Se san san delal: tukal staru meltu, čistil šutu, pod velin pritiskon pral zidi, ma užival sam pretvarajući ovu moju minijaturu u – konobu. A onda, kada san šal otuć zid prema »Maji«, počel se čut onaj zvuk ki ti govori da je zada neš šupo…

Tučen, isprva polako, ma onda i jače i – pukne zid! Kada su adaptirali »Maju« napravili su jedan pregradni zid tako da san ja dobil – ma vidiš i san – udubljenje koliko je duga i vinska boca tako da je nutra stala stalaža puna ovega mojega bogatstva.

I inače s karakterističnom osmijehom na licu stajao je ispred nas u svojoj, možda i najmanjoj konobi na svijetu posebno sretan jedini opatijski vinar Darko Mandić.

Nedavno je obilježio treću godišnjicu službenog bavljenja vinarstvom, proizvodnjom vlastitog vina od poznatih sorti, iz vinograda s čijim vlasnicima svake godine dogovara određene količine grožđa, posebno ponosan što je od lani postao i zakupcem vinograda u kojima uzgaja malvaziju i cabernet franc.

A tek konoba! Zapravo i ne konoba, možda prije kušaonica i to s Gault&Millau certifikatom. Ili vinski komunikacijski punkt smješten u prizemlju njegove rodne kuće, u glavnoj opatijskoj ulici, u čijem se susjedstvu nalazi legendarna pizzerija »Maja«.

Kod Mandića, na što upućuje i simpatični natpis u razini ulice »Vina Mandić«, se pak ulazi uskim prolazom, skoro da sve podsjeća na dolazak u »speakeasy« barove iz doba američke prohibicije.

Kao malo dijete

Liburnija, kraj u kojem se rodio hrvatski turizam. I Opatija – njezino središnje mjesto, ishodišna točka svega što danas prepoznajemo i kao Europsku regiju gastronomije.

Uz što je dakako nezaobilazna i enokomponenta. I onda spoznaja kako je taj maleni, sićušni kameni raj sa svodom od punih cigli, tih famoznih sedam »kvadrata« zapravo jedina vinoteka, jedina kušaona, ma jedno i jedino mjesto u kojem se može na takav način doći u dodir s vinima.

Onima što nose naziv Vina Mandić, samim time i kontakt s vinskom autohtonošću Kvarnera. Opatija, kraljica turizma, a samo sedam istinski vinskih »kvadrata«.

– Nisam dugo, kako bismo to istaknuli – službeno – u vinarstvu, još sam kraće u vinogradarstvu, ali realno iza mene je skoro četvrt stoljeća učenja na najteži, ali zato jako ponosni, način.

Kada slušaš, upijaš znalce, savjetuješ se i sam pokušavaš. I dakako griješiš. Koliko sam samo puta u vrijeme koje je potrebno za pretvorbu grožđa u vino znao ustajati u zoru i učiniti sve što se mora, a kad je vino u pitanju sati znaju doslovno biti presudni, odlučujući u kojem će vam smjeru posao krenuti, pa nakon toga otići na posao.

Vino vam je naprosto kao malo dijete – ne dozvoljava odgodu, sve što se mora učiniti mora se odmah, sada i ovdje. I ma koliko bilo zahtjevno, ja sam se u taj posao zaljubio, baš onako kako bismo rekli »do ušiju«, pripovijeda nam Mandić.

Poticaj iz Gračišća

I nama poznat nekoliko godina. Točnije prvi značajni susret s istinski rijetkim liburnijskom vinarom dogodio nam se na Sajmu vina središnje Istre u Gračišću.

U nizu plaketa, priznanja i medalja koje su se dijelile te 2023. godine na obnoviteljskom sajmu, nakon tri zbog korone preskočena izdanja, posebnu je pozornost privukao – Darko Mandić.

– Vinarstvom se bavim dvadesetak godina, a ovo je moj prvi dolazak u Gračišće i odmah – zlato! S neskrivenim oduševljenjem tada je gromko na bini izjavio Darko Mandić nakon što mu je, kao jedinom vinaru iz Primorsko-goranske županije uručeno priznanje i zlatna medalja za malvaziju.

K tome pratilo je to i rijetko viđeno oduševljenje u publici, glasno navijanje velikog broja njegovih pobornika, koji su i na Darkovo iznenađenje, »iskrsnuli« u prigodnim, njemu posvećenim majicama.

I da, svakako je bilo pomalo neobično, ali uhu ugodno čuti njegovo prezime izgovoreno tako da je naglasak na – zadnjem, ne kako je uobičajeno – prvom slogu.

