Barbara Udovičić dobro nam je znano lice. Iza nje je uspješna voditeljska karijera, a u posljednje vrijeme publiku je osvojila i videima, s gotovo milijardu pregleda, u kojima iskreno progovara o svakodnevnim problemima.

O potonjima je riječ i u njenoj prvoj knjizi naslovljenoji »Bedra puna riže«, koja je ujedno i bila povod za razgovor s profesoricom psihologije i magistricom ekonomije, novinarkom po profesiji i televizijskom urednicom.

Barbara Udovičić, Foto: Josip Čekada

O vašim videima priča se puno. Kako i kad je nastala ideja da se pretoče u knjigu?

– Rekla bih da je, zapravo, bilo obrnuto. Prvo su postojale natruhe knjige koju pišem već godinama. Doduše, s velikim pauzama i bez nekog ozbiljnog plana i ambicije kad će i hoće li uopće izaći. A onda sam se prošle zime, spletom okolnosti, našla zatvorena šest mjeseci kod kuće i počela sam snimati videe koji, u početku, jednako tako nisu bili ni namijenjeni objavljivanju. Govorila sam naglas o stvarima o kojima sam već dugo pisala i razmišljala. Kad su te objave, potpuno neočekivano, počele dolaziti do milijuna ljudi, shvatila sam da knjiga i oni zapravo pripadaju istom razgovoru. Vratila sam se rukopisu, pobrisala s njega prašinu, velik dio ponovno napisala i povezala ta dva svijeta. Svako poglavlje knjige ima i svoj video koji se otvara putem QR koda. Tako je knjiga, na neki način, dobila glas, a videi mjesto na kojem mogu otići korak dublje.

Što vas je inspiriralo da svoj literarni prvjenac naslovite »Bedra puna riže«?

– Naslov dolazi iz jedne sasvim konkretne priče koju sam živjela tih mjeseci. Knjiga je, inicijalno, imala sasvim drugi naslov. Ne bih to objašnjavala prije čitanja, mogu samo reći da je ime proizašlo iz prizora koji je, istodobno, pomalo smiješan, a pomalo sjetan. U svakom slučaju, meni jako poseban i, kad sam to izgovorila, znala sam da će se knjiga tako zvati. Naoko, nema nikakve veze s psihologijom, ni sa svim onim velikim riječima u koje danas volimo pakirati život, ali takva je i knjiga. Vrlo ozbiljne stvari u njoj često počinju na potpuno običnim, pa čak i banalnim mjestima.

Naslovnica knjige

Prihvaćanje nesavršenosti

Zrna riže sadrže simboliku svakodnevnih malih mudrosti. Navedite one koje smatrate najvažnijima, koje bi trebale predstavljati neki putokaz za sretniji i ugodniji život?

– Tu ću vas morati razočarati. Nemam putokaz za sretniji život. Jedna od ideja koja se provlači kroz cijelu knjigu upravo je moje nepovjerenje prema univerzalnim životnim receptima. Ljudi su različiti, okolnosti su različite i, ono što je za mene dobra odluka, za nekoga drugoga može biti katastrofalna. Ako bih ipak morala izdvojiti nekoliko stvari koje su meni osobno s godinama postale važne, rekla bih: ne ostajati predugo tamo gdje nam je loše samo zato što smo već puno uložili, ne trošiti život pokušavajući ispuniti tuđa očekivanja i prihvatiti da ne moramo svaku svoju nesavršenost popravljati baš pod svaku cijenu. I, možda i najvažnije, dopustiti si promijeniti mišljenje, smjer, plan, pa i cijeli život ako shvatimo da nam onaj koji smo izabrali više ne odgovara.

Posjedujete akademsko znanje i to što ste profesorica psihologije zasigurno je bilo vrlo korisno kad ste krenuli raditi videe o tome kako riješavati pojedine životne probleme. Čemu vas je naučilo znanje prikupljeno tijekom studija, a čemu život sam po sebi?

– Studij psihologije svakako mi je dao okvir za razumijevanje ljudi i naučio me kako razmišljati o ponašanju, emocijama i odnosima, ali i koliko treba biti oprezan s jednostavnim objašnjenjima. Život je tom mom znanju dodao jednu važnu fusnotu – čovjek može nešto savršeno razumjeti, a svejedno napraviti potpuno suprotno. Možete, primjerice, znati sve o gubitku, i biti potpuno nespremni kad vas osobno pogodi. Zato u videima ni ne pokušavam ljudima »rješavati životne probleme«, jer psihologija pomaže razumjeti što se događa, ali život me naučio imati dovoljno poniznosti da znam kako ni za svoj, a kamo li tuđi život, nikada nemam sve točne odgovore.

Ponekad je teško suočiti se s vlastitim slabostima i manama, ali i idealima koji su kulturološki usađeni. Kako vi gledate na to?

