Nedavno je predstavljena reprezentativna monografija »Županijski sud u Rijeci – 120 godina Sudbene palače u Rijeci (1906. – 2026.)« u nakladi Županijskog suda u Rijeci. Glavni urednik izdanja dr. sc. Vlado Skorup, predsjednik Županijskog suda u Rijeci, ističe da »ova knjiga nije posvećena samo Sudbenoj palači kao svjedoku vremena, već predstavlja i skroman pokušaj odavanja priznanja svim sucima i pravosudnim djelatnicima, koji su svoj predani i samozatajni rad posvetili sudbenoj vlasti. Minulih 120 godina njezinog postojanja najbolji je dokaz i potvrda kontinuiteta tih nastojanja«.

Valja istaknuti Skorupov doprinos tiskanju prve knjige o jednom Županijskom sudu u Hvatskoj, te je mnogo učinio u obnovi zgrade, pristupu za invalide, uredio je sudnice i unaprijedio cjelokupni rad i ustroj suda. Ovo lijepo opremljeno izdanje (grafički prijelom i oblikovanje potpisuje Branko Lenić), ilustrirano je fotografijama Petra Fabijana i drugom arhivskom građom, a također uz pojedine priloge donosi popis izvora i korištene literature. Urednici monografije, koja broji oko 230 stranica, su Vlado Skorup i Mladen Urem.

Povijest izgradnje

Kako u tekstu »Povijest izgradnje Sudbene palače u Rijeci« podsjeća prof. dr. sc. Nana Palinić, dipl. ing. arh., Sudbena palača projektirana je i građena od 1904. do 1906. godine, a punu funkcionalnost preuzela je dvije godine kasnije, kad je regulirana ulica i zaokružen urbanistički sklop pomerijalne zone sjeverno od Starog grada.

– U njezinom projektiranju sudjelovala su tri arhitekta, od kojih je samo jedan dočekao završetak izgradnje. Njezina arhitektonska i urbanistička valorizacija nije nikad u potpunosti provedena. Ovaj izuzetni projekt ostao je u sjeni velike devastacije koja mu je prethodila – rušenja povijesnog kompleksa Kaštela, na čijem mjestu je izgrađena.

O Sudbenoj palači pisali su prethodno drugi autori i osnovne činjenice o njoj bile su poznate. Prednost rada na ovoj monografiji bila je mogućnost da se istraži dosad nekonzultirana opsežna dokumentacija koja je sačuvana u Državnom arhivu u Rijeci. Otkrivene su mnoge nepoznate činjenice i novi detalji – gdje su se prethodno nalazile sudske institucije, tko je sudjelovao u inicijativi, koje lokacije su razmatrane, tko je odlučio o ovoj lokaciji, kako je tekla gradnja, koje su sve promjene bile do danas i tako dalje.

Početkom 20. stoljeća Kraljevski sud i Kraljevski prekršajni sud nalazili su se u unajmljenim prostorima u kućama Terzi i Zmajić na nekadašnjem Trgu Gubernija (danas Jadranski trg), u neposrednoj blizini stare Guvernerove palače. Državni zatvori i Državno odvjetništvo bili su u Kaštelu, pored crkve sv. Vida. Zbog povećanih sudskih poslova i uvođenja sudaca porotnika, ovi prostori postali su neadekvatni i nedostatni. U Rijeci u to doba u ovim institucijama radi 50-ak sudaca i službenika te još 30-ak u 16 odvjetničkih i 3 javnobilježnička ureda.

Inicijativa za gradnju započela je u studenome 1900. godine, a predvodio ju je odvjetnik Erazmo Barčić. U to doba više europskih gradova dobilo je sudbene palače, između ostalog Beč, Graz i Budimpešta. Delegacija riječkih pravnika, kojoj se pridružio i guverner László Szapáry, otputovala je u Budimpeštu gdje su ih primili premijer i ministri pravosuđa i financija, koji su je odmah podržali.

Prijedlog za lokaciju došao je od Ministarstva pravosuđa, jer je Kaštel bio u državnom vlasništvu. Predstavnici Grada i Suda u Rijeci nisu isprva bili za tu lokaciju, ali su je na kraju prihvatili i podržali, vjerojatno iz bojazni da će ministarstvo odustati od gradnje. Bile su razmatrane još tri lokacije, sve tri na Dolcu, sa sjeverne strane pruge – jedna u vlasništvu baruna Vraniczanyja, druga u vlasništvu Kapucinskog samostana, treća Zavoda sv. Srca Isusova. Bile su preskupe, smatralo se i da su daleko od centra, pa su odbačene, navodi Nana Palinić.

