Kao uobičajen odgovor na društvena očekivanja, može se pojaviti potiskivanje određenih aspekata osobnosti, ponašanja ili emocionalnih reakcija. Iako se takvo ponašanje često oblikuje kao oblik društvene prilagodbe, ono može biti iznimno iscrpljujuće te s vremenom pridonijeti mentalnom umoru i drugim popratnim posljedicama.

U nastavku je objašnjeno što se zapravo događa kada se u društvenim situacijama susprežu dijelovi vlastite osobnosti i kako smanjiti pritisak koji uopće dovodi do pojave pojma poznatog kao “maskiranje”.

Foto: iStock

Što maskiranje znači u društvenim situacijama?

Bilo svjesno ili nesvjesno, ovaj se pojam odnosi na prilagođavanje ponašanja, emocija, osobnosti ili stila komunikacije kako bi se bolje uskladilo s društvenim očekivanjima ili izbjegla osuda. To može izgledati poput namjernog korištenja govora tijela kako bi se stvorio dojam praćenja tijeka razgovora, iako je nit izgubljena još prije nekoliko minuta.

Može značiti i uvježbavanje razgovora te razvijanje gotovih scenarija prije same interakcije. Također se očituje u postavljanju mnoštva pitanja sugovorniku kako bi se izbjeglo otkrivanje vlastitih misli ili osjećaja, ili pak u svjesnom oponašanju govora tijela, tona i obrazaca govora druge osobe kada se prirodno gestikuliranje čini nepoznatim.

Uobičajena društvena svijest, s druge strane, predstavlja prirodnu sposobnost čitanja društvenih znakova i prilagođavanja ponašanja na načine koji pomažu da interakcije budu pune poštovanja, kooperativne i društveno prikladne. To se razlikuje od maskiranja u jednoj ključnoj stavci: razini truda i uključenom emocionalnom danku, osobito u intenzivnoj iscrpljenosti koja dolazi s njim.

Osoba s uobičajenom društvenom sviješću možda neće podijeliti nešto o sebi jer misli da druga osoba ne bi bila zainteresirana, ili će stišati glas kada je to prikladno. Ti su odgovori na društvene norme relativno automatski i zahtijevaju vrlo malo truda. Kod osoba koje pribjegavaju maskiranju, ova ponašanja dolaze uz stalan strah da će biti razotkrivene kao netko tko ne drži sve pod kontrolom.

Zašto se pribjegava maskiranju u društvenim situacijama?

Osim osoba s neurološkim razlikama, uključujući autizam i ADHD, sklonost ovakvom ponašanju može biti izraženija kod onih koji se nose s problemima mentalnog zdravlja, nevidljivim bolestima, kod pripadnika manjina ili LGBTQIA+ zajednice.

Kod onih koji su doživjeli značajne rane traume, odbacivanje ili napuštanje, svjesno ili nesvjesno maskiranje može se razviti i kao mehanizam suočavanja. Svim ovim identitetima i iskustvima zajedničko je to što se često radi o skupinama koje su doživjele da se njihovi prirodni načini postojanja tretiraju kao problem za druge.

Ipak, to ponašanje nije ograničeno na samo jednu skupinu ili identitet. Duboka potreba da se bude viđen kao jednak i da se ostavi dojam kako je sve pod kontrolom proizlazi iz straha od odbacivanja, isključivanja ili označavanja kao drugačijeg. Za ljude s poviješću odbacivanja ili vršnjačkog nasilja, maskiranje je reakcija za preživljavanje.

Foto: iStock

Određena okruženja pojačavaju potrebu za maskiranjem

Određene okoline — novo radno mjesto, događaji za umrežavanje ili društvena okupljanja na kojima se ne poznaje mnogo ljudi — često mogu intenzivirati takva ponašanja.

