RIJEKA – Što se dogodi kada se na istoj pozornici susretnu profesionalni orkestar i ljudi koji nikada nisu završili glumačku akademiju?

Redatelj i dirigent Karlo Hubak upravo je na tom spoju izgradio »Serenadu ljetne noći«, autorsku predstavu koja će premijerno biti odigrana večeras, pod otvorenim nebom Astronomskog centra Rijeka s početkom u 21 sat.

Umjesto klasične dramske priče, publiku očekuje svojevrsna »kompozicija za pet prijatelja i orkestar«, u kojoj ritam, tišina i međusobni odnosi postaju jednako važni kao i glazba Antonina Dvoráka. Hubak pritom svjesno bira naturščike, uvjeren da upravo njihova nesavršenost i nepredvidljivost na scenu donose posebnu vrstu živosti.

U razgovoru nam otkriva kako je nastajala »Serenada ljetne noći«, zašto je povjerenje dao naturščicima te što profesionalni umjetnici mogu naučiti od ljudi koji prvi put stanu na pozornicu.

Predstava se izvodi pod otvorenim nebom, u Astronomskom centru. Koliko je prostor bio polazište za predstavu, a koliko glazba Antonina Dvoráka?

– Polazište je bio prostor u koji sam se zaljubio još prošlo ljeto i odmah sam znao da će tamo kad-tad biti predstava, samo nisam znao kakva. Pao mi je na pamet Shakespeareov »San ljetne noći«, ali mi je dosadio, pa sam odlučio ići u čisto autorsku stvar. Vjerojatno je iz Shakespearea ostala grupa amaterskih glumaca, koji tamo pripremaju predstavu u predstavi, a ovdje pripremaju koncert u predstavi. A ostala je i čarobna noćno-šumska atmosfera, s nemalo humora. Znao sam i da će u predstavi svirati orkestar, ali tek kasnije se razbistrilo što točno.

Dvije različite ljepote

U vašim projektima često brišete granicu između koncerta, opere i dramskog kazališta. Što je »Serenada ljetne noći« zapravo – predstava, koncert ili nešto treće?

– Ne znam, nešto treće, ali ne znam kako se to zove. Nije ni bitno, samo da se ne zove »projekt«. Recimo, predstava oko koncerta, ili koncert u predstavi. Trebalo bi izmisliti neku novu riječ.

Karlo Hubak / Foto Nikola Blagojević

Zašto ste odlučili u predstavu uključiti ljude koji nisu profesionalni glumci? Što ste kod njih tražili? Talent, spontanost ili neku životnu autentičnost koju profesionalni glumac možda teže može proizvesti?

– To, uvjerljivost. Rijetko koji glumac je toliko dobar da gledatelj zaboravi da gleda glumca. Ovako je taj problem manji. Promatramo ljude, sasvim normalne, u jednoj za njih nenormalnoj situaciji, naime u situaciji gdje su promatrani. Također, trebala mi je krajnja suprotnost skladu akademskog muzičkog ansambla i kompozicije Antonina Dvoráka. S jedne strane savršena umjetna glazbena konstrukcija, a s druge nešto nesavršeno, koji put nespretno, ali stvarno, živo i dobronamjerno. Želio sam suočiti te dvije različite ljepote.

Što vas je tijekom proba najviše iznenadilo kod naturščika? Jesu li oni mijenjali predstavu ili je predstava mijenjala njih?

– Uvijek polazim od toga koga i što imam pred sobom, i draže mi je da što manje biram. Nikoga od ovih ljudi nisam odabrao, oni su naprosto bili tu, i mi smo zajedno isplovili, uz moto: »Idem tamo – ne znam kamo.« Tako da predstave prije njih nije ni bilo. Jasno da je to rizik, nisam znao što će ispasti, ali izvođači su zbilja fantastični, pa se predstava brzo formirala u krajnje ugodnoj atmosferi. Iznenadilo me koliko su slobodni i hrabri, i koliko je lako bilo s njima raditi.

