Helena Sablić Tomić: Volim tragati za književnim identitetom žena koje trče s vukovima

NL arhiva

Kroz čitanja onoga što pišu žene uvijek mi se pozornost zaustavlja na onom subverzivnom, onom što narušava konvencionalnu logiku jezika, onome što se suprotstavlja gramatici i sintaksi. Žene pišu vulkanski, poriču zakone, podsmijehuju se »istinama«...Nastojala sam biti ona koja će upozoriti čitatelje koje naslove vrijedi pročitati, informirati ih koje se novo lice pojavilo na književnoj sceni te im na neki način biti onaj afirmativni poticaj zbog kojega će nakon pročitane kritike otići potražiti knjigu o kojoj sam pisala. Nastojala sam biti ona koja daje novoj knjizi vjetar u leđa. Bez obzira je li on onaj od juga ili onaj od bure Vjesnik je šaptom pao, nitko se nije potrudio ozbiljnije postaviti pitanje zašto smo ukinuli instituciju kulture koja se gotovo sedam desetljeća o toj kulturi brinula pišući o njoj, nagrađujući najbolje umjetnike iz svih područja. Prilog utorkom o kulturi svojim je sadržajima bio sublimat onoga što je na kulturnoj sceni bilo relevantno

Na oblikovanju i valoriziranju književne panorame Hrvatske neumorno, već puna dva desetljeća, radi Helena Sablić Tomić, jedna od najistaknutijih domaćih književnih kritičarki, koja je u svojoj novoj knjizi »Dodir teksta« (Meandar, Zagreb) objedinila neke od svojih ponajboljih tekstova o domaćim autorima. »Dodir teksta« danas čitamo kao katalog jednog izgubljenog vremena i kao gorki podsjetnik na vrijeme kad je književnost bila važna. Radi se o tekstovima koje je Helena Sablić Tomić devet godina pisala u svojoj kolumni u ugaslom Vjesniku, a u kojima je obradila impozantan niz domaćih proznih i publicističkih djela, detektirala nove trendove, inaugurirala nova imena, hrabro svodila napuhane veličine na pravu mjeru.

Bila su to uzbudljiva vremena u hrvatskoj književnosti: kulturna javnost agilno je pratila Vedranu Rudan, Tatjanu Gromaču, Tomislava Zajeca, Julijanu Matanović; Stanko Andrić napisao je »Simurga«, a Dubravka Ugrešić »Ministarstvo boli«; zatim je došla »Ruta Tannenbaum« Miljenka Jergovića, Mlakićevi »Psi i klaunovi«, Kovačev »Grad u zrcalu«… Ciklus zaokružuje knjiga Irene Vrkljan znakovitog naslova »Rastanak i potonuće«, iz 2012. godine.

Helena Sablić Tomić rođena je 1968. godine u Osijeku, gdje je od 2006. godine dekanica Umjetničke akademije i predaje u statusu redovitog profesora kolegije iz područja književnosti. »Dodir teksta« njezina je petnaesta objavljena knjiga.

Nedostaju esejistički  tekstovi

Koliko se stanje u hrvatskoj kulturi promijenilo od vaše prve književnokritičke kolumne u Vjesniku do danas?

– Poticaj za objavljivanje kritika koje sam pisala u kolumni »Dodir teksta« na stranicama Vjesnika od 2003. do 2012. jedan je moj posve osoban hommage instituciji kulture koju je oblikovao upravo Vjesnik. Vjesnik je šaptom pao, nitko se nije potrudio ozbiljnije postaviti pitanje zašto smo ukinuli instituciju kulture koja se gotovo sedam desetljeća o toj kulturi brinula pišući o njoj, nagrađujući najbolje umjetnike iz svih područja. Prilog utorkom o kulturi svojim je sadržajima bio sublimat onoga što je na kulturnoj sceni bilo relevantno. I ne samo to.

Sa stranica Vjesnika sukreirala se kulturna politika koja je uvažavala pisca i njegov rad, a svako novo djelo domaćih pisaca prikazivao se kao važan kulturni događaj. Mislim da nam takav odnos prema knjizi i njezinim autorima prestankom izlaska Vjesnika zasigurno nedostaje. Jedan dio medijske buke oko novoga naslova zadržava se trenutno na HTV 3, ali to je posve drugi medij od dnevne novine.