– Osvajao sam nagrade i prije, još početkom ovog desetljeća, no dobiti priznanje u Gračišću koje je, ma znate i sami, pohodilo na desetke tisuća posjetitelja bilo je veliko zadovoljstvo.

I svakako veliki poticaj da nastavim, da idem još snažnije, još beskompromisnije jer iako je najvažnije da vašem vinu potvrdu kvalitete daju zadovoljni korisnici, svakako je ne manje bitno da ju dobijete i na recentnim, relevantnim sajmovima i ocjenjivanju.

Priznanje iz Londona

I bilo je tako jer upravo kao uvertira u njegov treći rođendan, na činjenicu da je jedini vinar iz Opatije, u lipnju je stiglo priznanje iz Londona. Pogađate, riječ je o Decanteru – »svjetskom vinskom prvenstvu« na kojem je Mandić dobio ni više ni manje nego tri medalje, skoro četvrtinu od svih koje su zaslužila vina s Kvarnera.

Mali Mandić, čak i u kvarnerskim razmjerima, se naprosto gordo pojavio na krovu svijeta, u Londonu. Najviše od svega razveselila ga je srebrna medalja s velikih 90 bodova za svježu žlahtinu iz 2025. godine.

– Ma ne, iskreno, mom oduševljenju nije bilo kraja. Dobio sam mnogo priznanja i medalja, ali dobiti 90 bodova za svježu žlahtinu bio je jako željeni rezultat.

Beskrajno respektiram sve svoje kolege, pa tako i one koji se bave žlahtinom, silno dobre vinare iz Vrbnika i Pavlomira, no kako mi se čini izgleda da žlahtina kao vino jako dobro uspijeva i na našim liburnijskim prostorima!

S istim sam vinom bio i šampion 21. izdanja Susreta vinara Kastavštine »Belica 2026«. došao do zlata u Nadinu, sa svojim sam vinima jako dobro prolazio na značajnim sajmovima vina u Ludbregu, ali Decanter za mladu žlahtinu… ma to nisam mogao ni sanjati, silno nam je razdragan objašnjavao Darko svoj put u svijetu vina.

Iako etiketa Vina Mandić, koju je na jedan vrlo decentni, minimalistički, ali jako pristali način oblikovao Darkov brat Renato, dostiže neveliku godišnju produkciju od samo 10 tisuća boca, pažnju plijeni njezina sadržajnost, lepeza vina koja izlaze iz same vinske regije Istra-Kvarner u kojoj postoji.

Svakako. nemalo je iznenađenje i pjenušac nastao od grožđa muškat žuti.

– Volim tu našu sortnost, to bogatstvo s kojim se Hrvatska ponosi. Dakako da se najviše bavim sortama uz koja sam stasao kao vinari, prije svega malvazijom, ali jako me oduševljava kad dođem u naše prijateljske krajeve, u Podravinu i Ludbreg ili Ravne kotare i Nadin, i probam njihova vina, sorte koje nisu kod nas prisutne.

Naravno, veselim i kad kod njih osvajam najviša priznanja što je također redovita »pojava«. Meni je veliki izazov, kao i veliko zadovoljstvo kad iz mog podruma smještenog u Rukavcu izađe jako dobri syrah koji se udomaćio upravo u dijelovima Dalmacije kojima pripadaju i Ravni kotari.

Uostalom, i ja sam, u svakom, ne samo fizičkom smislu nosim jednu višeslojnost, kombinaciju pojedinih regija. Mama mi je iz Dalmacije, iz Ražanca djevojačkog prezimena Miočić, dok je tata iz Boljunskog polja tako da naše prezime Mandić ima naglasak na zadnjem slogu jer upravo se tako izgovara u tom dijelu Istre.

Ja sam pak po rođenju, životu, ali i poslu Opatijac jer sam između ostalog i zaposlen u Gradu Opatiji, objašnjava nam Mandić svoju želju za višesortnošću, svoje napore da u svom portfelju ima čitavu vinsku listu, od uvodnih pjenušca, do syraha s vrlo kompleksnim tijelom.

Gastronomski highway

No, priča o vinima, o jedinoj opatijskoj vinoteci koja k tome nema fiksno nego »po dogovoru« radno vrijeme i više je namijenjena vinskim radionicama nego bilo kakvom, a ponajmanje klasičnom »biznisu«, ima i svoju pomalo problemsku notu.

Spominjali smo već Europsku regiju gastronomije koja je u popriličnoj tišini, skoro bez ikakvih refleksija na domaće stanovništvo ili privlačnost po strance »odradila« svojih prvih osam mjeseci.

