»Ovdje počinje šuma«, debitantski roman hrvatske književnice Monike Herceg, već je sada jedna od čestih tema pratitelja domaće književne produkcije. Mračna i teška priča o odrastanju djevojčice u ruralnoj sredini izaziva raznovrsne reakcije i komentare, a razgovor s autoricom počinjemo pitanjem zašto se nakon, čak i u međunarodnim okvirima vrlo uspješnog bavljenja poezijom, odlučila za izražavanje u prozi.

– Proza je oduvijek tu. Za mene je književnost živo tkivo, spavam s knjigama, čak ih doslovno moram gurati iz kreveta (smijeh), budim se s knjigama, uvijek zapisujem.

A forme nametnu život, obveze, tempo. Već godinama pišem kratke priče, koje su osvajale nagrade od regije (Bibera, Lapis Histriae) pa do Večernjaka itd., ali nisam imala dovoljno vremena ni koncentracije uz svakodnevicu s dvoje djece da se ozbiljnije posvetim prozi.

Treba, naime, plaćati i kredit i režije, a pisanje je toliko potplaćeno da se za to vrijeme treba izboriti. Rekla bih da se danas svi borimo na mnogo frontova, prebrzo trčimo, i pokušavamo održati književnost na životu.

Novinarski rad, književna kritika sve je to užasno potplaćeno, kao i književni rad općenito, pa sam sretna da na kraju uopće uspijemo napisati te knjige. Nemogućnost da se očuva status ozbiljnog intelektualnog rada, a samim time i svijest o njegovoj važnosti, velik je poraz.

Moramo početi ozbiljno razgovarati o kulturnoj politici. Moramo razgovarati o tome kako uopće stvarati ako za to ne postoji vrijeme, ako je sve postalo luksuz. Znači li to da sada pisati mogu samo oni dovoljno privilegirani?

Kako je tekao taj prijelaz u načinu izražavanja? Je li bilo teško?

– Često spominjem genijalnu knjigu »Tuga je pernata stvar« Maxa Portera, a možemo i u naše regionalne: »Deca« Milene Marković ili knjige Darka Cvijetića. To su knjige koje jesu romani, ali su daleko od onoga što je roman u klasičnom smislu.

Rekla bih da priča pronađe most. Ono što jest teško je disciplina potrebna za pisanje proze, kao i kontinuitet vraćanja u kompleksniji sustav teksta. Mislim da je pitanje jezika jedno od najbitnijih pitanja kada pripovijedamo; priča uvijek ima ograničenja koja joj mi zadamo, krenuvši od pripovjedačice ili pripovjedača za kojeg se odlučimo, dob, spol i sve ostalo iz perspektive iz koje pišemo, ako se nismo odlučili za sveznajućeg pripovjedača, socio-ekonomske uvjete itd..

Ja sam, što je radikalno, pokušala svesti jezik ovdje na siromaštvo i djetinjstvo, ali i usmenu predaju. Također, budući da je velika nosiva greda i babino pripovijedanje, nužno je bilo ostati u jeziku babine moguće spoznaje, pritom imajući na umu da je pripovijedanje na selu, usmena književnost, nerijetko baš ritmom prelazila u poetsko.

Zato često imamo pjesme o običajima, legendama koje su kružile bez da ih je netko zapisivao. Baba u romanu, baš kao što je bila i moja baba, bila je nepismena.

Jezik je vrsta djelovanja; a kada je riječ o književnosti, ono što ja duboko vjerujem je da ne bi trebalo uvijek birati način pripovijedanja linijom manjeg otpora, pa predvidivo krenuti u velike rečenice i pripovjednu strukturu koja dokazuje pamet spisateljice ili pisca.

Za mene, prvo pravo uvijek ima priča, a priča će, ako je dobra i ako joj vjerujemo, iznaći jezik. Užasno mi je teško bilo pisati na taj način, jer je tražilo od mene da u potpunosti maknem autoricu koja jesam i u potpunosti budem u službi jezika i priče o djetetu koja pokušava shvatiti svoja vlastita sjećanja i prapovijest, prakuću i ono što je ostavljeno iza kada je buknuo rat. Da sam pisala drukčije, pisala bih o nekom drugom, i nečemu drugom, a ne preživljavanju u djetinjstvu i sjećanju i pamćenju.

