Molim Vas da prema Zakonu o medijima i Zakonu o elektroničkim medijima objavite ispravak netočnih navoda objavljenih 27. prosinca 2015. godine, u Novom listu, u prilogu »Mediteran« na stranicama 2, 3 i 4 pod naslovom »U Rijeci postoji odium kulture«, te na portalu Novog lista na sljedećoj poveznici http://www.novilist.hr/Kultura/Berislav-Valusek-U-Rijeci-postoji-odium-kulture.

Iako me gospođa Tanja, tajnica MMSU-a, vođena dugogodišnjim iskustvom i oprezom savjetovala da ne odgovaram na tračeve izrečene u razgovoru koji je  gospođa Nela Valerjev Ogurlić vodila s gospodinom Berislavom Valušekom, vrag mi nije dao mira pa sam, kako bih smirio tog stvora koji mi sjedi na ramenu i nagovara me na ovu bedastoću i gubitak vremena, ipak odlučio reagirati.  

Istina, moj odgovor neće promijeniti stavove gospodina Valušeka i njegovih istomišljenika i prije će izazvati nove napade nego imati pozitivan učinak. Ipak, osjećam da imam obavezu odgovoriti kako zbog Muzeja i digniteta ljudi koji u Muzeju predano rade svoj posao, tako i zbog činjenice da ne mogu ostati gluh i nijem dok profesor Valušek prozivajući me i lažno skrbeći o sudbini Muzeja ustvari kamuflira svoju površnost, nemoć, kukavičluk i nezainteresiranost.

Parapolicijske snage

Profesor Valušek, poznati riječki antifašist i antikomunist, tvrdi da sam taliban kojega je SDP doveo u Rijeku kako bi razorio MMSU, časti me »prestižnom« titulom najgoreg ravnatelja Muzeja do sada,  kaže da se zalažem za povratak starih vrijednosti, onih koje su bile aktualne između 1945. i ranih 50-ih godina, da sam sve u svemu opasan tip jer mislim da nešto znam o Muzeju, a u stvari ne znam ništa. Kao najgori krimen ističe moje navodno mišljenje da u zbirci Muzeja »nema mesa« za stalni postav. Uglavnom, moje  kolosalno neznanje i strukovna polupismenost velika su prijetnja instituciji Muzeja i elitnoj kulturi Rijeke, pa se eto profesor Valušek hrabro izložio kako bi zaustavio moj rušilački pohod.

Već na  tribini »Likovni život u doba recesije« koja je u organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja održana u travnju 2013. u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, nepunih sedam mjeseci po mom dolasku u Rijeku, prozreo je mudri  profesor moje zle namjere te u napadu ksenofobije zatražio da se vratim odakle sam došao uz prijetnju da neću još dugo ostati u Rijeci. Danas, nakon više od dvije i pol godine, samo doslovno ponavlja teze iznesene na toj tribini, uz dodatak pričice o povratku biste, »kipeca«, Moša Pijade na mjesto s kojeg je ista uklonjena početkom ratnih ’90-ih godina.

Slučaj odioznog »kipeca«

Naime bistu sam vratio na njeno postolje u prizemlju zgrade, konzolu koja se nalazi u ulaznom djelu Sveučilišne knjižnice u kojoj je naš Muzej podstanar. Bista je, zahvaljujući »odvažnosti« tadašnjeg ravnatelja Sveučilišne knjižnice i »neustrašivosti« našeg profesora koji je u to vrijeme bio ravnatelj Muzeja, uklonjena početkom ’90-ih i pohranjena u depou Muzeja u kojem je pravila društvo drugim »kipecima« iz tog vremena. Čudi me da profesor nije poduzeo radikalnije metode i uništio ta bezvrijedna djela kako ne bi inficirala druge umjetnine u depou, već nam je ostavljajući ih na životu dao mogućnost da ih koristimo »kao kukavičja jaja u pokušajima dokazivanja ljepota života u Jugoslaviji«.  Pozivam stoga Valušeka da, ako ima hrabrosti i ukoliko ga Moša toliko plaši i iritira, slobodno ukloni bistu kako je to već jednom uradio ili uputi svoje paravojne jedinice da obave taj časni posao. Predlažem da u istom naletu uklone i repliku Vennucijevog kipa »Forza della volonta« kojeg smo također izvukli iz depoa i koja se nalazi na samom ulazu u izložbeni prostor Muzeja.

