Hrvatska je u umjetnu inteligenciju 2023. godine uložila više od 1,2 milijarde eura, no iza te impresivne brojke stoji problem – znatno se više ulaže u opremu i infrastrukturu nego u ljude i znanje koji bi tu tehnologiju trebali razvijati i koristiti.

Takav nesrazmjer sve se češće ističe kao jedna od glavnih slabosti domaće digitalne tranzicije, jer bez stručnjaka i istraživačkih kapaciteta ni najmodernija tehnologija ne može ostvariti puni potencijal.

Istaknuto je to u novom broju Osvrta Instituta za javne financije u kojem je Matea Cvjetković analizirala ulaganja u umjetnu inteligenciju u članicama EU-a.

Pitanje održivosti

U trenutku kada umjetna inteligencija postaje jedno od središnjih gospodarskih i razvojnih pitanja, Hrvatska pokušava uhvatiti korak s globalnim trendovima. No dok brojke pokazuju rast ulaganja, njihova struktura otvara pitanje dugoročne održivosti i stvarne koristi za gospodarstvo.

Na razini Europske unije ulaganja u umjetnu inteligenciju dosegnula su oko 257 milijardi eura u 2023., pri čemu je najveći zamah zabilježen nakon 2019.

Posebno se ističe rast ulaganja u podatke i opremu, koji su s relativno skromnih iznosa prije desetak godina narasli na gotovo 100 milijardi eura.

Ipak, taj rast nije ravnomjerno raspoređen, istaknula je Cvjetković.

Nekoliko najvećih gospodarstava, Njemačka, Francuska, Nizozemska i Italija, dominiraju ukupnim ulaganjima, dok manje zemlje, uključujući Hrvatsku, ostaju znatno ispod prosjeka. S oko 320 eura ulaganja po stanovniku, Hrvatska zaostaje za europskim prosjekom od 574 eura.

– Ono što Hrvatsku posebno izdvaja nije samo razina ulaganja, nego način na koji se novac raspoređuje.

Gotovo polovica ukupnih ulaganja usmjerena je na podatke i opremu, dok vještine zauzimaju drugo mjesto, a istraživanje i razvoj ostaju na začelju s udjelom manjim od 8 posto.

Takva struktura jasno pokazuje da se naglasak stavlja na izgradnju tehničkih preduvjeta – računalne opreme, softvera i baza podataka, dok se istodobno manje ulaže u razvoj ljudskog kapitala i inovacija, navela je Matea Cvjetković.

Potražnja za stručnjacima

– Drugim riječima, Hrvatska gradi »hardver«, ali nedovoljno ulaže u »softver« u širem smislu – znanje, obrazovanje i istraživanje, ističe, a problem je u tome što te kategorije ne funkcioniraju odvojeno. Iskustva razvijenijih zemalja pokazuju da se ulaganja u vještine, istraživanje i razvoj međusobno nadopunjuju.

– Kada jedna komponenta zaostaje, ograničava učinak svih ostalih.

U hrvatskom slučaju to znači da infrastruktura, koliko god bila napredna, može ostati nedovoljno iskorištena, pojašnjava autorica.

Nedostatak ulaganja u ljude već se osjeća na tržištu rada, pa potražnja za ICT stručnjacima nadmašuje ponudu, a problem pogoršavaju odljev kadrova u inozemstvo i neusklađenost obrazovanja s potrebama gospodarstva.

Ovisnost o uvozu

Hrvatska se izdvaja po većoj ulozi države koja financira oko trećine ulaganja u umjetnu inteligenciju.

– Ta su sredstva i dalje najviše usmjerena na infrastrukturu, dok istraživanje i razvoj ostaju u drugom planu, upravo ondje gdje bi jačanje moglo donijeti najveće dugoročne koristi. Zato je nužna potreba za snažnijim poticajima za ulaganje u znanje i inovacije, navela je Cvjetković.

Izazov predstavlja oslanjanje na europske fondove, koji su omogućili snažan razvoj, ali otvaraju pitanje održivosti nakon 2027., ako se ne osiguraju stabilni domaći izvori financiranja.

– Bez većih ulaganja u vještine i istraživanje, Hrvatska će teško razvijati vlastita UI rješenja i ostat će ovisna o uvozu tehnologije, ističe Cvjetković.