Da nije bilo klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim djelovanjem, Zemlja bi možda već ulazila u novo ledeno doba.

Takav zaključak donosi novo istraživanje objavljeno u časopisu Science, prema kojem je prije približno 2000 godina počelo novo razdoblje rasta ledenog pokrova u Sjevernoj Americi. Taj je proces, međutim, prekinut porastom globalnih temperatura, a ključni preokret dogodio se oko 1960. godine.

Znanstvenici su proučavali ledenu kapu Barnes, smještenu na kanadskom otoku Baffin, koja predstavlja posljednji preostali dio nekada golemog ledenog pokrova Laurentide. Njihovi rezultati upućuju na to da se nakon dugotrajnog smanjivanja taj ledeni pokrov počeo ponovno širiti prije otprilike dva tisućljeća, što istraživači smatraju mogućim početkom novog glacijalnog razdoblja.

No zagrijavanje uzrokovano ljudskim djelovanjem promijenilo je taj razvoj događaja.

Sve je tek počinjalo, sve je bilo normalno, novo glacijalno razdoblje trebalo je nastupiti – i onda je zaustavljeno, izjavio je Nicolás Young, geokemičar sa Sveučilišta Columbia i glavni autor istraživanja.

Ledeni pokrov nekoć je dosezao sve do Illinoisa

Laurentide je bio najveći ledeni pokrov pleistocena, geološkog razdoblja koje je završilo prije približno 11.700 godina. Prekrivao je velik dio današnje Kanade i sjevernih dijelova Sjedinjenih Američkih Država.

Na vrhuncu je dosezao od područja iznad Arktičkog kruga sve do Illinoisa, a na pojedinim mjestima led je bio debeo više od tri kilometra. Njegova ukupna količina leda odgovarala je potencijalnoj promjeni razine mora od približno 80 metara.

Danas je od tog golemog ledenog sustava preostala ledena kapa Barnes, smještena na središnjem dijelu otoka Baffin u kanadskom teritoriju Nunavut. Površinom je približno velika poput američke savezne države Delaware.

Istraživači su željeli utvrditi je li se taj ledeni sustav tijekom posljednjih tisućljeća smanjio na veličinu manju od današnje, a zatim ponovno počeo rasti.

Analizirali su stijene i ostatke drevne vegetacije

Kako bi rekonstruirali povijest ledene kape, znanstvenici su koristili dvije metode datiranja. Analizirali su izotope berilija-10 u stijenama te ugljik-14 u ostacima drevne vegetacije koji su bili sačuvani ispod leda.

Te metode omogućuju utvrđivanje kada su pojedine površine bile izložene kozmičkom zračenju, odnosno kada su bile prekrivene ledom.

Posebno je vrijedno to što je ledena kapa Barnes izravno zaleđena za stijensku podlogu. Za razliku od mnogih drugih ledenjaka, ne klizi preko podloge, pa su ispod nje ostali sačuvani tragovi vegetacije koja je rasla prije nego što ju je led prekrio.

Kako se ledena kapa počela povlačiti, dijelovi nekada zakopane vegetacije ponovno su postali dostupni istraživačima. Analizom njezine starosti mogli su rekonstruirati kada se ledeni rub pomicao i koliko se dugo led širio.

Kombiniranjem podataka o vegetaciji i analizama stijena istraživači su zaključili da se ledeni pokrov prije približno 2000 godina počeo ponovno širiti, nakon što je prethodno dosegnuo vrlo male dimenzije.

Preokret se dogodio oko 1960. godine

Ledenoj kapi Barnes trebalo je približno dva tisućljeća da se ponovno proširi, no oko 1960. godine trend se preokrenuo.

Ljetne temperature postale su dovoljno visoke da se tijekom toplijih mjeseci počelo topiti više leda nego što ga se uspijevalo nadoknaditi tijekom zime. Ledenjak je tako ušao u razdoblje negativne bilance mase, što znači da gubi više leda nego što ga dobiva.

Istraživači navode da se povlačenje ledene kape gotovo u cijelosti može objasniti porastom ljetnih temperatura.

Taj se proces vremenski poklopio s dugotrajnim povećavanjem koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, koje je počelo s industrijskom revolucijom oko 1750. godine, a posebno se intenziviralo tijekom 20. stoljeća.

Young smatra da je riječ o vrlo snažnom primjeru utjecaja čovjeka na prirodne klimatske procese.

Ono što je bio iznimno prirodan i predvidljiv fenomen sada je nestalo, poručio je znanstvenik.

Kada bi moglo početi sljedeće ledeno doba?

Istraživanje otvara i pitanje kada bi Zemlja, u uobičajenim prirodnim okolnostima, ušla u sljedeće glacijalno razdoblje.

Autori studije smatraju da početak ponovnog rasta ledenog pokrova treba promatrati kao početak glacijacije, čak i ako bi bilo potrebno još tisuće godina da se razviju golemi kontinentalni ledenjaci.

Takvo tumačenje razlikuje se od ranijih klimatskih modela koji su sugerirali da bi sljedeće glacijalno razdoblje moglo početi tek za tisuće ili čak desetke tisuća godina.

Young smatra da bi, bez utjecaja ljudskog zagrijavanja, bilo potrebno još približno 30.000 godina da se Laurentide ponovno razvije do nekadašnje veličine.

Prema klimatskim modelima koje navode istraživači, današnja ledena kapa Barnes mogla bi potpuno nestati tijekom sljedećih nekoliko stoljeća.

Njezin nestanak imao bi posljedice i za buduće klimatske cikluse. Naime, Laurentide je u prošlosti služio kao svojevrsno središte iz kojeg se tijekom hladnijih razdoblja mogao širiti led. Njegova velika ledena masa poticala je dodatno stvaranje leda i tako održavala proces glacijacije.

Ako u budućnosti ponovno nastupe uvjeti za stvaranje velikih kontinentalnih ledenjaka, oni bi se mogli razvijati bez tog posljednjeg ostatka nekadašnjeg ledenog pokrova.

Znanstvenici zasad ne mogu precizno odrediti kada bi moglo početi sljedeće glacijalno razdoblje u uvjetima povišenih koncentracija stakleničkih plinova.

Važno je pritom naglasiti da Zemlja i danas pripada geološkom ledenom dobu, koje traje približno 34 milijuna godina. Unutar njega izmjenjuju se hladnija glacijalna i toplija međuglacijalna razdoblja. Posljednje glacijalno razdoblje završilo je prije oko 11.700 godina, a danas živimo u toplijem razdoblju poznatom kao holocen.