Uskoro, 25. lipnja, navršit će se 100. obljetnica rođenja austrijske književnice Ingeborg Bachmann, koja se ubraja među najznačajnije spisateljice njemačkoga govornog područja dvadesetog stoljeća. Pisala je pjesme, radioigre, priče i romane. Pripada prvom poslijeratnom naraštaju pisaca njemačkog jezika u vremenu koje su mnogi pisci osjećali kao nultu točku njemačke književnosti. To navodi na pomisao o politički angažiranoj poeziji, što u ono doba ima doslovno značenje – naime, u posve ispražnjenom prostoru, i duhovnom, osobito su pisci preuzeli ulogu savjesti društva i imali se odrediti prema prošlosti i prema trenutnim političkim zbivanjima u zemlji. U tom smislu Bachmann je bila zaokupljena zbiljom oko sebe, ne pišući samo politički angažirane pjesme nego zauzimajući se za svaku »čistu veličinu«, bila to ljubav, ili sloboda ili ljepota.

Austrijski klasik Thomas Bernhard za Ingeborg Bachmann rekao je da je najinteligentnija i najvažnija pjesnikinja koju je njihova zemlja iznjedrila u 20. stoljeću. Djela joj predstavljaju žensku borbu za preživljavanje i pronalaženje glasa u opustošenu svijetu nakon Drugog svjetskog rata. Zovu je i austrijskom Virginijom Woolf te uspoređuju s američkom pjesnikinjom Sylvijom Plath. Uz Paula Celana smatra se jednim od najvećih pjesničkih imena tadašnjeg njemačkog govornog područja. Godine 1953. Bachmann je dobila nagradu poznate književne Grupe 47 za prvu pjesničku zbirku »Oročeno vrijeme«. Premda nije dosegla status muških kolega iz te grupe poput Günthera Grassa, Heinricha Bölla, Paula Celana ili Petera Handkea, za života je bila neka vrsta intelektualne ikone. Nakon uspjeha s poezijom, počela je pisati prozu, kratke priče, eseje, libreta za opere i romane. Željela je pisati o stvarnosti poslijeratne Austrije, o »mišljenju koje vodi zločinu«. No prozu je kritika većinom odbacila i tek su nakon njezine smrti feminističke kritičarke pokazale interes za romane, osobito za ciklus iz šezdesetih »O načinima umiranja«, zamišljen kao niz romana o različitim načinima na koje su žene pritisnute patrijarhatom. Pseudonim Ruth Keller koristila je kao politička dopisnica lista Westdeutsche Allgemeine Zeitung.

Ingeborg Bachmann je rođena 1926. godine u Klagenfurtu kao prvo dijete Olge Haas i Matthiasa Bachmanna. Djetinjstvo je provela u Koruškoj. Od 1945. do 1950. studirala je filozofiju, psihologiju, germanistiku i pravo u Innsbrucku, Grazu i Beču. Svoje pjesme prvi put čita 1952. na zasjedanju Grupe 47. Od 1953. živjela je u Zürichu i Rimu, gdje boravi do kraja života. Drugu knjigu pjesama »Dozivanje Velikog Medvjeda« objavljuje 1956. godine. Prevodila je te pisala eseje iz područja književnosti. Za gotovo sve knjige dobila je ugledne književne nagrade, od nagrade Grupe 47, nagrade grada Bremena za »Dozivanje Velikog Medvjeda«, do nagrade oslijepljenih u ratu za radijsku igru »Dobri Bog s Manhattana«. Dobitnica je i nagrade berlinske kritike za knjigu novela »Tridesete godine«, a također i Büchnerovu nagradu. Nakon tajanstvenih susreta s pjesnikom holokausta Paulom Celanom u Beču i Parizu, te veze s destruktivnim Maxom Frischom, život joj tragično završava u požaru njezinog rimskog stana, 17. listopada 1973. godine.

Bachmann je na glasu, prije svega, kao velika liričarka. U knjizi »Oročeno vrijeme« opisuje negativne društvene snage poslijeratnog vremena. Zbirkom »Dozivanje Velikog Medvjeda« ispituje mitologeme utopije ljudskoga života. Na predavanjima na Frankfurtskim čitanjima, koja je držala šezdesetih godina kao docentica za poetiku, postavlja pitanja pišućeg Ja i književnosti kao sredstva promjene svijeta. Pjesme joj se odlikuju intelektualizmom i jezičnim eksperimentom, ali i velikom stvaralačkom snagom. Pripada obnoviteljima pjesništva njemačkog jezičnog izraza nakon Drugog svjetskog rata i nacionalne katastrofe pod nacizmom. Po tada uobičajenoj podjeli, njezine bi se pjesme mogle svrstati u pjesme prirodi. Takva joj je, naime, bila metaforika, u to se nasljeđe nastavljala (Trakl, Rilke). Služila se slobodnim stihom, ponekad heksametrima i čvrsto ili diskretno rimovanim osmercima. Stihovi su joj posvuda nošeni melodijom koja svu strogu formu čini ukrasom koji potvrđuje dojam metafora. Jedan od ljepših primjera je »Oda Suncu« gdje se pjesma sužava do središnjeg stiha (»Ništa ljepše pod suncem…«) i ponovo proširuje do očiju, i tako je ta pjesma svjetla, pjesma životu i smrti, istodobno oda i tužaljka (izvor: Meandarmedia).

