ZAGREB – Da čitanjem održava »kondiciju duha, osjećaj za vrijeme i vremenitost, za jezične evolutivne mijene«, kazao je u razgovoru za naš list pred koju godinu Igor Zidić, monumentalna figura naše kulture, jedan od onih divova na čijim ramenima svi mi stojimo, a upravo ta rečenica toga velikog književnika, pjesnika, povjesničara umjetnosti, nekadašnjeg ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu, nekadašnjeg predsjednika Matice hrvatske i urednika njihovih publikacija, zatim urednika časopisa Razlog, Kolo, Život umjetnosti i Hrvatski tjednik, u sebi sažima upravo onu u današnja vremena neopisivo važnu poruku – o važnosti čitanja, cjeloživotnog učenja i kontinuiranoga rada (na sebi) – koju, između ostaloga, pronosi i nedavno premijerno prikazani dokumentarni film »Igor Zidić: Jesmo li živi?« redatelja Tomislava Žaje, koji skreće pažnju na život ove jedinstvene ličnosti koja je obilježila te i dalje nastavlja obilježavati naše kulturno vrijeme i naš kulturni prostor.

Ovaj devedesetominutni dokumentarni film koji je imao zagrebačku i splitsku premijeru, a u planu je i riječka, daje uvid u vrhunac stvaralačkog trenutka Igora Zidića koji, nakon što je završio opsežnu i monumentalnu knjigu o radu i djelu slikara Vlahe Bukovca, započinje rad na novom kapitalnom djelu, monografiji o Emanuelu Vidoviću, a upravo taj proces, ističe redatelj, scenarist i producent Tomislav Žaja, između stvaranja i refleksije, postaje okosnica filma koji se ne bavi isključivo rezultatima, već samim činom rada, upornosti i vjerovanja u one trajne vrijednosti.

Afirmacija rada

»Film je to koliko o Zidićevom životu, toliko i o hrvatskoj kulturi, umjetnosti, suvremenoj povijesti i društvu, iz oka i riječi samog Zidića kao vječito budnog i angažiranog sudionika društvenih previranja, istaknutog javnog intelektualca i književnika, dugogodišnjeg ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu i bivšeg predsjednika Matice hrvatske, koji je unatoč ulasku u 88. godinu života i dalje vrlo aktivan i produktivan. U vrijeme kad nacionalna kultura gubi bitku s globalizmom, kad nove generacije sve manje čitaju, a knjiga polako izumire, Zidić ne odustaje i donkihotovski prianja poslu, vjerujući u trajne vrijednosti i bolje sutra koje će, nada se, jednog dana ipak doći«, piše u sinopsisu filma.

U povodu nedavno održane zagrebačke premijere, i sam Igor Zidić osvrnuo se na činjenicu da je protagonist filma koji uz svjedočenja njegovih bliskih suradnika i prijatelja daje pogled na njegov život, kao i na njegovo promišljanje o stvaranju, vremenu i trajanju.

– Osjećaj je kao da ste pozvani da se predstavite, a onda shvatite da vam je pripala glavna uloga, a vi niste glumac, i morate se nositi s prevelikim teretom. Ipak, kako je dobro sve što dobro završi, na kraju ostanete živi. Nečega ste se prisjetili, vratili u sadašnjost neke misli i osobe, neke iz sadašnjosti uputili prema budućnosti i, što mi je naročito važno, afirmirali smo rad, upornost, ljubav u ime koje radimo to što radimo. Prva reakcija nakon gledanja filma je zadovoljstvo što sam plivajući došao do kraja staze, govori Zidić te dodaje da je živio »nezdravo, previše se umarao, premalo odmarao, a ipak doživio neke godine, i dočekao neplanirani dokumentarac«.

Osnovica filma jest život jedne intelektualne individue posvećen radu, čitanju i kontinuiranom učenju, a upravo su te vrijednosti, podcrtat će protagonist filma, danas iznimno bitne.

– Kad biste mene pitali što je u poslu kojim se bavim najvažnije, rekao bih, bez oklijevanja, rad. Stalan, neprekidan rad. Čitanje, pisanje, promatranje, bilježenje, pamćenje. Možete usporedno raditi i na dvije-tri teme, ali rad je ono što će ih povezati, što će omogućiti da se i u različitom osjeti jedinstvo vašega stila, još više: vašega bića. Naravno, radu prethodi priprema: učenje što različitijega – zato preporučujem čitanje enciklopedija – ništa nije suvišno, ništa što postoji ne postoji uzalud, a gdjekad vam se neke »suvišne« informacije pokažu bitnima, a činile su se nespojivim s vašim poslom. Ništa nije slučajno, sve je u vezi jedno s drugim. Vjerujte radu, u njemu se kriju najluđi snovi i najodvažniji projekti, poručuje Zidić.