Pa tako i o najjačem hrvatskom restoranskom nizu onom od Kastva do Mošćeničke Drage kojeg možemo definirati i kao »hrvatski gastronomski highway« na kojem se jedva može pronaći – kvarnerska vina!

Sve do apsurda kako se prva proslava dodjele Decanterovih odličja kvarnerskim vinima održala na vrhu riječkog Hiltona koji u svojoj ponudi nema najpoznatije od njih – žlahtinu.

– Slažem se u jednom dijelu jer konstatacija je točna. Dijelom nas nema na Kvarneru, ili ovdje u Liburniji jer su količine koje proizvodimo male. Ja ne mogu govoriti naglašeno kritički o površinama pod nasadima vinove loze jer sam vinar u zakupu na prostorima Istre, ali s druge strane upravo nagrada mojoj žlahtini na »Belici« i Decanteru govori u prilog njezinom jako velikom potencijalu.

K tome, iako sam uistinu malen, u ponudi imam lepezu vina koja mogu biti cjelokupni »pairing« iznimno bogato strukturiranoj večeri. Da, možda bismo morali učiniti i značajnije promjene u pristupu tržištu jer kako nam pokazuje restoranska slika – nešto ipak nije kako treba.

Cijenimo napore koje iskazuje aktualni župan Ivica Lukanović na povećanju nasada pod vinovom lozom jer ne možete s vinima doći u restoran, a da s jednakom kvalitetom ne pratite njegov cjelogodišnji rad.

Ipak, treba biti pozitivan i iskren, treba se osvrnuti svega desetak godina unatrag i vidjeti gdje smo danas. Vidjeti što je sve učinila udruga Vina Kvarnera, čiji sam član, i koliko nas je kvalitativno pomakla i približila mnogim državama i regijama, bilo da govorimo o meni ili drugim kvarnerskim vinarima s kojima njegujem izrazito prijateljske odnose, prešli smo značajan put.

Ipak, da nas nema u većini najboljih kvarnerskih, ili s obzirom na to da se nalazimo u Opatiji, liburnijskih restorana i to u godini kad smo najznačajnija europska regija gastronomije, da to je teško objašnjivo, zaključio je Mandić.

Bila suša ili kiša

Ekstremne vrućine i suša doveli su vinograde u jednu skoro kataklizmičku situaciju. Berba bi mogla početi desetak dana ranije nego lani, a u opasnosti je i sortnost, mijenjanje karakteristika pojedinih vina.

No to su u vinogradarskom svijetu ipak – očekivane pojave. Idealno je kad ima kiše, ali ne previše jer tada bujaju i bolesti, optimalno kad grožđe dozrijeva u uobičajenim terminima, ali baš zbog idealnih godina postoji priča o klimi, terroiru, o svim onom komponentama koje presudno utječu na kvalitetnu vina pojedinih godišta.

Kao i o daru i maru s kojim pojedini vinar pristupa oblikovanju »pića bogova«. Bez obzira na to što su što su iza njega samo tri »službene« godine, potpuno je jasno, itekako je razvidno kako će se naš domaćin iz jedne od najmanjih vinarija na svijetu i u ovoj teškoj, sušom ugroženoj godini – nastaviti razvijati velikom brzinom.

Jer tko u tako kratko vrijeme osvoji vrhunce na kojem se god ocjenjivanju pojavi, pa tako i u Londonu, tome je put u budućnost sasvim sigurno – ružama posut. Bila suša ili kiša. I zato zapamtite: Mandić. S naglaskom na zadnjem slogu.

Od malvazije do syraha

Iako godišnja proizvodnja Vina Mandić ne prelazi desetak tisuća boca, Darko Mandić gradi razmjerno širok i raznolik portfelj. Temelj njegove vinske priče je malvazija, koju proizvodi i u odležanoj varijanti, dok se među bijelim vinima nalaze još muškat žuti, graševina i, od berbe 2025., žlahtina.

Upravo je žlahtina postala jedno od njegovih najnagrađivanijih vina – na Belici 2026. osvojila je 92,67 bodova, Veliko zlato i naslov šampiona, a na Decanteru u Londonu srebrnu medalju s 90 bodova.

Posebnost ponude je rosé proizveden isključivo od cabernet franca, dok crni dio portfelja predstavlja syrah, koji Mandić i odležava u drvu. Eksperimentiranje sa sortama dovelo ga je i do pjenušca od muškata žutog proizvedenog klasičnom metodom, kao i cuvéea malvazije i muškata.

Male serije i široka sortnost tako su postale jedno od glavnih obilježja opatijske vinske priče Darka Mandića.