Naše nas rane ne čine boljima i pametnijima, već jačima, kaže Herceg / Foto Anto Magzan

Kuća kao kozmos

Bez obzira na izražavanje u prozi, u svakoj od cjelina jako je puno lirskog. Pretpostavljam da je do toga došlo spontano?

– Jezik je ovdje sam napravio taj prijelaz. Kada sam krenula pisati, bilo mi je jasno da želim napraviti knjigu koja će funkcionirati unutar strogih granica, da je perspektiva dječja, a djetetu je rub svijeta kuća, i njezin kozmos, ali i jezik neimaštine i manjka obrazovanja.

Kako baba nosi svijet priča, nužno je bilo sve povezati i s ritmom usmene predaje, govorom koji ne omiče puno od onoga kako se zaista priča, ali i traumatskim sjećanjem.

Takva vrsta pripovijedanja tražila je kratke rečenice. Ogoljenost izraza. Tako da poetičnost zapravo dolazi kao posljedica svih redukcija. Ovo je najteže što sam pisala, uživam u dugim i kompleksnim rečenicama, ali imajući na umu da je ovo tek prva knjiga trilogije.

Znam da sam napisala knjigu koja će za mnoge imati otpor, i da se neke stvari ne mogu ni uloviti na prvo čitanje. Ali u takvu književnost vjerujem, višedimenzionalnu, a naizgled jasnu.

Znam da se ovu knjige ne može brzo čitati. Na kraju, za nju sam kopala kroz banijske rječnike, antropološka istraživanja o životu, analize arhitekture toga vremena, i puno Jungovih tekstova, analize zla i arhetipova i opet jungovske sjenke u bajkama, itd.

Ništa ne prepuštam nesigurnosti (svog) sjećanja, pogotovo ne pisanje. Čitala sam mnoge knjige koje su pisane iz dječjih perspektiva i analizirala ih kako bih se odmaknula i našla nova vrata u tu pripovjednu kuću.

Zašto baš ova priča, priča o odrastanju djevojčice? Postoje li neki čvrsti motivi i inspiracija?

– Istina je da sam bila pisala jedan drugi roman, o mladoj ženi koja u isto vrijeme otkriva vlastitu slobodu i nosi se s gubitkom majke. Njemu ću se svakako vratiti. Dok sam ga pisala pokucali su mi fragmenti ove knjige.

I jasno mi je bilo da je ovo knjiga koju će mi biti teže napisati, ali da je moram pisati. Pa sam uskočila u taj svijet. Svijet djevojčica još uvijek nije dovoljno napisan, svijet žena općenito.

Bilo mi je jasno da je moja perspektiva, s obzirom na moju početnu točku, bitna jer ne čitamo o djevojčicama koje rastu u nasilju i siromaštvu koje je normalizirano.

Žensko tijelo oduvijek je mjesto borbe. Od djetinjstva. Ali je i cijela povijest siromaštva, pa tako i nasilja i patrijarhata, isto tako upisana u naša tijela. Bilo mi je bitno da i majka i baba u romanu imaju upisanu tu povijest prisile, povijest nasilja siromaštva, ne samo nasilja koje trpe od drugih.

One žele, pokušavaju više, ali ta su ograničenja toliko stroga, da nema ni prava na tijelo. Ali rub svega je mitološko-bajkovit, a to je tako jer operiramo često u tom prostoru, pogotovo kad je naša spoznaja, naše znanje i obrazovanje, minimalno.

Moja majka često je znala reći: »Lako kuhati kad imaš čime«. Zato se često nasmijem na onu – ženom se postaje. Postani ti žena, kad nemaš kako! Sve su to, čini mi se često, poruke koje su pisane za žene u višim klasama, one koje su živjele u siromaštvu ostajale su potpuno nevidljive, ostaju takve i danas, i nemaju mogućnost othrvati se životu koji ih melje.

One nemaju novce za srediti zube, nemaju ni vremena ni resursa da pažljivo sastavljaju svoju prehranu ili brinu za kalorije, ili da kupuju odjeću. One često nemaju prostor koji bi im dopustio išta više od preživljavanja.