S obzirom na njihove zrele godine, iznenadilo me i koliko su puni duha i kreativnosti. Zbilja im se divim i zahvaljujem im na povjerenju. Njihova imena su Đorđo Bonić, Željko Fućak, Ivo Grubiša, Mislav Kristović i Nenad Vukelić, koji je ovdje iznimka, kao jedini profesionalni glumac penzioner.

Sloboda naturščika

Postoji li nešto što profesionalni glumci mogu naučiti od ljudi koji prvi put stanu na pozornicu?

– Mislim da to nije moguće, mogu se možda inspirirati specifičnom slobodom naturščika. Naravno da škola u glumcu može razviti određene kvalitete koje amater u pravilu nema, ali za ovaj tip kazališta (možda je to realizam), škola nije potrebna. I inače sam vrlo skeptičan prema umjetničkim školama.

Budući da ste dirigent, razmišljate li i o glumcima kao o dijelu svojevrsne partiture – ritmu, dinamici, tišini?

– Da, ovu »Serenadu« sam i označio kao »kompoziciju za pet prijatelja i orkestar«. Predstavu izvode dva ansambla – amaterski i profesionalni, oblikovana je u tri dijela, prije koncerta, koncert i poslije koncerta.

Ona u cjelini, kao i klasična glazba, zadržava jednu apstraktnu kvalitetu, u njoj nema drame, nema protagonista ni antagonista. Nema ni eksplicitne teme, »o čemu se radi«. Predstavu čine ritam razgovora, dinamika odnosa i prvenstveno tišina. Tišina kao preduvjet slušanja. Htio sam da nas ova predstava na jedno vrijeme ozbiljno utiša i navede na pažljivo promatranje onoga što se pred nama zbiva.

Đorđo Bonić, Željko Fućak, Ivo Grubiša, Mislav Kristović i Nenad Vukelić

Nakon zapaženog projekta »Gdje je Zrinjski?« ponovo radite predstavu koja spaja glazbu i kazalište. Je li to postao vaš autorski potpis?

– Ne mogu jedno od drugog u sebi razdvojiti, pa ne mogu drukčije ni raditi. Čini mi se da ako su glazba i drama u predstavi ravnopravni subjekti, jedan drugog eksponencijalno osnažuju. Samo nije jednostavno naći način na koji to postići. Glazba je glumi najčešće zvučna kulisa, ili gluma bude tjelesna ilustracija glazbe, a to mi je nekako djetinjasto.

Scena je iluzija

Čini se da vas više zanima stvaranje novog kazališnog jezika nego klasično postavljanje dramskog teksta. Je li to svjestan odabir?

– Dobro se čini. Nije možda svjestan odabir, koliko svjesna potreba, naprosto pokušavam napraviti nešto što mi je zanimljivo, a ako se nađe još netko kome se to sviđa, meni je drago. Volim kazalište, ali mi jako ide na živce, i to je situacija u kojoj se mora nešto smisliti. Jeziva situacija, jer su šanse za »neuspjeh« velike. Zbilja je nezahvalno izvoditi eksperimente pred publikom, ali nema drugog načina da se pomaknemo s mjesta.

Danas se često govori da naturščici na scenu donose autentičnost. Mislite li da je autentičnost nešto što se ne može odglumiti ili je i to, na kraju, pitanje dobre režije?

– Scena je ipak iluzija, o kakvom god realizmu da se radi. I gospoda u našoj novoj predstavi glume, oni nisu »autentični«, konstruirani su. Ali sigurno na scenu donose stvarnu svježinu, novi su, zanimljivi sami po sebi. Zanimljivo ih je gledati, neprestano iznenađuju, hodaju po rubu, nisu »pouzdani« kao profesionalni glumci, ali zato su živi. Inspirativno je promatrati žive ljude koji se trude stvoriti nešto lijepo.