Djelo trojice arhitekata

Palinić dalje objašnjava da je u prvoj fazi angažiran arhitekt István Kiss, koji je imao najveće iskustvo s ovom tipologijom i već projektirao više sudbenih palača i zatvora u Monarhiji.

– Međutim, uvjeti koje je Gradu predložilo Ministarstvo pravosuđa bili su zahtjevni i neprihvatljivi, te je došlo do razilaženja između Grada i ministarstva, zbog čega je uslijedio 2,5-godišnji prekid svih aktivnosti. U međuvremenu su se promijenili i gradonačelnici, guverneri i ministri, preminuo je arhitekt Kiss. Inicijativa je ponovo pokrenuta 1903. godine. Za izradu projekta angažiran je arhitekt i sveučilišni profesor Győző Czigler, koji je već imao iskustvo građenja na teškom riječkom terenu – nekoliko godina ranije projektirao je mađarsku osnovnu i višu žensku školu (danas Riječka gimnazija i Gimnazija Andrije Mohorovičića).

Arhitekt Czigler je 1904. izradio projekt, krajem godine dobivena je građevinska dozvola i nakon natječaja izabran izvođač, firma Koch Károly i Szalke Jakab iz Budimpešte, koja je odmah u siječnju 1905. započela s radovima. Zgradu je završila u roku, usprkos brojnim problemima. Prvi je bio smrt arhitekta Cziglera u ožujku 1905., kad su izvedbeni projekt i nadzor nad gradnjom preuzeli manje iskusni inženjeri. Uslijedili su problemi s iskopom, materijalom, instalacijama, kašnjenjem regulacije ulice od strane Grada. Dana 11. svibnja 1906. završeni su radovi na Sudbenoj palači, a 21. svibnja izdana je uporabna dozvola. Premda instalacije još nisu bile spojene, a zgrada je bila i bez rasvjete, 1. kolovoza 1906. Sud i Zatvor započeli su s radom u novoj zgradi, osvrnula se Nana Palinić.

Kako ističe Palinić, Sudbena palača je djelo ne jednog, već trojice arhitekata.

– István Kiss odredio je njezin mikrourbanizam – lokaciju i smještaj na povišenoj terasi, Győző Czigler sveobuhvatno je definirao njezinu arhitekturu – u prostornom, oblikovnom i konstrukcijskom smislu, a Edel Dvorák njezine detalje. Činjenica da su četiri ključne osobe u gradu – dva gradonačelnika (Michele Maylender i Francesco Vio) i dva guvernera (László Szapáry i Ervin Roszner) bili pravnici, zasigurno je pridonijela da grad dobije Sudbenu palaču.

To nije samo monumentalna historicistička građevina sa secesijskim detaljima, jer arhitekti onog doba nisu inspiraciju tražili samo u povijesti, već su kreativno razvijali ideju, nastojeći stvoriti originalno umjetničko djelo. Rijeka je, kao grad drugog i drukčijeg podneblja i nasljeđa, mađarskim arhitektima pružala jedinstvene mogućnosti kreacije.

Pred arhitektom je bio težak zadatak kreiranja arhitekture koja će svojim oblikovanjem, materijalom, volumenom, dostojno zamijeniti povijesni Kaštel. Czigler se pokazao kao arhitekt sa senzibilitetom, koji je uočio vrijedne, autentične i univerzalno primjenjive elemente Kaštela, te ih je ugradio u projekt. Tako su, kao i na Kaštelu, suterenske i prizemne etaže masivne svođene konstrukcije, dok skošeni zidovi kao i cijeli masivni kameni postament, na kojem počiva zgrada, evociraju memoriju na drevne bastione i gradske zidine.

Originalni nacrti

Konstrukcija je bila kombinacija klasične (zidana k., drveno krovište) i suvremene (čelični nosači u stropovima i stubištu). Na njoj je primijenjena i jedna inovacija – između 3. kata i tavana izvedeni su montažni AB stropovi sustava Visintini, prvi put u Rijeci (moguće i u Hrvatskoj), samo dvije godine nakon što ih je patentirao austrijski inženjer Franz Visintini.

Sudbene palače koje se grade krajem 19. i početkom 20. stoljeća redom su klasične reprezentativne građevine čiji vanjski izgled odražava njihovu ozbiljnu i odgovornu društvenu namjenu. Unatoč stigmi koju nosi zbog rušenja Kaštela, ili baš zahvaljujući njoj, riječka je Sudbena palača jedinstvena građevina svoje tipologije. Zahvaljujući senzibilitetu autora, formom, dojmom i atmosferom ona je održala genius loci ovog povijesnog mjesta.