Moja je majka cijeli svoj život odvajala od sebe kako bismo mi imali, nikad si nije priuštila novi par cipela, gaća. Koristila je rabljeno, dok se ne bi poderalo, a onda bi opet tražila nečije smeće.

Danas bismo to nazvali reciklažom, ali ako nemate izbora i ne možete sami odlučiti, to je nasilje. Ne sjećam se da sam je ikada doživljavala kao ženu, uvijek kao majku, na čijim se leđima lomio svijet.

Treba napisati i naše babe, naše majke, treba napisati i sve djevojčice koje smo i same bile, gotovo sve žene dožive seksualno nasilje u nekom periodu životu. Sve je to ono o čemu treba pisati, a kako sveprisutna mizoginija postaje sve glasnija, rekla bih da takvi glasovi postaju nasušni.

U ovom je romanu nasilje sustav, jer ono za one koji žive u njemu ni nije eksces, to je jedini svijet koji poznaju. Ako to ne možemo pojmiti, nužno je samo zapitati se možemo li i metra prohodati u tuđim cipelama…

Odnos traume i teksta

Odnos traume i pisanja. Kako je to išlo. Uvjeren sam da nije nimalo lako sa psihološke strane stvoriti jedan ovakav tekst, proživljavati to što proživljava Djevojčica?

– Rekla bih da je svako pisanje u nekoj mjeri kopanje po sebi. Ipak, kada govorimo o odnosu teksta i traume, jasno da postoji pisanje koje je terapeutsko, ali mislim da umjetničko bavljenje nečim može početi tek u onom trenutku kada to u potpunosti možemo obasjati svjetlošću, kada nas više ne boli na način da ometa naše misli, naše procese. Za mene je bilo teško ići natrag, ponovo doći na neka mjesta jer sam ih nadišla.

Ali sam to mogla napraviti zato što sam uspostavila drukčiji odnos s tim malenim Monikama, saslušala sam ih i spasila. Da nisam, ne bih ni na koji način mogla promišljati književni tekst koji bi se bavio njima.

Kažem više Monika, jer mi se čini da je svaka promjena, životna odluka, stvorila jednu drukčiju malenu djevojčicu u različitim životnim vremenima. I svaka je od njih trebala biti zagrljena i spašena.

Ponekad nema nikoga da nas spasi osim nas samih. Ali utješno je da za to zaista nikad nije kasno. Ja sada odgajam troje djece, uvijek se šalim, svoje dvoje i malenu sebe, koja jednako tako treba svu tu ljubav i nježnost koju nije dobivala.

Naše nas rane ne čine jačima, ne čine nas boljima, ne čine nas pametnijima. Kažu, što te ne ubije, to te ojača. Ne vjerujem u to. Netko tko odrasta u nježnosti, podržavajućim odnosima, daleko će biti samosvjesniji, daleko će više vjerovati u sebe, biti pažljiviji prema svom talentu.

Ja sam dugo godina muku mučila s raznim vidovima autodestruktivnosti, zato što se i tuga, i bol, i nasilje učahure u nas, pa tražimo sve moguće načine kako da to olakšamo.

Ne bih to poželjela nikome. Moje siromaštvo, pa i činjenica da mi nitko nije čitao, da nisam imala knjige, da sam živjela u jeziku koji je uvelike bio jezik preživljavanja, nije me učinilo boljom spisateljicom, već samo traži od mene da trčim brže, tako da mogu dostići nečije početne točke.

Zato je bitno i ne estetizirati i ne romanizirati. Ponavljanjima u romanu nisam željela proizvesti šok, već navikavanje, tô da zaista u nekom trenu nekako naviknemo.

To je ono što takav život čini onima koji jesu unutar njega, oni su i nasilje i neimaštinu normalizirali. Željela sam da i moji čitatelji budu u toj poziciji, jer to je daleko strašnije – naviknuti se na uvjete u kojima jesi, a ipak strepiti za onoga koji je u njima.

Na kraju krajeva, živimo u svijetu gdje je upravo suprotno; naše navikavanje na genocid uživo, i svakodnevno nasilje, ono što suštinski užasava. Mi moramo naći način kako kopati i po vlastitoj ravnodušnosti, a prvi je korak da je osvijestimo.

