MFMS

"Speed (kills content" i "Kako sam naučila voziti": Brisanje granice između pozornice i gledališta

Kim Cuculić

Foto Matea Jurčić

Foto Matea Jurčić

Zadnjeg dana Međunarodnog festivala malih scena u atriju HKD-a na Sušaku prikazana je predstava »Kako sam naučila voziti« prema tekstu suvremene američke dramatičarke Paule Vogel



Na Međunarodnom festivalu malih scena Rijeka prikazana je predstava »Speed (kills content)« austrijskog ansambla Aktionstheater, koja je izvedena u opatijskom Centru »Gervais«. Riječ je o neovisnoj kazališnoj skupini koju je 1989. u Austriji osnovao Martin Gruber. Pod njegovim vodstvom ansambl je godinama radio na klasicima, ubrzo stekavši reputaciju avangardne skupine koja voli eksperimente. S vremenom je Gruber počeo češće surađivati s koreografima i plesačima, da bi se 2008. godine metoda rada ansambla potpuno promijenila – umjesto korištenja postojećeg kazališnog materijala, počeli su razvijati vlastite komade, a poseban fokus njihovog rada je na suradnji s glazbenicima i vizualnim umjetnicima. Njihove predstave nastaju kombinacijom intervjua s glumcima i tekstova koje su napisali autori, a koji se tijekom procesa proba konstruiraju u dramaturgiju nalik kolažu.


Isječci iz života


Sva ova obilježja, navedena u programskoj knjižici Festivala malih scena, dolaze do izražaja i u predstavi »Speed (kills) content«, čiji bi se naslov mogao prevesti kao »Brzina ubija sadržaj«. I ovoga puta Aktionstheater se bavi temama vezanim uz svakodnevni život, a predstava nema neku linearnu radnju, nego je mozaične strukture sastavljene od niza isječaka iz života koje, u interakciji s publikom, prepričavaju glumci i glumice. Autori teksta su Martin Gruber i ansambl, a dramaturg je Martin Ojster. U predstavi igraju Zeynep Alan, Isabella Jeschke, Thomas Kolle, Kirstin Schwab, Tamara Starn i Benjamin Vanyek, dok glazbu uživo – na električnim gitarama, bubnjevima i violini, izvode Andreas Dauböck, Pete Simpson i Jean Philipp Viol. Izvedba počinje dinamično, poput plesne probe, a furiozan ritam zadržat će se do samoga kraja završnim prizorom u mraku zadihanih izvođača, kao nakon iscrpljujuće utrke. U ovoj multimedijskoj izvedbi podjednako su važni tekst, gluma, ples i glazba, a dio scenografije čine i videoprojekcije (Resa Lut).


Dokumentarizmu pridonosi to što izvođači, podjednako dobri i u glumi i u plesu, nisu likovi nego zadržavaju vlastita imena. Predstava počinje monologom o tome kakve je probleme jednoj izvođačici predstavilo to što pri kupovini ne može koristiti plastičnu karticu, što je jedan od primjera današnjeg konzumerističkog društva koje u ljudima izaziva specifične neuroze. Jedan od izvođača potom će evocirati svoju »naci-baku«, stariju Austrijanku koja izražava netrpeljivost prema imigrantima, strancima i ljudima drukčije boje kože.


Foto Nikola Blagojević


Kritika kapitalizma




Predstava otvara još jedan problem koji očigledno tišti današnje austrijsko društvo, a to je pitanje stanovanja, odnosno neadekvatna stambena politika. Jedna od izvođačica tako ispovijeda publici svoju situaciju – majka je četvero djece, promijenila je nekoliko partnera, a isto tako i brojne stanove ili privremene smještaje, došavši u situaciju da nema novaca za plaćanje stanarine što je dovodi u konflikt s birokracijom. Druga izvođačica progovara iz pozicije svojeg turskog podrijetla, a treća iz židovskog. Dotaknuto je i pitanje razlike između njemačkog jezika koji se govori u Njemačkoj i onoga u Austriji. Svojim monološkim obraćanjima gledalištu izvođači su se, često i s humornim odmakom, dotaknuli brojnih tema suvremenog društva – depresije, samoubojstva, načina prehrane (bio i junk food) ili pak nekih neobičnih opsesija – jedna izvođačica izlazi na scenu s na glavu nataknutom perikom Mjesečeve ratnice (slavna japanska anime i manga serija iz 1992.), objašnjavajući da je obožavateljica Japana i japanske kulture, dok jedan glumac progovara o fascinaciji stanicama podzemne željeznice. U predstavi se, iznova u kontekstu konzumerizma, citira austrijski dramatičar Arthur Schnitzler, odnosno njegova »Božićna kupnja«. Predstava »Speed (kills) content« u cjelini bi se mogla interpretirati kao kritika kapitalizma koji je kao imperativ postavio brzinu, kojom se ljudski životi bespoštedno troše u ispraznom formalizmu koji uništava suštinu života.