Pripadam onima koji vole pročitati nečije mišljenje pa se nekim napisanim rečenicama, bez obzira jesu li one izgovorene u formi intervjua, kritičkog osvrta ili komentara, i nekoliko puta vratiti. Nedostaje u našim novinama kratkih prikaza novih izdanja, ali i ozbiljnih razgovora i esejističkih tekstova kakve su pisali Zima, Mandić, Mićanović, Visković, Sibila Petlevski, Alida Bremer i mnogi drugi na temu knjige.

Gubitak koji je kultura tada doživjela, pokušavali su nadomjestiti drugi mediji – novine i portali. Jesu li uspjeli u tome?

– Mediji su odustali od kritike, ne regrutiraju se nova imena, kritički odjeci na portalima su neredoviti, kaotični, bez logike praćenja i bez selektivnosti izbora naslova, a nemaju ni težinu kakvu je nekad imala književna kritika u novinama koja je izravno utjecala na život knjige.

Danas je postalo uobičajeno da mediji potpuno ignoriraju svježe objavljene naslove pa su čitatelji zakinuti čak i za golu informaciju. Ali zato je količina festivala tolika da te od njihove medijske buke obično zaboli glava.

Vjetar u leđa

Na predstavljanju knjige u Zagrebu rekli ste da je danas drastično ograničen prostor za puko informiranje o knjigama, a za takve informacije osobito su uskraćeni stanovnici izvan metropole.

– Ulogu informatora danas sigurno imaju društvene mreže, ali nedostatak novina koji svakodnevno prate što se zbiva na kulturnoj sceni i u prostoru književnosti ono je što otežava informiranost. A da ne govorim kako je dostupnost knjige izvan Zagreba sigurno teža jer knjižarska mreža gotovo da ne funkcionira, pa neke knjige sa većim ili manjim zakašnjenjem dolaze (ako uopće dođu) u druge gradove izvan Centra. Ja ih često moram tražiti direktno od nakladnika ako o njima hoću govoriti u radio emisiji »Kutija slova« ili tv formatu »Knjiga ili život«. Od gašenja Vjesnika, samo gubimo.

Osim što ste valorizirali afirmirane autore, svojim ste kritikama detektirali i nove autore, nove pojave u domaćoj književnosti. Po kojim ste kriterijima radili odabir tekstova koji je na koncu ušao u ovo izdanje?

– Nastojala sam kao ona koja piše dnevnu/tjednu kritiku biti ona koja će upozoriti čitatelje koje naslove vrijedi pročitati, informirati ih koje se novo lice pojavilo na književnoj sceni te im na neki način biti onaj afirmativni poticaj zbog kojega će nakon pročitane kritike otići potražiti knjigu o kojoj sam pisala. Nema na hrvatskoj književnoj sceni toliko novih pisaca ili novih knjiga da treba neki poseban selektorski pristup za izbor o kojoj će se pisati. Nastojala sam biti ona koja daje novoj knjizi vjetar u leđa. Bez obzira je li on onaj od juga ili onaj od bure.  

Među onima koji su loše prošli na Vašem sudu su Emir Imamović Pirke, Ante Tomić, Vedrana Rudan – ali i Miljenko Jergović. Jeste li se kasnije predomišljali u vezi s ovim (i drugim) autorima? Jeste li se kad pokajali zbog prestroge kritike?

– Nisam pisala grube kritike jer ipak sam pisala prema vlastitom izboru koji je podrazumijevao da ću ukazati na neku novu optiku kroz koju se promatraju neke teme ili ću naglasiti ono čega u takvim jezično-stilskim i narativnim postupcima jednostavno ima previše; nedorađenih, nerazvijenih ili besmisleno suvišnih motiva, rečenica ili likova. Pisala sam, kako se kaže, na dah, na prvi osjet teksta i obično me prvi dojam nije prevario.

Urednica Branka Džebić u predgovoru ističe i Vaš nedvojben doprinos afirmiranju književnica; kaže kako je intenzitet tekstova o autoricama – jači. Zašto je u prošlom desetljeću bilo važno pisati o ženama koje pišu? I zašto ste tu temu ženskog književnog identiteta dosljedno produbljivali u drugim knjigama?

– A tko će pisati o ženama ako nećemo mi same? Ne mislim da se na taj način smještamo u jedan getoizirani prostor, već naprosto meni je važno analizirati što žene misle, o čemu pišu, kako se kroz vrijeme mijenja njihov stilski ili tematski kompleks. Raduju me dobri ženski tekstovi koje potpisuju, primjerice, Nada Gašić, Mihaela Gašpar ili Rumena Bužarovska. Pripadam onom mišljenju koje teoriji kulture prilazi iz pozicije da postoje značajne razlike između žena kao pisaca: klasa, rasa, nacionalnost i povijest podjednako su značajne književne odrednice kao i rod.