»Na temelju Zidićeva putovanja na jug Dalmacije, njegovih susreta s vlastitim korijenima i evociranja djetinjstva«, govori redatelj filma Tomislav Žaja, film isprepliće protagonistovu prošlost i sadašnjost te otvara pitanje budućnosti, no ne samo njega kao pojedinca, već i naše kulture kojoj je posvetio svoj cijeli život.

– U ovom filmu nije me zanimao konačni rezultat, nego sam proces, ta neumorna potreba za stvaranjem koja ne prestaje ni u godinama kada bi većina stala. Igor Zidić za mene nije samo protagonist, nego simbol jedne vrste intelektualca koji polako nestaje. Htio sam zabilježiti tu energiju, taj unutarnji pogon koji ga i danas tjera naprijed, unatoč svijetu koji se oko njega ubrzano mijenja, ističe Žaja.

Šuma osobnosti

»Kao subjekt istraživanja i snimanja«, govori redatelj Tomislav Žaja, »Igor Zidić se pokazao kao toliko višeslojna, kreativna i sveznajuća, a opet u isto vrijeme jednostavna i topla osoba, da ste cijelo vrijeme u opasnosti da se ne izgubite u toj beskrajnoj šumi njegove kako stručne, tako i ljudske osob(e)nosti«.

– Uglavnom sam se fokusirao na Zidićevu sadašnjost, oko koje se poput satelita vrti njegova prošlost (i budućnost). To mi je na kraju pomoglo da pronađem narativni ključ, odredim režijski pristup i počnem graditi dramaturgiju budućeg filma. Prijelomni životni trenuci i važnije epizode unutar te biografske linije izlagani su kroz Zidićeve subjektivne i emotivne interpretacije u kojima unosi vlastiti doživljaj i poetski pogled, s fokusom na njegov unutarnji svijet. Zidić spontano iznosi svoja sjećanja u trenutku, što bi se reklo »iz glave«, ali u savršenoj pripovjednoj i jezičnoj formi. Pritom baš kao i u svome pjesništvu i pisanju općenito, u maniri poetskog realizma proizvodi snažne, lirske i emotivne atmosfere kojima na jedinstven način prenosi osjećaje i raspoloženja, ilustrira redatelj.

U procesu snimanja i montaže, pojašnjava dalje, nastojao je »ispričati prije svega emocionalnu, a ne detaljnu činjeničnu priču, pa je u fokusu proces protagonistova života i rada«.

– Usredotočio sam se na atmosfere, oblik, sklad i ljepotu koji su uvijek u središtu Zidićeve potrage, ili suptilne zvukove koji nježno naglašavaju radnju i atmosferu trenutka. Ukratko, sve one kreativne estetske detalje što bi mogli stvoriti emocionalni sloj koji bi se u filmu posebno dobro mogao doživjeti. U ovom filmu me zanimao uglavnom proces Zidićevog života i rada, a ne toliko konačni rezultat. Dakle, moglo bi se reći da me zanimao više zaplet, nego rasplet priče. Bitka, a ne njezin ishod. I čovjek koji je »heroj«, pokretač priče, središnja figura u tom procesu, kazuje Žaja.

Baš zato, naglašava, »narativna struktura filma postavljena je stoga u koncentričnim krugovima, uvijek sa Zidićem u središtu«.

– Film je organiziran poput sunčevog sustava, sa suncem u središtu i planetima koji kruže oko njega. Zidić je u središtu, a oko njega se kreću ostali protagonisti filma, zrcaleći se u odrazu njegovog svjetla te istovremeno osvjetljavajući samog Zidića. Riječ je o raznolikom, »multižanrovskom« dokumentarcu koji objedinjuje biografski, poetski i opservacijski stil. U filmu se isprepliću prošlost i sadašnjost putem nekoliko režijskih metoda: intervjui s protagonistima, upotreba arhivskih filmskih, video i fotografskih snimaka, montažne sekvence poetskog karaktera koje na meditativan način ističu pojedine trenutke i stanja, ili pak dočaravaju pojedine doživljaje i sjećanja glavnog protagonista, te opservacijski pristup u onome dijelu u kojemu pratimo današnji Zidićev svakodnevni život i rad, zaključuje redatelj filma.

Renomirani tim

Uz redatelja Žaju, dobitnika brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja koji potpisuje pedeset dokumentarnih filmova, autorski tim čine i nagrađivani snimatelj Jasenko Rasol te priznati montažer Ivor Šonje i skladatelj i dizajner zvuka Vjeran Šalamon, čiji rad dodatno doprinosi atmosferi i slojevitosti ovoga filmskog iskustva. Sâm film namijenjen je svekolikoj publici, od ljubitelja dokumentarnog filma, onih koji prate kulturu i umjetnost, do svih onih koji se pitaju što danas znači ostati vjeran ideji stvaranja, unatoč svijetu koji se mijenja brže no ikad.