Teme identiteta žene, erotike, intime, starenja, odnosa muškarca i žene, kao i ženina društvenog položaja možda su najbolja opisnica onoga što sugerira višedesetljetni rad naše najistaknutije performerice, Vlaste Delimar, koja u fokus stavlja ženu i njezinu slobodu, ljudska prava, kao i s time povezano prihvaćanje različitosti.

U vremenima jenjavanja raznoraznih pokreta kojih u fokus stavljaju prava pojedinca, napose žene i s time povezana raznorazna pitanja koja vrludaju oko njezina tijela, upravo je Delimar svojom umjetnošću neka pitanja otvorila i nametnula još puno prije nego su ta pitanja postala mainstream, odnosno ona o kojima se naveliko čuje u javnom i medijskom prostoru.

Upravo ta činjenica da su neka od danas aktualnih pitanja vezanih za život i društveni status žene ona koja je umjetnica podcrtala svojim radovima, koji su u vrijeme svoga nastanka javnomedijski operirali kao tabu uskličnik, dobar je povod za postavljanje u Galeriji Kortil ranije ove godine otvorene izložbe »Vlasta Delimar: Riječani, provjerite jeste li živi« koja biva podvučena dvjema crtama – crtom retrospektive u smislu podsjećanja na opus umjetnice te drugom crtom kao svojevrsnom uputom o otvorenosti radova za njihove nove mogućnosti čitanja.

A radovi koji su tada bili itekako aktualni, koji su provocirali i koji su nedvojbeno poticali na dijalog, zasigurno na aktualnosti ne gube u vremenu određenih civilizacijskih dosega, općeg tematskog pluralizma i demokratskih praksi koji svakako dopuštaju više no što su dopuštale nekad.

Velika ljetna izložba, koja se može pogledati do 14. kolovoza, nastala u kustoskom konceptu Katerine Jovanović i Sabine Oroshi prva je epizoda višelokacijskog projekta posvećenog jednoj od ključnih umjetnica performansa u Hrvatskoj i u regiji, a koja je nedavno u povodu proslave svojega sedamdesetog rođendana u novigradskoj Galeriji Rigo imala performans »Dostojanstvo starenja«, koji još jednom naglasak stavlja na tijelo koje se razmatra kao svojevrsni palimpset – mjesto i(li) spoj prolaznosti koja dakako ostavlja traga, onoga intimnog te uz sve to i onoga društveno zadanog (rubešijanski, šifra: Merleau-Ponty).

Tako gledano, tijelo nije (samo) biološka zadanost, već i prostor (na)dopisivanja i(li) projekcije društvenih normi i s time povezanih odnosa moći (rubešijanski, šifra: Foucault).

Konceptualne osi

Riječki postav tako počiva na četirima konceptualnim osima – Tijelo kao polje egzistencijalnog sukoba, Vrijeme i sjećanje izvan linearnog narativa, Politika prisutnosti u javnom prostoru i Radikalna intimnost kao autobiografska mitologija – koje, iako nose nazive opus ne uokviruju tematski, već ostavljaju prostora za razmatranje različitih pogleda i pristupa tijelu koje je desetljećima umjetničin prepoznatljiv medij.

I ovom izložbom tijelo postaje plodan medij za umjetničko transkribiranje, najprije ili najposlije one ezgistencijalne, a potom i društveno-političke napetosti koja je itekako prisutna.

Izložba, pišu kustosice Katerina Jovanović i Sabina Oroshi, okuplja radove koji tijekom različitih desetljeća »otvaraju pitanja tijela, pogleda, seksualnosti, sjećanja, javnog prostora i intime«.

– U njima se tijelo izlaže, ali se ne predaje pogledu; ono izaziva nelagodu, prekida društvene navike gledanja i razotkriva potrebu da se rad proglasi provokacijom, objasni ili moralizira.

Odabrani radovi pokazuju kako Delimar autobiografiju, seksualnost, humor, ranjivost, gubitak i afekt pretvara u umjetnički materijal koji ostaje aktivan i u novim društvenim okolnostima, govore.

Tijelo se izlaže, ali se ne predaje pogledu

Sam naziv, »Riječani, provjerite jeste li živi«, piše u opisu izložbe, izravan je poziv publici, instituciji i gradu, a živost u radu umjetnice Delimar odnosi se i na biološko postojanje i na sposobnost reagiranja na ono tijelo koje odbija biti utišano, disciplinirano ili pak simbolički ublaženo.