Koliko ste zadovoljni učinjenim?

– Uvijek sam samokritična, ali sam i samopouzdana i samodostatna. Svjesna sam što radim, i znam kada uspijem. Posvećena sam čitateljica i velika radnica. Ne odustajem od teksta dok ne dobijem što sam zamislila.

Za svoje godine, prošla sam puno toga, i ne shvaćam život ozbiljno, previše sam teških odluka već dosad donosila, mijenjala život, izborila se s puno naizgled nemogućih situacija, no svoje pisanje itekako ozbiljno shvaćam.

Ovom knjigom zadala sam si puno granica, i puno prepreka. Nikad nisam prije pisala iz dječje perspektive, a ovdje sam sve propitala, nastojala ostati dosljedna logici teksta.

Knjiga ima nekoliko planova; jedna je izbjeglištvo gdje dijete zaista rat u pozadini vidi samo kao ono što generira posljedice (jer dijete drukčije i ne može, nema kognitivni aparat), druga je gradnja tog izgubljenog svijeta pričom babe, treća je majčina borba s disfunkcionalnom obitelji, ali i samom sobom i transgeneracijskim traumama, potom kuća koja je i sama živi organizam, mrtvi za koje mora ostati nejasno kako i zašto probijaju u svijet, a onaj najbitniji plan je dijete koje kroz knjigu probije do vlastitog ja, i koje samo kroz babine priče putuje kako bi bježalo u maštu, i tako samo počinje pričati priče. Konji s početka knjige njezin su prvi refleks – bijeg u zamišljaj. Ona konje nikad nije vidjela, osim u priči.

Pitanje nasilja

Osobno mi je vrlo dojmljiv divan lik djevojčice koja, okružena negativom, čak i zlom, u sebi gradi pozitivu i uspijeva preživjeti. Jeste li zadovoljni njezinim likom?

– Djevojčica, koju zovem djetetom, jer tako to još uvijek nažalost često biva kad se odmaknemo od privilegiranih sredina, imate sina i imate dijete, ako ste dobili kćer. Zato ona ostaje dijete.

Ona je promatračica, i slušateljica. I, mora preživjeti svoje djetinjstvo. Uvjerena sam da se preživljava maštom, gradnjom svijeta koji ne ovisi o stvarnosti. Radmila Petrović, moja beogradska izdavačica i sjajna pjesnikinja, pitala me ljetos na festivalu u Beogradu pitanje koje ostavljam i ovdje da o njemu razmislimo: »Kako to da još nitko od kritičara nije dotaknuo seksualno nasilje prema djevojčici u romanu?« Evo, i ta je šutnja dobro mjesto otkud možemo sagledavati mnogo toga.

Planirate li nastaviti stvarati u proznom obliku?

– »Ovdje počinje šuma« prvi je dio trilogije. U planu su još dvije kuće koje će produbiti odnose sjećanja, tijela i odrastanja, kao i života u izbjeglištvu. A tu su i još knjiga eseja koja raste, i roman koji sam još prije započela.

Radim na većini tekstova godinama. Sada, dok radim na drugoj knjizi, drugoj »kući« ove priče koju sam zamislila kao trilogiju, pokušavam ponovo opipati jezik jer se on mora promijeniti.

Kuća u koju se odlazi veća je, prostor je sada grad, sve je bliže destrukciji tek minulog rata, a dijete je odraslije. Naravno, sve to i jezik mora organski osjetiti – mora se promijeniti.

Mi pripovijedamo cijeli svoj život. Nijedno sjećanje koje imamo ne može imati svjedoka osim nas; mi smo pripovjedači tog sjećanja. Dapače, vrlo često će se oni koji su doživjeli isti događaj sjećati nečega sasvim drukčijeg, na način na koji su oni ispričali sebi tu priču.

To je ono što istražujem u ovoj knjizi; kako postajemo pripovjedači i koliko nas priče mogu spasiti, odvesti daleko. Kako se svijet nekad gradi samo iz riječi. Pritom, roman se dotiče i toga da sjećanja i jesu ni nisu istinita, ako se držimo onoga da svatko ima pravo ispričati svoju priču.