Žene prolaze kroz jezik

Ženska kultura oblikuje kolektivno iskustvo unutar jedne kulturne cjeline, iskustvo koje međusobno povezuje žene pisce preko granica vremena i prostora po tome što naglašava objedinjujuću snagu žene. Kroz svoja čitanja onoga što pišu žene uvijek mi se pozornost zaustavlja na onom subverzivnom, onom što narušava konvencionalnu logiku jezika, onome što se suprotstavlja gramatici i sintaksi.

Žene pišu vulkanski, poriču zakone, podsmijehuju se »istinama«. Vi pišete na taj način. I Ivana Simić Bodrožić, Tea Tulić i Korana Serdarević. Nisam još pročitala »Susjeda« Marine Vujčić. Žene prolaze kroz jezik, one lete i čine da jezik leti također. Volim tragati za književnim identitetom onih žena koja trče sa vukovima.

Promjena vlasti donijela je novog ministra kulture, protiv kojeg energično prosvjeduje dio kulturne javnosti. Kakva su Vaša predviđanja za kulturu u narednom razdoblju; jesu li prosvjedi pretjerani kao što je pretjeran bio ushit dolaskom prijašnje HNS-ove ministrice? I koje probleme očekujete vidjeti riješenima u ovom mandatu?– Svaki tip euforije u odnosu na protok vremena vrlo brzo splasne. Vrijeme koje je ispred nas vrlo brzo će pokazati kojim će smjerom ići nova kulturna politika, hoće li je uopće biti, ili ćemo se iscrpljivati kosturima iz ormara. Očekivati neka rješenja u ovome trenutku me stavlja u hidalgovsku poziciju one koja bi željela zaštiti ono što je krenulo europskim smjerovima, a za što postoji velika opasnost da se promijeni.  Ne mislim da se nova poglavlja trebaju počinjati rušenjem starih. Imali smo dobar primjer mandata ministrice Zlatar Violić koja je započela ministrovanje davanjem otkaza pa je sve završilo kako je završilo. Trenutni ministar učinio je isto. Vidjet ćemo kamo će nas takva energija ovoga puta dovesti. Naravno, mene zanima prije svega na koji će se način riješiti status hrvatske knjige u nacionalnom i europskom prostoru pa samim time i pozicija nakladništva, te hoće li se agresivnije pristupiti započetom projektu poticanja čitanja nego što je to bilo do sada.

»Dodir teksta« – naslov ima predznak senzualnosti, sadrži primisao na nešto intimno i strastveno. U Vašem publicističkom opusu ima još takvih naslova: »Gola u snu«, »Intimno i javno«, »O strasti, čitanju, dokolici«..Možemo li – i trebamo li – o književnosti govoriti bez strasti?

– Na uvodnim stranicama knjige Rolanda Barthesa »Zadovoljstvo u tekstu« stoji rečenica koja ukazuje kako tekst mora imati prorez jer je nalik ženskoj odjeći te da se on/Barthes obično okrene za onom ženom koja nosi dugu crnju suknju s prorezom iza kojega svako malo bljesne bijela linija kože. Upravo ta bijela linija sublimira onaj naboj strasti, onu erotsku provokaciju koja je njega, pa moram priznati i mene, uvjerila kako bez strasti, erotike, nekog posve osobnog i osobitog naboja nema dobroga teksta. Volim stoga one pisce koji koketiraju sa svojim čitateljima na način da ga drže budnim i svježim tijekom čitanja tim prorezima, pukotinama u tekstu, onim iskoracima iz briljantno posloženih misli. Ne može se ničemu u životu, pa i u književnosti, pristupiti bez energije koja pokreće pa ako ona još  sa sobom vuče zadovoljstvo, onda je užitak potpun.

A što se tiče mojih naslova, htjela sam da budu provokativni, sažeti, da se iza njih nalazi intriga razotkrivanja njegovog značenja koja svoje rješenje donosi nakon čitanja. Naslovi ne bi trebali ilustrirati napisano, već provocirati i poticati čitateljsku maštu.

U malenoj, gotovo incestuoznoj hrvatskoj kulturnoj sredini, koliko je teško ostati nepotkupljiv kritičar? Je li trebalo hrabrosti da se, na primjer, jednoj veličini poput Jergovića, kaže da je napisao tek osrednju prozu?

– Meni se činilo odgovornim ukazati kako neki prozni tekst ima određene nedostatke, pri tome ne misleći što će autor reći. Pisala sam o knjigama, a ne o njihovim piscima.