– U njezinu opusu seksualnost otvara granice želje, srama, opscenog i javnog govora; starenje uvodi pitanje tijela koje ostaje vidljivo, aktivno i vezano uz polje želje; intima pretvara privatno iskustvo u javni govor.

Projekt je zamišljen kao antiretrospektiva te umjesto linearnog pregleda opusa, fokus stavlja na povratke, nova čitanja i radove koji kroz desetljeća nastavljaju provocirati, uznemiravati i otvarati prostor javnog dijaloga, pišu kustosice.

Izložba u Galeriji Kortil, ističe kustosica Jovanović, otvara jedan puno veći projekt, koji je posvećen Delimarinu opusu u godini njezina sedamdesetog rođendana.

– Taj obljetnički okvir ne vodi prema zaključivanju karijere, već prema ponovnom otvaranju rada u sadašnjosti. Delimarina praksa danas se čita u kontekstu društva obilježenog jačanjem konzervativnih ideologija, antirodnih politika, mizoginog diskursa, nadzora tijela i obnovljenih oblika militarizacije.

Njezini radovi ostaju važni upravo zato što društveni obrasci koje su od početka problematizirali i dalje traju. Izložba »Vlasta Delimar: Riječani, provjerite jeste li živi« nije samo izložba o opusu jedne umjetnice. Ona je poziv na provjeru vlastitog pogleda, nelagode, odgovornosti i prisutnosti, kazuje kustosica.

Nove situacije gledanja

»U izložbenom prostoru«, pojašnjava dalje, »različiti se događaji vraćaju kao tragovi koji proizvode nove situacije gledanja, a mjesto izvedbe ostaje upisano u kadar, dokument i pogled publike«.

Radovi koji nastavljaju provocirati i otvarati prostor dijaloga

– U tom se smislu Delimarine javne geste mogu čitati u blizini onoga što Jane Rendell naziva kritičkom prostornom praksom koja prostor ne tretira kao pasivnu scenografiju, nego kao polje društvenih odnosa u koje umjetnički čin intervenira.

Rendell taj pojam razvija na sjecištu umjetnosti, arhitekture i teorije javnog prostora, naglašavajući radove koji djeluju upravo na uvjete mjesta u koje ulaze, tumači kustosica.

U radu Delimar, kaže Sabina Oroshi, »prostorna se kritičnost ne događa na temelju arhitektonske intervencije, nego na temelju tijela »koje mijenja društvenu upotrebu mjesta«.

– Korzo, trg, ulica i prolaz postaju prostori u kojima iznenada dolaze do izražaja pravila pristojnosti, srama, ženskog kretanja, društvene distance i javne vidljivosti.

Tijelo se pojavljuje kao smetnja, poziv, izloženost i prekid. Zato Rijeka u ovom projektu djeluje kao početna prostorna situacija. Kortil otvara projekt unutar grada čiji javni prostor nosi slojeve rada, tranzicije, prolaznosti i urbanih preklapanja.

Naslov »Riječani, provjerite jeste li živi« vraća odgovornost gledanja lokalnoj publici. Grad postaje sugovornik kojemu se tijelo obraća, podcrtava kustosica.

Autobiografija kao umjetnički sustav

»Radikalna intimnost u Delimarinu radu«, pojašnjava dalje, »funkcionira kao oblik osobne mitologije«.

– Autobiografija se ne pojavljuje kao dokument vlastitog života, nego kao umjetnički sustav kroz koji se iskustvo preoblikuje u slike, geste, ljubavne odnose, seksualne znakove, rituale i ponavljanja.

Intima se pritom ne skriva, nego izlaže, stilizira, fragmentira i pojačava. Privatno iskustvo tako prestaje biti privatno – kroz njega se otvaraju pitanja vidljivosti subjekta, memorije tijela, odnosa ljubavi i forme te mogućnosti ranjivosti bez sentimentalizacije, napominje Oroshi.

Opus Vlaste Delimar, pojašnjava Jovanović, nastaje tijekom različitih »režima javnosti, od kasnosocijalističkog prostora umjetničkog eksperimenta, preko ratnih i tranzicijskih lomova, do suvremenog trenutka u kojem se tijelo istodobno komercijalizira, moralizira i politički nadzire«.

Rad Vlaste Delimar

– Njezin rad bilježi promjene u načinima na koje je bilo moguće biti žensko, seksualno, nepristojno, ranjivo, javno, mlado ili staro. Ulaskom u galerijski prostor, umjetnički radovi mijenjaju status: postaju posudbe, osigurane vrijednosti, arhivske jedinice, zidne legende, elementi postava.