Urbanu scenografiju zaokružili su Paolo Grassi i Giovanni Rubinich, majstorskom izvedbom dugog podzida s druge strane ulice, koji u mjerilu, stilu i materijalu, pa i detaljima slijedi Sudbenu palaču i čini s njom cjelinu te je vjerojatno najkompletniji i najdojmljiviji urbani sklop u Rijeci.

Kad je započela inicijativa predsjednik Kraljevskog suda, Luigi Thierry bio je skeptičan prema ovoj lokaciji i mogućnosti da se stara ulica Kaštela pretvori u bulevar – rekavši kako je to samo lijep san. Sedam godina kasnije, uz velike poteškoće i žrtve, Rijeka je dobila Sudbenu palaču i velegradski bulevar, a nedostižan san se ipak ostvario.

U monografiji se prvi put objavljuju vrlo lijepi originalni nacrti arhitekta Cziglera i arhitekta Dvoráka, koji su prava umjetnička djela. Premda je tekst pisan kao znanstveni rad, obiluje zanimljivim detaljima o ovoj nesvakidašnjoj gradnji, njezinim akterima i njihovim sudbinama te se može čitati i kao povijesni roman, zaključuje Nana Palinić.

Riječki kaštel

Istraživanje dr. sc. Dolores Oštrić, dipl. pov. umj., rekonstruira povijesni i graditeljski razvoj riječkog kaštela – građevine koja je stoljećima određivala obranu, upravu i urbani identitet Rijeke, a zatim nestala u rušenju početkom 20. stoljeća.

Poglavlja otkrivaju slojevitu povijest kaštela – od kasnoantičkog obrambenog nasljeđa u sklopu sustava Claustra Alpium Iuliarum, preko srednjovjekovnog palasa kao feudalnog sjedišta gospode Devinskih i Walsee, uz kratkotrajnu povezanost s Frankopanima, pa sve do novovjekovne bastionske utvrde Habsburgovaca. Početkom 18. stoljeća kaštel postupno poprima obilježja reprezentativnog zdanja, pri čemu obrambena funkcija polako slabi, a naglasak prelazi na upravnu i rezidencijalnu ulogu.

– Niz prenamjena uslijedio je krajem 18. i tijekom 19. stoljeća: nekadašnji vojni kompleks postaje prostor vojarnice, vojne bolnice i zatvorskih sadržaja, napominje Oštrić. Oronulo, nedovoljno istraženo i povijesno zanemareno zdanje konačno je srušeno 1904. godine. Tim su činom izbrisani i tragovi susjednih građevina iznimne povijesne vrijednosti, poput sklopa oružarnice i zgrade isusovačke gimnazije.

Iako je materijalna struktura kaštela nestala 1904./1905. godine – kada je porušen radi izgradnje reprezentativne palače suda i zatvora – povijesni izvori, vojno-kartografski prikazi kaštela i grada, vojna izvješća te arhivska dokumentacija omogućuju rekonstrukciju njegova izgleda i prostorne organizacije. Posebno mjesto u istraživanju imaju nacrti Antona Gnamba i Ignaza Holluba iz 1789. godine, kao i nacrti nastali neposredno prije rušenja kaštela.

Istraživanje pokazuje da se graditeljski razvoj riječkog kaštela ne može promatrati odvojeno od povijesnih okolnosti. Njegova se transformacija mora razumjeti u kontekstu velikih geopolitičkih previranja koja su tijekom 16. i 17. stoljeća zahvatila prostor od Rijeke, preko Istre i Trsta, sve do Furlanije.

Refortifikacija riječkog kaštela postaje nužnost početkom 16. stoljeća. Taj financijski i graditeljski zahtjevan pothvat odvijao se u razdoblju kada je prostor bio iscrpljen dugotrajnim gospodarskim blokadama, ratnim sukobima između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike (1508. te 1615. – 1617.), kao i posljedicama osmanskih prodora koji su slabili riječko zaleđe. Grad se pritom našao u pomorskoj i kopnenoj izolaciji.

Iznimna strateška vrijednost

Od 1527. godine riječki kaštel treba promatrati kao dio šireg obrambenog sustava s trsatskim kaštelom. Njegova uloga nije bila samo lokalna – bio je važna točka habsburške obrane, nadzora prometnih pravaca i zaštite prostora između sjevernog Jadrana i unutrašnjosti Monarhije, napominje Dolores Oštrić.

