonovu kazivanju, spasili su Reykjavik od bankrota i onda se dostojanstveno povukli s političke scene.

Svoj je novi roman predstavila i Daša Drndić u Ex librisu. »EEG« je objavila Fraktura pa je na predstavljanju bio i Seid Serdarević.

Andreas Ban, lik poznat iz Belladonne, ponovo je glavni junak, no ovaj put on, psiholog i pisac, pripovijeda u prvom licu pružajući, kako je Seradarević rekao, potpunu sliku društva današnjice.

– Roman ima i humorističnih strana, i mučan je i veseo, Ban putuje Europom, goni ga znatiželja, pun je bjesova, ali i lucidnih opservacija, skokova u prošlost i sadašnjost – rekao je Serdarević, utvrdivši da je Drndić našla odličan model miješanja autobiografskog i fikcijskog.

Književnica je pojasnila da je po pitanju autobiografskih elemenata teško uopće utvrditi tko smo i što smo to mi.

– Mi nemamo jednu autobiografiju. Sazdani smo od raznih tuđih života. Fokusirati se na ono što je u knjizi »istinito« je bespredmetno – rekla je Drndić, objasnivši da je naslov došao od elektroencefalograma, ne elektokardiograma (EKG), zato što je htjela da ova knjiga bude pitanje glave, a ne srca. Također je još jednom potvrdila svoju važnu devizu da je pisac tu da kritizira, a ne da titra, upućujući na mnoge kritičke pasaže u romanu.