Riječki početak projekta mora zadržati napetost između institucionalne brige i umjetničkog nemira, a ujedno kritički ispitati i samu izložbenu strukturu. Koliko institucija može podnijeti tijelo koje se izlaže, koliko može sačuvati rad, a da ga ne smiri, koliko može arhivirati performans, a da ne ukloni njegovu prijetnju prisutnosti?

Izložba pokreće projekt upravo iz tih pitanja. Ovdje nije riječ samo o predstavljanju jedne od ključnih umjetnica performansa u Hrvatskoj i regiji, nego o pokušaju izlaganja tijela koje je preživjelo vlastitu izvedbu, dokumentaciju, institucionalizacija i starenje.

Tijela koje se neprestano vraća i koje odbija postati povijesno mirno. Provjera živosti zato ostaje otvorena i upućena publici, gradu, instituciji i jeziku kojim govorimo o umjetnosti, zaključuje kustosica Jovanović.

Vrijeme i sjećanje

Vrijeme i sjećanje u riječkom postavu, piše u katalogu izložbe, pojavljuju se u tragovima performativnog tijela. Radovi poput »Ovo sam bila ja 1980. kada je umro drug Tito« (1980.), »Na spomen i dugo sjećanje« (1980.) i elementi »Ciklusa nepravednosti II« (1992.) otvaraju prostor u kojem se osobna memorija prepliće s kolektivnim vremenom.

Radikalna intimnost kao oblik osobne mitologije

Prošlost u tim radovima djeluje kroz emocionalni pritisak koji se obnavlja u svakom novom gledanju. Radovi poput »Đebo« (1983.), »Tantra« (2002.) ili »Razgovor s ratnikom« (1999./2000.), istaknuto je, pokazuju da intimnost kod Delimar nije povlačenje iz javnog prostora, nego način njegova preoblikovanja. Ljubav, seksualnost, humor, nježnost i ranjivost nisu biografski dodaci radu, nego njegovi osnovni materijali.

Radovi iz serije »Tantra« (2002.) uvode erotiku kao ritualizirani oblik prisutnosti: tijelo postaje mjesto dodira, koncentracije, energije i odnosa. Ljubav i seksualnost ovdje prestaju djelovati kao biografski motivi i postaju materijal kroz koji se gradi vlastita mitologija tijela.

U radu »Razgovor s ratnikom ili žena je nestala« (1999./2000.) intimnost se pomiče prema odnosu koji u sebi nosi napetost susreta, zaštite, sukoba i ranjivosti.

Ulaskom u galeriju, umjetnički radovi mijenjaju status

Sam naslov uvodi figuru ratnika, ali razgovor s tom figurom ne vodi prema heroizaciji snage, nego prema prostoru u kojem se ratničko, ljubavno, tjelesno i emocionalno međusobno prožimaju. Radovi poput »Vizualno komuniciranje – Korzo Rijeka« (1983.), »Lady Godiva« (2001.), »Vezana za drvo (sjećanje)« (2004.) i »U Rovinju« (2002.) uvode tjelesnost u prostore društvene regulacije, pristojnosti i samokontrole.

U riječkom kontekstu posebno mjesto zauzima dokumentacija perfomansa »Vizualno komuniciranje – Korzo Rijeka« iz 1983. godine, rad koji prikazuje umjetnicu unutar svakodnevnog tijeka grada, među prolaznicima, dok na površini Korza ispisuje razne riječi kao privremene znakove u prostoru javne komunikacije.

U radu »Vezana za drvo« javni se prostor kondenzira oko prizora nasilja, poniženja i kolektivne šutnje. S jedne strane rad »Vizualno komuniciranje« proizvodi javnost kroz znak, komunikaciju i promjenu ritma pogleda, dok »Vezana za drvo« javnost aktivira prizorom društvene okrutnosti čime svakodnevicu pretvara u prostor svjedočenja.

Aktualni radovi i danas plijene pažnju

Snaga ove kustoski dobro promišljene izložbe ne proizlazi samo iz umjetničine povijesne važnosti, stoga i važnosti retrospektivne izložbe, već i iz činjenice da sam autoričin rad nije kakav artefakt prošlosti, nego zbog svoje prirode itekako teži otvorenosti – čitanja, tumačenja.