Foto Matea Jurčić


Glumačka suigra


Zadnjeg dana Međunarodnog festivala malih scena u atriju HKD-a na Sušaku, u produkciji Heartefact funda iz Beograda, prikazana je predstava »Kako sam naučila voziti« prema tekstu suvremene američke dramatičarke Paule Vogel, nagrađenom 1998. Pulitzerom za dramu. Neki ga nazivaju »Lolitom« napisanom iz ženske perspektive – lika odrasle Malecke koja se prisjeća svog djetinjstva. U svojim radovima Vogel se često bavi temama kao što su psihološka trauma, zlostavljanje i kompleksnost međuljudskih odnosa. Tema koju otvara u »Kako sam naučila voziti« je seksualno nasilje i zlostavljanje maloljetnika, prikazana kroz odnos Malecke i njezinog tetka, pedofila koji ju je seksualno zlostavljao od njezine jedanaeste godine. Međutim, Paula Vogel o tom odnosu progovara mnogo kompleksnije, ne svodeći ga na jednostavnu formulu predatora i njegove žrtve. Nakon što je njezin tetak već preminuo, sada odrasla Malecka postavlja ključno pitanje na koje nije dobila odgovor za njegova života – što se njemu dogodilo u djetinjstvu da je postao takav, a što naslućujemo iz jedne tetkove evokacije dječaštva. Ovime, na neki način, autorica pokazuje empatiju za oba lika, čime propituje uzroke, a ne samo posljedice takvog patološkog ponašanja.


Redateljica Tara Manić postavila je komad krajnje komorno, brišući granicu između pozornice i gledališta. U ovoj duodrami, naime, glumci Svetozar Cvetković i Marta Bogosavljević smješteni su u gledalište, među publiku, u vrlo blizak kontakt s gledateljima, toliko blizu da njihovi dijalozi dovode do nelagode. Takvim režijskim postupkom gledatelji su postavljeni u poziciju promatrača sa strane, svojevrsnih svjedoka jednog odnosa između dvoje ljudi koji se ne može okarakterizirati kao normalan, ali je istodobno pun ambivalencija – u rasponu od ljubavi i nježnosti do zastrašujuće manipulacije i zlostavljanja koje u traumatiziranoj žrtvi ostavlja duboke ožiljke.


Foto Matea Jurčić


Tijekom izvedbe glumci mijenjaju pozicije izvođenja, naznačujući tako vremenske skokove i promjene perspektiva pripovijedanja. Ono što je najveća vrijednost ove predstave dojmljiva je glumačka suigra dvoje generacijski različitih glumaca – glumačkog veterana Svetozara Cvetkovića i mlade glumice Marte Bogosavljević, koja pored uloge Malecke – u raznim fazama njezina odrastanja – od razigrane djevojčice do zrele žene, utjelovljuje i niz drugih glasova iz obiteljskog okruženja. Iz te simbioze glumačkog iskustva i mladenaštva nastala je predstava koja duboko dodiruje i publiku.


Najbolja predstava »Kako sam naučila voziti«


Proglašenjem nagrada završio je 31. Međunarodni festival malih scena Rijeka. Odlukom festivalskog žirija u sastavu: Alja Predan (dramaturginja), Jelena Miholjević (dramska glumica i predsjednica žirija) i Lary Zappia (kazališni redatelj) nagrada »Nenad Šegvić« za najbolju predstavu u cjelini pripala je predstavi »Kako sam naučila voziti« Heartefact funda iz Beograda. Nagradu »Anđelko Štimac« za najbolju režiju dobila je Tara Manić za predstavu »Kako sam naučila voziti«. Dobitnik nagrade »Veljko Maričić« za glavnu mušku ulogu je Svetozar Cvetković u predstavi »Kako sam naučila voziti«. Nagrada »Veljko Maričić« za najbolju žensku ulogu pripala je Dijani Vidušin za predstavu »Ljudski glas« Istarskog narodnog kazališta u Puli.


Dobitnica nagrade »Nenad Šegvić« za najbolju mladu glumicu je Marta Bogosavljević u predstavi »Kako sam naučila voziti«. Nagradu »Veljko Maričić« za najbolju epizodnu ulogu dobila je Lina Akif za predstavu »Inkubator« SMG-a Ljubljana. Nagradu »Darko Gašparović« za najbolju dramaturšku prilagodbu dobio je Patrik Lazić za predstavu »Matija« zagrebačkog Arterarija. Nagradu »Ružica i Dorian Sokolić« za najbolje scensko oblikovanje dobili su Igor Pauška, Slavica Janošević i Kristina Kokalj za predstavu »Inkubator« u režiji Olivera Frljića i produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane. Nagradu »Veljko Maričić« za najbolju scensku glazbu i zvučni eksperiment dobila je Nevena Glušica u predstavi »Ljudski glas« u režiji Juga Đorđevića i produkciji Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula. Nagradu publike »Dalibor Foretić« s ocjenom 4,82 osvojila je predstava »Kako sam naučila voziti«.


Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena, u selekciji Jasena Boke, prikazano je šest predstava iz Hrvatske, Srbije, Slovenije i Austrije.


Nagrada »Mediteran«


Žiri Novog lista u sastavu Kim Cuculić, Ivana Kocijan i Ervin Pavleković dodijelio je nagradu »Mediteran« za najbolje glumačko ostvarenje Dijani Vidušin za ulogu u predstavi »Ljudski glas«, uz obrazloženje da se radi o slojevito i minuciozno napravljenoj ulozi žene koja se suočava s gubitkom.


Ocjene publike


1. »Kako sam naučila voziti« – 4,82


2. »Matija« – 4,71


3. »Inkubator« – 4,58


4. »Speed (kills) content« – 4,47


5. »Ljudski glas« – 4,24


6. »Slika Doriana Graya« – 4,22