Kako je početkom ovog stoljeća izgledao jedan dio hrvatske subkulture, moguće je saznati kroz zanimljiv roman »Djeca Panonije«, hrvatske književnice Kristine Kegljen.

Smješten radnjom u Slavonski Brod i Zagreb, i to u rasponu od 2003. pa do 2019. godine, ovaj će 254 stranice velik roman bez imalo poteškoća privući i pažnju čitatelja iz drugih sredina, posebno onih koji su tada zastupali anarhističke stavove, ali i svih onih koji vole romane o odrastanju.

Jer, »Djeca Panonije« ponajprije su baš to – knjiga o formativnim tinejdžerskim godinama, prvim ljubavima, velikim zanosima, otkrivanju svega što se u svijetu odraslih čini tako zamamnim, osamostaljivanju, patnji i sreći koja prati to doba života…

Građanski aktivizam

Priču nam pripovijedaju dvije tadašnje prijateljice, Megi i Stela. Te 2003. godine one u Slavonskom Brodu završavaju osnovnu školu i odlučile su ljeto prije polaska u gimnaziju iskoristiti da bi našle svoje društvo, svoju ekipu koje će biti dio.

Ponuda je raznovrsna (narodnjaci, šminkeri, metalci, skinheadsi, punkeri…), a njih dvije – ponajprije zbog dečki koji im se sviđaju – odabiru pleme punkera te se čak i učlanjuju u udrugu »Panonija« koja okuplja mlade lijevog političkog spektra i anarhiste koji na najrazličitije načine žele iskazati neslaganje s tadašnjim stanjem u hrvatskom društvu.

Mlade, neiskusne, ali pune volje, Stela i Megi predano se odaju građanskom aktivizmu, pomažu u organizaciji koncerata, istupaju javno prosvjedujući protiv negativnosti, druže se redovno u Bazi, punkerima omiljenoj lokaciji… provodeći ljeto kako su i željele – učeći život na samom njegovom izvoru, među svojim vršnjacima sličnih ideja i stavova.

Nažalost, užitak ne traje dugo. Već u siječnju 2004. godine ta će njihova ekipa biti dio čudnog i do kraja romana nerazjašnjenog incidenta koji će ih gotovo sve razdvojiti pa će Megi nastaviti živjeti u Zagrebu, a Stela ostati u Slavonskom Brodu.

Naravno, o kakvom je incidentu riječ, nećemo kazati jer to ne bi bilo lijepo prema čitateljima, kao ni prema autorici, ali ono što se može reći je da taj događaj roman iz priče o odrastanju pretvara u svojevrsni mystery triler, mada je konačno razrješenje logično i vrlo moguće.

Ipak, »Djeca Panonije« ponajprije su roman o odrastanju i uklapanju u društvo pri čemu je Kegljen vrlo uspješna u portretiranju likova djevojaka kojima je s navršenih četrnaest najvažnije kako naći dečka, ali i oslikavanju onih starijih koji već imaju razvijene stavove za koje su se u stanju i boriti.

Svijet subkulture i alternativnog pristupa životu prikazan je, od predanosti glazbi do građanskog aktivizma, vjerno i s podosta dobrog humora, a jako je pohvalno što nisu izbjegnute i u stranu stavljene teme pretjeranog korištenja alkohola i drugih opijata, seksa i nasilja, kako onog ideološkog među mladima, tako i obiteljskog.

Izgubljena generacija

Svoju generaciju Megi u jednom trenutku naziva izgubljenom generacijom jer usprkos svom trudu nisu pomijenile svijet, a da tome zaista jest tako svjedoče i njihovi životi 16 godina kasnije, dakle 2019. godine kad Megi i Stela više nisu prijateljice, ponajprije zato jer je Stela završila u braku s Lanetom, dečkom s kojim je te 2003. godine hodala i u njega ludo bila zaljubljena Megi.

No, Steli je sada žao jer je u međuvremenu shvatila da su njih obje u Lanetu vidjele nešto čega i stvarnosti nije bilo, a najbolje o tome svjedoči činjenica da na kraju romana Stela odluči raskinuti svoj brak. To je, na jedan način, i kraj mladosti, kraj pogrešnih iluzija i okretanje nečemu novom.

Autorica je kompozicijski pripovijedanje ostvarila na vrlo jednostavan način. Trideset epizoda pričaju nam čas Megi, čas Stela, a uz svaku epizodu stoji i godina na koju se tekst odnosi.

U tom ispreplitanju prošlosti i sadašnjosti Megi je dopala više priča o prošlost i od nje saznajemo detalje života tog ljeta 2003. i zime 2004. koja završava incidentom, a Stela nam više govori iz perspektive sadašnjosti i upravo zahvaljujući njoj i njenom istraživanju saznat ćemo što se to dogodilo te zime 2004. godine s nestankom njihove prijateljice Dajane i pomračenjima uma nekolicine iz njihovog društva.

Sve u svemu »Djeca Panonije« zanimljiva su knjiga s jako dobro oslikanim svijetom života malog grada koji bar na polju ideologije drži priključak s daleko većim sredinama.

Vrlo dobro izgrađeni likovi i isto tako kvalitetno opisani obiteljski te odnosi među mladima jaki su aduti ovog romana koji će svoju publiku sigurno imati i među današnjom mlađarijom, ali i među onima koji su u četvrtoj deceniji života jer baš o njihovoj mladosti i govori.

O autorici

Kristina Kegljen rođena je u Slavonskom Brodu. Po struci je anglistica i dramaturginja. Objavila je tri zbirke pjesama (»Capricorn,« 2006., Matica hrvatska; »Ne poklanjaj srce divljim stvorovima«, 2009., Algoritam; »Geleri i grožđice«, 2011., HDP) te roman »Bablje ljeto«, 2019., Artikulacije.

Za zbirku pjesama »Ne poklanjaj srce divljim stvorovima« dobitnica je nagrade Na vrh jezika. Njezini dramski tekstovi izvode se u kazalištima diljem Hrvatske i inozemstva.

Dramski tekst »Pod suknjom« odabran je na međunarodnom natječaju Shadow Pandemic: Hidden Voices 2023., koji je podržao program Kreativna Europa da bi se osvijestili problemi nasilja nad ženama tijekom pandemijskog zatvaranja.

Tekst je 2024. insceniran u kazališnu predstavu u regionalnoj produkciji i izveden u nekoliko zemalja. Vodi čitateljske klubove i radionice pisanja. Zaposlena je kao urednica na Hrvatskom radiju.

Izdavač o knjizi

Panonska je ravnica bila plodno tlo za punkersku supkulturu otpora, aktivizma, anarhizma, DIY etike, festivala za power akorde i karakterističnu distorziju zvuka, fanzina, pogo plesa, dredli i wrapsa, piercinga i prišivaka.

Kao i posvuda, slobodarski pankeri u sukobu su sa skinjarama i metalcima, dok su svi protiv državnih organa treniranja strogoće.

Na početku tisućljeća u malom gradu velike povijesti dvije djevojke, Megi i Stela, bježeći iz djetinjstva i turobne tranzicijske sredine u kojoj zaglušnu halabuku nisu proizvele gitarske pedale nego privatizacija, korupcija, rat, svekoliko propadanje, uništavanje radničke i srednje klase, nekom bi željele pripadati, pronaći svjetonazor i estetiku koja odudara od provincijalne memle.

Kad ih prigrli angažirana pankerska udruga, zdušno se uključe u aktivnosti poput organiziranja koncerata i još predanije u neformalnu društvenost: okupljanja u parku uz loše vino, lekcije iz rifova i što je važnije, tko se kome i kada sviđa, onako.