Uzgred, jer se profesor zapitao, nisam bio pristojan i pitao vlasnika zgrade smijem li koristiti konzolu jer se ne radi o parkirnom mjestu, već o postolju čija je jedina funkcija bila da nosi taj odiozni »kipec«. Ravnateljica Sveučilišne knjižnice u strahu od komunističke odmazde nije se oglasila po ovom pitanju.

Pitam se kako je profesor prozreo moje namjere i ulogu koju mi je Gradska uprava dodjelila? Po svemu sudeći sve je počelo na jednoj drugoj tribini koja se u prosincu 2012. održala u tadašnjim prostorima Molekule na Delti pod nazivom »Modeli osiguravanja prostora za djelovanje nezavisne kulturne scene«. Naime prema dojmovima novinarke koja je izvještavala s tribine, a ujedno je i autorica razgovora s profesorom, tema ove tribine dominantno je bio MMSU, iako se trebalo govoriti o prostorima za nezavisnu kulturnu scenu. Navodno je tribina podlo iskorištena da bi se plasirala informacija da je MMSU institucija kojoj je potreban temeljiti reustroj, što naravno sluti na opasnost i rušilačke namjere.

Teorije zavjere

Na tribini koja je trajala dva i pol sata govorilo se o temama nezavisne kulture, a ja sam u kontekstu suradnje Muzeja s nezavisnom kulturnom scenom govorio i o situaciji u Muzeju i neophodnom otvaranju institucije, te potrebi jačanja  javne funkcije Muzeja i njegove uloge u zajednici. Usudio sam se pritom spomenuti da uloga Muzeja ne može temeljiti samo na čuvanju i prezentaciji zbirke. Nikakvo meso ili nedostatak mesa nisam spominjao, ali jesam socijalni otkup i nedostatak strategije u formiranju zbirke.

Nakon samo dva mjeseca od mog dolaska u Rijeku, i nakon samo par rečenica na jednoj tribini koja se bavila sasvim drugim problemima, sve se postalo kristalno jasno. Neoprezno sam se odao glasno razmišljajući kako unaprijediti rad Muzeja. Paranoja je buknula. Preko noći sam postao vjerski fundamentalist, »taliban« koji samo svoj rad i rad sebi sličnih proglašava umjetnošću.

Nije pomogao ni raznovrstan program Muzeja, ni povećanje broja publike, ništa, nikakav trud, ni zalaganje svih djelatnika Muzeja nisu ga/ih uspjeli prevariti. Nije stoga ni bilo za očekivati da se profesor Valušek ponekad pojavi na nekom otvorenju ili programu Muzeja, da ne daj Bože redovito dovede studente ili ih uputi na programe Muzeja. Ne, on je informiran iako ne dolazi na programe, on to neće podržavati jer je odgovoran čovjek starog kova koji neće zavoditi studentice i studente kako ih ne bi pokvario.

Profesor se u svom stručnom radu voli baviti teorijama zavjere. On zna da umjetnosti više nema:  »…Umjetnost je već odavno izgubila vjeru u sebe, u mogućnosti promjene društva umjetničkim djelovanjem, u svoj socijalni smisao, u svoje poslanstvo… Velike ideje, pokreti i prevrati gotovo da su nemogući, dok nam se (svima, bez iznimaka) nudi promjena nas samih (što je eufemizam za pristajanje na stanje, na status quo) ili djelovanje unutar strogo kontroliranog ideološkog polja koje se naziva umjetnošću, društveno korisnim radom, nevladinim organizacijama, udrugama itd. Na djelu je i zamor, i otklon i odustajanje, i što je najgore, autocenzura, jer, za razliku od ‘tvrdog’ socijalističkog modela razračunavanja s ideološkim protivnicima, kapitalizam ima razrađene vrlo suptilne mehanizme dugoročnih pritisaka koji su teško vidljivi, netransparentni i teško dokazivi«.

Gradimo novi Muzej

Donekle razumijem profesora, nije lako živjeti s tolikom količinom mrzovolje i paranoje koju nosi u sebi. Mogao je ipak usprkos svemu pronaći snage i zajedno sa studentima zalutati na otvorenje izložbe koju je MMSU organizirao povodom stote godine rođenja Otona Glihe, to bi bilo pristojno iz poštovanja prema umjetniku. Ili na jednu od izložbi koja se bazirala na zbirci Muzeja koju studenti nemaju priliku vidjeti, na barem jedan od projekata koji smo realizirali u suradnji s mrskim kapitalističkim europskim partnerima, na izložbu svojih studenata kojima naravno nije mjesto u elitnoj muzejskoj instituciji, na neku od izložbi lažnih proroka suvremene umjetnosti. Ne, on stoji čvrsto na klisuri, hrabro se odupirući svim zavjerama suvremenog svijeta. On je heroj nekog prošlog doba i neće se mjenjati, ostati će uvijek isti i do kraja se boriti i »…prije svega raščistiti s talibanima…«.