U svom romanu »Malina«, prvom u nedovršenom ciklusu »O načinima umiranja«, Bachmann pripovijeda o ljubavnom trokutu, ali uvučenom u nutrinu glavnog lika, i tako o rasapu i nestanku osobe. U svijest ne ulaze samo osobe nego i svijet što ga nose, pa to nije samo ljubavni roman nego i roman o poslijeratnom Beču. On nije primljen jednodušno poput njezinih zbirki pjesama, ali je bio značajan za potom nastalo »žensko pismo«. Zamjerali su mu poetičnost.

U Hrvatskoj je za recepciju Ingeborg Bachmann najzaslužnija prevoditeljica Truda Stamać. Prevela je roman »Malina« (Nakladni zavod Globus, 1992.), samostalni izbor iz poezije »U oluji ruža« (Meandarmedia, 2014.), uvrstila ju je u dvije pjesničke antologije – »Razgovor o stablima« (GZH, 1985.) i »Jezik i svijet« (Ceres, 2004.), a prevela je i poetsku knjigu pisama »Vrijeme srca« (OceanMore, 2013.), dugogodišnju korespondenciju Ingeborg Bachmann s Paulom Celanom. »Književnik – to mu je u naravi – želi da ga se čuje. A ipak mu se učini čudnim kad jednoga dana osjeti da može djelovati – to više što malo toga utješnoga ima reći ljudima kojima je potrebna utjeha kako to samo može biti ljudima pozlijeđenima, ranjenima i punima velike tajne boli kojom je prije svih drugih stvorenja obilježen čovjek. To je strahovita i neshvatljiva odlika. Ako je tako, da je nosimo i moramo s njom živjeti, kako onda mora izgledati utjeha, i što će nam uopće ona? Onda je ipak neprimjereno – mislim – htjeti je uspostaviti riječima«, piše Ingeborg Bachmann u kratkom proznom zapisu/eseju na kraju knjige »U oluji ruža«, većim dijelom izbora iz poezije koji je probrala i prevela Truda Stamać.

»Može li književnost biti utjeha? Početkom 19. stoljeća«, piše Bachmann, »Goethe je našao formulaciju koja je, srećom, nastavila djelovati… Sve više uviđam da je poezija opće dobro čovječanstva i da se javlja posvuda i u sva vremena u stotinama i stotinama ljudi. Jedan to čini malo bolje od drugoga i pliva malo dulje na površini od drugoga, to je sve…

Valja nastaviti pisati. Morat ćemo se i dalje mučiti s tom riječi literatura i s literaturom, s tim što ona jest i što mi mislimo da ona jest… Dopustite mi zato da završim riječima pjesnika koje mi se čine kao predodređene za ono što se pokušalo reći. Rekao je francuski pjesnik René Char: ‘Na slom svih dokaza pjesnik odgovara salvom budućnosti.’«

Primjer poezije Ingeborg Bachmann je pjesma »Sve dane«: »Rat se više ne objavljuje/već nastavlja. Nečuveno/je postalo svakodnevnim. Junak/je daleko od borbi. Onaj slabi/pomaknut je u područja vatre./Uniforma dana je strpljenje,/odlikovanje bijedna zvijezda/nade iznad srca./Dodjeljuje se/kad se više ništa ne događa,/kad zanijemi topnička vatra,/kad je neprijatelj postao nevidljiv/i sjena vječnog naoružanja/prekriva nebo./Dodjeljuje se/ za dezerterstvo,/za hrabrost pred prijateljem,/za izdaju nedostojnih tajni,/i nepoštivanje/bilo koje zapovijedi./« (prevela Truda Stamać)

Završimo riječima Ingeborg Bachmann: »Pisac je (…) cijelim svojim bićem upućen jednom ti, nekome kome bi rado priopćio svoje iskustvo o čovjeku (ili svoja iskustva o stvarima svijeta i vremena, da, i o tome, ali osobito o čovjeku) koji bi mogao biti on sam i drugi i u kojem je on sam ali i drugi najviše čovjek. Ispruživši sva ticala, opipava oblik svijeta, crte čovjeka u tom vremenu. Kako se osjeća, što se misli i kako djeluje? Koje su strasti, koje brige, nade…?