– Mislim da smo prema sebi nerijetko puno stroži, nego što bismo to ikada bili prema nekome koga volimo. Dio toga dolazi iz naših osobnih očekivanja, a dio iz cijelog seta pravila koja smo pokupili usput. Godine su mi donijele puno mirniji odnos prema vlastitim manama. Neke pokušavam promijeniti jer mi otežavaju život, a neke sam jednostavno prihvatila. Nemam više nikakvu ambiciju postati idealna verzija Barbare.

Barbara Udovičić, Foto: Josip Čekada

Pragmatizam i resetiranje

Jeste li pobornik pragmatizma kao filozofskog pravca koji može biti od koristi pri suočavanju sa životnim nedaćama?

– Blizak mi je odnos prema životu u kojem se, nakon što se nešto dogodi, pokušavam baviti onime što s tim mogu napraviti. Imala sam dovoljno situacija koje nisam mogla promijeniti, koliko god ih analizirala, oplakivala ili željela da su se drukčije odvile. Naravno da čovjeku treba vrijeme da bude tužan, ljut ili izgubljen, i ne bih preskakala taj dio nekakvim prisilnim optimizmom. No, nakon toga, pomaže mi jednostavno pitanje: »OK, ovo je sad moja stvarnost. Što mogu učiniti s njom?«. Ako je to pragmatičnost, onda sam prilično pragmatična.

Društvo je u krizi zbog ratova, ekonomije, tehnologije… Što biste savjetovali kako se resetirati, bar djelomično?

– Ne vjerujem baš u resetiranje, barem ne u smislu da se možemo potpuno isključiti iz svijeta u kojem živimo. Ratovi neće nestati zato što smo mi ugasili mobitel, niti će nam računi biti manji zato što smo meditirali. No, ono što možemo, možemo svjesno odlučivati o tome koliko ćemo svega toga pustiti u vlastitu glavu. Informirati se ne znači provesti nekoliko sati dnevno čitajući iste loše vijesti iz deset različitih izvora. Meni pomaže vratiti se onome na što stvarno mogu utjecati: vlastitom danu, ljudima koje volim ili poslu koji trebam napraviti. Svijet može biti vrlo nesigurno mjesto, a da mi pritom ne moramo baš svaku njegovu krizu živjeti 24 sata dnevno.

Ponekad je lakše pomoći prijateljici negoli samome sebi, jer postoji emotivni odmak od problema.Volite li poslušati savjet dobronamjernih ljudi?

– Da, ali sam u tome vrlo selektivna. Imam svega nekoliko ljudi čije mišljenje zaista želim čuti, jer me dobro poznaju i dovoljno su iskreni da mi kažu i ono što mi se neće svidjeti, a da, pritom, nemaju potrebu odlučivati umjesto mene. Kad smo usred vlastitog problema, perspektiva nam se suzi i netko izvana može jasnije vidjeti nešto što mi, u tom trenutku, jednostavno ne možemo. Saslušat ću savjet i razmisliti o njemu, ali konačnu odluku ipak moram donijeti sama. Naravno, kao i većina ljudi, mnoge sam vrlo kvalitetne savjete kroz život potpuno ignorirala, a danas mislim da su bili odlični.

Što biste savjetovali onima koji žele poraditi na sebi ?

– Prije svega bih ih pitala zašto uopće misle da na sebi moraju raditi. Od »rada na sebi« napravili smo industriju i stvorili dojam da smo svi nekakav nikad dovršeni projekt. Naravno da vrijedi mijenjati ponašanja zbog kojih patimo, kojima povređujemo druge ili sami sebi kompliciramo život, no ne mislim da treba svaku manu »liječiti«, pa čak ni svaku životnu fazu koristiti za rast. Nekad nam ne treba nova, ni bolja verzija sebe, možda tek malo više razumijevanja za ovu koju već imamo.

Za kraj nam otkrijte tko je imao najviše utjecaja na vas kad je u pitanju životna mudrost?

– Teško i nepravedno bi bilo izdvojiti tek jednu osobu, jer sam najvažnije stvari pokupila od vrlo različitih ljudi. Puno sam svakako naučila od svojih roditelja, prijatelja, djece, ljudi koje sam intervjuirala, ali i od onih s kojima su odnosi bili teški. Ne učimo samo od ljudi kojima se divimo, od nekih naučimo i kakvi nikad ne bismo htjeli postati. A onda, tu su svakako moji psi. Od njih sam, možda i više nego od ljudi, naučila koliko nam malo treba za dobar dan – tek biti uz nekoga koga voliš, veseliti se običnim stvarima i biti potpuno prisutan dok se one događaju. Životinje ne znaju ništa o uspjehu, statusu, planovima, ni svemu onome čime si mi ljudi često znamo zakomplicirati život, no, što sam starija, sve više mislim da oni intuitivno znaju ono što mi pokušavamo naučiti cijeli život: kako ga, jednostavno, živjeti, dok traje.