Radovi okupljeni ovom izložbom dodatno zatežu već napete strane javnog i privatnog, tijela i društva, a time i same umjetnosti i života. Izložba stoga nema tendenciju recipijentu pružiti konkretan odgovor, već traži njegov implicitan pogled, onaj koji nije samo impresija, nego fokusirano gledanje, promišljanje, preispitivanje vlastitoga pogleda, vlastite pozicije spram (i svog) tijela, slobode, kao i (promatračke) odgovornosti.

Neutralnost slike

Kad se spominje i pitanje odgovornosti, valja podsjetiti na to da nijedna slika nije neutralna, baš kao što nije neutralan ni recipijentov pogled. Na tragu u MMSU-u ranije ove godine predstavljene knjige »Against the Neutral Image«, nastale u povodu izložbe Jelene Jureše »Koreografije nasilja« i recentna Delimarina izložba (još jednom) potvrđuje da umjetničko djelo nipošto ne iscrpljuje svoje značenje (samo) u prikazu, nego i u odnosu koji djelo (pa i ponovljeno) uspostavlja s promatračem.

Tako razmatrano, recepcija umjetničkog djela nije samo pasivan čin promatranja, ekstrahiranja značenja, već je i oblik etičke odgovornosti. Ili, rancierovski gledano, recipijent (posta)je aktivni sudionik, koji, svojim iskustvom, pogledom i u konačnici interpretacijom, sudjeluje u stvaranju značenja.

A izložba, na što su uputile i kustosice, traži angažirano gledanje, time upućuje i na preispitivanje recipijentovih vlastitih stavova, kao i preuzimanje odgovornosti za ono što tumači.

Ovako kustoski koncipiran, dijelom i gadamerski zategnut, autoričin opus biva posve otvoren; ovo vrijeme sveprožimajućeg kapitalizma, raznoraznih premreženih kriza koje rastežu identitet pojedinca do neviđenih razmjera, također donosi neke nove mogućnosti sagledavanja umjetničkog djela nastalog u određenom povijesnom trenutku.

S otvorenja izložbe Vlaste Delimar u atriju HKD-a

Koliko se i što se promijenilo od tog trenutka izvornoga nastajanja pojedinog djela, koliko je onda pitanje aktualno i sam pogled, najviše svjedoči sam gledatelj koji na izložbi uspostavlja relacije između nekad i sad, između umjetnice i recipijenta, te tako konstruira značenje u jeku ovih bremenitih vremena.

Glede samog naziva izložbe, posve je jasno da pitanje sadržano u nazivnoj sintagmi nije upućeno samo našim sugrađanima i sugrađankama, nego općenito svakome promatraču.

Ono što naziv implicira, jest provjeravanje živosti, što nije samo potvrda našega (su)postojanja, nego (i) propitivanje vlastite sposobnosti osjećanja, reagiranja i preuzimanja odgovornosti za društvo u kojem živimo, u čemu i leži aktualnost Delimarina opusa koji definitivno ne dopušta – ravnodušnost.

Autorska ekipa Kortilove ljetne izložbe

O autorici

Umjetnica Vlasta Delimar (1956., Zagreb) najznačajnija je hrvatska performerica, beskompromisna u kritikama ideologija kojima se bavi u svojoj umjetničkoj karijeri započetoj kasnih 70-ih.

Nagradu Sedam sekretara SKOJA primila je 1986., a od 2005. do 2015. bila je voditeljica umjetničke organizacije »Moja zemlja, Štaglinec« i međunarodnog performans festivala koji se održavao u Štaglincu kraj Koprivnice.

Izložba kao poziv na provjeru vlastitog pogleda i odgovornosti

Članica je HDLU-a. Jedna je od ključnih figura koje su definirale suvremeni performans kroz prizmu vlastitog tijela kao medija i sadržaja – ženskog, golog tijela koje i u današnjem društvu još uvijek ne prestaje biti točkom kontroverze.

Istražujući u svom radu feminitet, muško-ženske odnose i stadije životnog ciklusa – od mladosti i žudnje preko partnerstva i majčinstva sve do starenja – u javni prostor iznosi autobiografske narative koji propituju razgraničenja javnog i privatnog i normative politika identiteta.

Za sebe ističe da ne podržava identifikaciju ili pripadnost bilo kojoj ideologiji, religiji, političkoj stranci ili državi, te da se zalaže za ljudska prava, slobodu individue, poštovanje različitosti i ekološku svijest, piše na stranicama splitskog HULU-a.