Nakon što su u Afganistanu uništili drevne skulpture Buda u Bamiyanu, talibani su postali sinonim za kulturocid nad povijesnim blagom, pa stoga ne razumjem kako je profesor koji je inače tako precizan u definicijama odabrao pojam koji netočno opisuje moju rabotu. Jer ja ne rušim Muzej, naime naš Muzej, naša podstanarska galerija, se doslovno ruši sama od sebe.

Naprotiv, zajedno sa kolegama, arhitektima i suradnicima iz Gradske uprave gradim novi Muzej u »Benčiću« jer mislim da prostor ima ključnu ulogu za razvoj institucije i aktivnosti Muzeja. Zanimljivo je da prvi projekt obnove jednog ex industrijskog objekta u svrhu kulture asocira na talibanizam upravo ljude koji u kulturi Rijeke djeluju dugi niz godina naričući nad sudbinom industrijske baštine. Može biti da je naš pristup obnovi razotkrio dugogodišnju impotenciju istih. Možda u tom grmu leži zec, rekao bi naš pronicljivi profesor.

Krilo H zgrade u bivšem industrijskom kompleksu »Benčić« kao prostor dodijeljen za budući rad MMSU-a rekonstruirat ćemo i reorganizirati jednostavnim i minimalnim zahvatima kako bi odgovarao potrebama osnovne djelatnosti institucije, kao i posebnim režimima korištenja i različitim vrstama događanja koje planiramo i koje predviđaju otvaranje institucije za nove vrste programskog djelovanja.

Od Malog salona do Venecijanskog bijenala

Rekonstrukcija prostora H zgrade dio je nastojanja da se konačno riješi pitanje nemogućnosti permanentnog prezentiranja zbirki MMSU-a, nedostatka prostora za edukativne programe, ali i da se afirmiraju novi principi djelovanja i osigura podrška novim programima.

Rekonstrukcija prostora i arhitektonsko djelovanje u nultoj fazi trebaju omogućiti minimalne uvjete koji su dovoljni da se započne sa radom na novoj adresi. U prvih pet mjeseci 2016. planiramo radove i opremanje prostora do funkcionalnog uređenja jednog kata i dijela prizemlja, a 1. lipnja 2016. preseljenje svih djelatnika i programa u novi prostor. Uobičajen postupak u kojem naručitelj postavlja zadatak, na kojeg arhitekt daje projektantski i tehnički odgovor po kojem se građevina izgradi i uredi i potom u nju ulaze korisnici ne vrijedi u našem slučaju jer dajemo prednost procesu i djelatnom sudjelovanju u procesu stvaranja novog Muzeja, nove institucije.

Na taj način nastat će organska arhitektura novog Muzeja koja će biti odraz naših stvarnih potreba. Od nulte faze, preseljenja i početka rada u novom prostoru 2016., u narednim godinama planiramo metodom postepene rekonstrukcije potpuno završiti obnovu jednog krila H objekta za potrebe MMSU-a, pritom ne prekidajući kontinuitet programa u zgradi koja se obnavlja.

Ovom metodom se osiguralo da se prostor i aktivnosti stvarno dogode, umjesto da ostaju u neizvjesnom stanju čekanja sredstava potrebnih za potpunu rekonstrukciju predviđenog objekta. Priču o tome moći ćete vidjeti prije samog otvorenja Muzeja i na Biennalu arhitekture u Veneciji, kao i na prezentacijama projekta novog MMSU-a u Malom salonu. Nadam se da će zajednica prepoznati naš rad i da će sa zadovoljstvom pohoditi novi Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Do tada smo na staroj adresi na kojoj vas u prvoj polovici ove godine očekuje niz programa.

Neću u ovom tekstu odgovarati na sve izrečeno jer nemam toliko vremena, a i bit će, nadam se, još prilike ako preživim parapolicijske akcije profesora Valušeka – stoji u regiranju ravnatelja MMSU-a Slavena Tolja.