Priča je moćan alat koji imamo jer može izgraditi nanovo, može nanovo ispričati o nama samima, dati nam mogućnost preuzimanja vlastite priče čak i kad nismo imali mogućnost to učiniti. Priča može promijeniti društvene narative, kao što je to slučaj s religijama. Neprestano zaboravljamo kakvu moć ima priča.

Radite li na nečem novom, bez obzira na to radi li se o prozi ili poeziji?

– Sada pišem knjigu poezije koja se obračunava s pisanjem žena kroz povijest, tj. s time kako su ih pisali muškarci, dajući im novi glas i emancipaciju, ali jednako tako knjgom ulazim u dijalog s mnogim velikim spisateljicama koje su izbrisane, poput Sapfo.

Pisanje eseja me opušta i zabavlja, kad se umorim od ovih strogih granica koje si namećem u drugim tekstovima. Pišem kako u što uspijem uskočiti, ali pišem istovremeno više stvari, a tako i čitam.

Ali sve su to tekstovi na kojima radim dugo, i mislim da je dobro što je to tako. Također, gradim i drugu kuću trilogije. Gradim i neku knjigu koje se pomalo bojim, koja razgovara s tugovanjem koje me snašlo nakon dvadeset godina.

Ponekad smrt odtugujemo dugo nakon što se dogodila, jer prije toga nismo imali emotivne kapacitete za takve osjećaje. Smrt je za mene oduvijek bila integralni dio života.

S njom sam se suočila vrlo rano, još kao dijete. Moj otac, koji je bio branitelj i invalid Domovinskog rata, i imao teški PTSP, umro je kada sam imala petnaest godina, ostavivši našu mamu koja nije radila samu s djecom na vrh brda.

I nedavno me uhvatilo, dok sam letjela preko oceana, nešto što nisam osjetila nikada, a to je nezamisliva tuga što nemam tatu kojem mogu ispričati što mi se događa.

Film “Joso” portret je autoričina susjeda s Banovine

Filmski glasovi

Nedavno ste se predstavili na Cinehillu kratkim dokumentarcem »Joso«. Otkud to okretanje filmu te hoće li ga u budućnosti biti još?

– Svaka priča traži svoj vlastiti jezik. Dokumentiranje je za mene bitan proces i dok pišem, ali ne može svaka priča biti napisana, pa mi se u ovom slučaju učinilo nužnim napraviti film.

Imala sam sjajne suradnike, sugovornike koji su mi omogućili da skok bude prirodan. Filmom ću se baviti i dalje, plan je napraviti dugi dokumentarni film, koji će se ponovo baviti meni bitnom temom, odnosom majke i kćeri i klasnim sramom.

Na kraju, ispostavlja se da je još uvijek pitanje klasnog srama i siromaštva veliko pitanje koje nas itekako uznemiruje. Ja sam statistička greška, i to velika. Jako je malo djece iz siromašnih seoskih obitelji koja se kasnije uspiju probiti kroz sustav.

Vertikalna prohodnost gotovo da ne postoji, a obrazovanje, za koje je nekoć postojala nada da može biti poluga boljeg života, više nema ni približno takvu ulogu. Zato je bitno pisati o ljudima na margini, o tom iskustvu.

Mislim da smo već došli u situaciju u kojoj se književni i filmski glasovi iz takvih pozicija gotovo više i ne čuju, a bojim se da će u budućnosti biti još gore. Moramo učiniti sve što možemo kako bismo dali šansu onima koji je nemaju.

Jako puno djece u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva ili u siromaštvu. Ta djeca ne treniraju sportove, ne odlaze na školske izlete i ne jedu školske obroke. Nerijetko ne samo da nemaju priliku obrazovati se, nego su i gladna.

Postoje inicijative i udruge koje pomažu, poput Moje mjesto pod suncem ili Mali zmaj, ali trebamo strukturne promjene i sustavnu podršku. Kad smo već iz obijesti napravili Ministarstvo demografije, onda bi se ono trebalo baviti upravo time, a ne statistikom abortusa.

Ako živite u državi u kojoj je roditeljstvo teško priuštiv luksuz, a zatvarate na to oči, to je jedna vrlo zlonamjerna manipulacija.