Nova okruženja povećavaju samosvijest i nesigurne misli. Budući da društvena očekivanja i dinamika novih situacija nisu poznati, javlja se tendencija pojačanog kontroliranja vlastite prezentacije kako bi se izbjegla negativna osuda, odbacivanje ili strah od sramote. Nova radna mjesta mogu se činiti posebno društveno zahtjevnima jer se od samog početka očekuje kompetentnost, simpatičnost i društvena usklađenost.

Dinamika moći također igra značajnu ulogu, osobito u situacijama u kojima se netko procjenjuje, suočava s mogućnošću odbijanja ili na neki način ovisi o odobrenju druge osobe. U tim kontekstima, rizik od emocionalne ranjivosti može pojačati želju za prikazivanjem kontrolirane ili idealizirane verzije sebe. Tijekom razgovora za posao, na primjer, ili tijekom sastanka s nekim na poziciji autoriteta, vjerojatno će se osjetiti potreba da se pokaže povoljnija i idealna strana, nasuprot tome da se bude potpuno i u potpunosti ono što jesi. Slična se dinamika može pojaviti i prilikom izlazaka na spojeve, gdje se pojedinci trude uskladiti s onim što vjeruju da druga osoba traži.

Kako prepoznati znakove maskiranja?

Budući da mnogi ljudi koji to čine toga nisu ni svjesni, prvi trag često dolazi kada netko blizak primijeti da osoba ne djeluje kao svoja. Također, ako se uočava često zadržavanje vlastitih misli ili izgovaranje stvari s kojima će se drugi složiti, čak i ako to nije stvarni stav, to je još jedan znak da se zapravo radi o maskiranju.

S vremenom, ovaj obrazac može donijeti stvarne posljedice. Iako se često koristi za upravljanje tjeskobom, može imati suprotan učinak i na kraju je povećati. To zahtijeva stalno praćenje onoga što se govori, načina na koji se govori, pa čak i govora tijela kako bi se osiguralo da sve odgovara verziji koja se prezentira. To konstantno stanje pripravnosti može pojačati tjeskobu.

Dugotrajno maskiranje također može utjecati na samopoštovanje, koje je obično najjače kada se osoba može pokazati u svom autentičnom svjetlu. Iako štiti od kritike i osude, ono ujedno internalizira ideju da vlastita osobnost, u svom izvornom obliku, nije dovoljno dobra. Još jedna posljedica je osjećaj usamljenosti koji dolazi s dugotrajnim skrivanjem pravog lica — iako se provodi vrijeme s ljudima, oni ne uspijevaju vidjeti stvarnu osobu, pa se ne ostvaruju istinske veze.

Foto: iStock

Kako se osjećati sigurnije u vlastitoj koži?

Za lakše odbacivanje maske u svakodnevnim društvenim situacijama, predlaže se početak s pristupom iskrenog otkrivanja u situacijama s niskim ulogom, i to pred osobom koja pruža podršku. Na primjer, može se reći istina prijatelju: „Velika okupljanja me iscrpljuju, ali interakcije jedan na jedan me ispunjavaju. Možemo li prošetati? Volio bih se družiti.“ Riječ je o dijeljenju iskrene stvarnosti.

Također, sljedeći put kada narudžba za kavu bude pogrešna, umjesto pukog preuzimanja i ispijanja pića, može se ljubazno progovoriti i zatražiti ispravan napitak. Iako se ti trenuci mogu činiti malima, oni pomažu signalizirati umu i živčanom sustavu da bivanje onim što jesi nije prijetnja kakvom se prije činila. Što se više namjerno skida maska, to lakše postaje osjećati se sigurno pokazujući sve aspekte svoje osobnosti.

Još jedan koristan korak je obraćanje pozornosti na okruženje i uočavanje mjesta gdje je pritisak najveći, a gdje najmanji. Preporučuje se provođenje više vremena s ljudima i na mjestima gdje nema potrebe za skrivanjem pravog lica. Ako takvo okruženje s niskom razinom pritiska još ne postoji, to je u redu; to se računa kao važna informacija, a ne kao neuspjeh.