Autorovo novo djelo vodi nas u Oran u ljeto 2018. te zalazi u unutarnji svijet žene koja je ranjavanjem gotovo u potpunosti ostala bez glasa
ZAGREB – Zbog svoje tematike, višeznačnosti, time i trenutka u kojem je nastao, roman “Stranac” Alberta Camusa trajna j inspiracija za različito medijsko preoblikovanje.
Nakon što je alžirsko-francuski autor Kamel Daoud romanom »Meursault, protuistraga« dao ime i glas bezimenom Arapinu ubijenom u Camusovu »Strancu«, za svoj je novi roman »Hurije« nagrađen Prix Goncourtom 2024. godine, postavši tako prvi alžirski laureat te prestižne nagrade.
Autorovo novo djelo, u izdanju nakladničke kuće Fraktura i u prijevodu Maje Zorice Vukušić, vodi nas u Oran u ljeto 2018. te zalazi u unutarnji svijet žene koja je ranjavanjem gotovo u potpunosti ostala bez glasa.

U formi putovanja prema rodnom mjestu i poprištu strašnih ratnih trauma, autor postupno razmotava priču o mračnom razdoblju alžirske povijesti.
Na tome se putu isprepliću osobna sjećanja glavne junakinje i potresne sudbine ljudi usred građanskog rata — od žrtava i vjerskih fanatika do onih koji su u kaosu izgubili vlastiti identitet, što autor Daoud donosi iznimno upečatljivim, sirovim i tjelesnim stilom koji bez uljepšavanja i jeftinog patosa zasijeca u tabu-teme alžirskog društva.
Ono što roman čini nesvakidašnjim jest činjenica da je zakon protiv kojega piše u njemu doslovno citiran, a predviđa zatvorsku kaznu za svakoga tko “instrumentalizira rane nacionalne tragedije”.
Tako i bi, jer »Hurije« su u Alžiru zabranjene, nakladničkoj kući Gallimard je uskraćeno sudjelovanje na Alžirskom sajmu knjiga, a protiv autora su podnesene prijave i izdani nalozi za uhićenje.
Uz to, roman prati i spor sa Saâdom Arbane, preživjelom koja tvrdi da je njezina životna priča ušla u knjigu bez njezina pristanka, pa se u Francuskoj i dalje vodi rasprava pred sudom o granici između fikcije i tuđe boli.
Roman ukazuje na to što se dogodi s pamćenjem kada mu se zabrani izlaz i o ženama koje su iz rata izašle žive, ali bez prava da o njemu govore.
Upravo u tom prijenosu glasa s jedne generacije na drugu Daoud ostavlja svoju najsnažniju poruku: priča preživi i onda kada joj se pokuša oduzeti jezik.