– Položaj riječkog kaštela, smještenog na najvišoj koti povijesne jezgre, imao je iznimnu stratešku vrijednost. Njegov srednjovjekovni razvoj nadovezuje se na obrambenu logiku Tarsatike, a istraživanje ukazuje i na preuzimanje kasnoantičkih struktura dvostrukog gradskog zida i njegovih kula. Jedna od tih kula integrirana je u bastionski sustav novovjekovne utvrde.

Nakon što je u mletačkom napadu na Rijeku 1508. godine zapaljen srednjovjekovni kaštel – koji vjerojatno nije bio više od utvrđenog palasa ojačanog jednom kulom – njegova obnova planirana je prema novoj tipologiji obrane prilagođenoj pojavi vatrenog oružja. Uvođenje bastionskog sustava u Rijeci vremenski ne zaostaje za sličnim transformacijama u Beču i Grazu tijekom 1530-ih i 1540-ih godina.

U toj graditeljskoj fazi posebno mjesto imaju riječki kapetani Francesco Barbo i Ivan Lenković, povezani s razdobljem modernizacije riječkih fortifikacija i širim sustavom habsburške vojne organizacije (Lenković).

Značajna faza razvoja kaštela vezana je uz obnovu i dogradnju u vrijeme riječkog kapetana Stephana de Ruvere (Rovere) (1608. – 1628.), u razdoblju snažne protureformacije i političkog učvršćivanja habsburške vlasti. Iako su vojni inženjeri Giovanni Pieroni, Tobias Kreuztaler i Martin Stier ocjenjivali zahvate manje značajnima u odnosu na idealne modele modernizacije obrane, određeni nedostaci fortifikacijskog sustava ipak su uklonjeni.

Velike zamisli daljnjeg jačanja riječkih fortifikacija novim bastionskim dogradnjama nisu u potpunosti ostvarene. Istodobno dolazi do postupnog slabljenja vojne uloge kaštela zbog razvoja novog urbanog tkiva Rijeke. Dolazak isusovaca i intenzivna izgradnja na prostoru uz sjeverni gradski zid – od samostana benediktinki do isusovačkog kolegija i gimnazije – postupno zadiru u samu strukturu nekadašnjeg obrambenog sklopa.

Dolazak cara Karla VI. u Rijeku 1728. godine potaknuo je novu dogradnju reprezentativnog južnog krila kaštela radi smještaja cara i njegove brojne pratnje. Taj je zahvat ujedno označio vrhunac reprezentativne uloge kaštela, ali i početak njegova konačnog udaljavanja od izvorne obrambene funkcije.

Razvoj riječke luke, širenje novog grada (civitas nova) na obalnom prostoru, potres 1750. godine i sustavni proces uklanjanja gradskih fortifikacija doveli su do postupnog gubitka značenja stare tvrđave. Kaštel je naposljetku srušen 1904. godine, unatoč upozorenjima da bi rušenje moglo otkriti vrijedne arheološke nalaze. Osim reljefa habsburškog carskog grba, ništa nije ostalo sačuvano.

Istraživanje riječkog kaštela pokazuje da je riječ o građevini koja je bila daleko više od obrambenog sklopa. U njegovim su se strukturama skrivali odgovori ključni za razumijevanje povijesti Rijeke – njezina političkog položaja, vojnih strategija, urbanog razvoja i odnosa prema velikim europskim silama, zaključno se osvrnula Oštrić.

Sadržaj knjige

Knjiga je sadržajno podijeljena u cjeline: Uvodna riječ predsjednika Županijskog suda u Rijeci – dr. sc. Vlado Skorup; Uvodna riječ dekana Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci – prof. dr. sc. Dario Đerđa; Vlado Skorup: Sudbena palača u Rijeci na razmeđu stoljeća; Stanislav Mihelčić: Povijesni pregled zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci; Tea Radovani: Povijest Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci; Prof. dr. sc. Nana Palinić: Povijest izgradnje Sudbene palače u Rijeci; Dr. sc. Dolores Oštrić: Povijesni i graditeljski razvoj Riječkog kaštela; Igor Žic: Riječki kaštel i njegov značaj u minulim stoljećima; Prof. dr. sc. Dario Đerđa: Dijalog pravne teorije i prakse kroz suradnju Županijskog suda u Rijeci i Pravnog fakulteta u Rijeci; Vlado Skorup: Kratki opis radova izvedenih na zgradi Sudbene palače te Evidencije sudaca, službenika i namještenika Županijskog suda u Rijeci, Općinskog suda u Rijeci i Općinskog suda u Crikvenici sa stalnim službama.