Jedan hrvatski telekomunikacijski brend u svojoj novoj reklamnoj kampanji o umjetnoj inteligenciji hrabro tvrdi kako se sve znanje svijeta nalazi u našem džepu. U pauzi od reklama bivši hrvatski ministar gospodarstva upozorava kako živimo u vrijeme društvenih mreža, banalnosti i površnosti, a pred nama se događa UI revolucija koja prvi put mijenja čovjeka.

Sve se to može čuti u mjesecu kada se obilježava Svjetski dan knjige. Ove je fenomene, u tekstu naslovljenom »Živimo li u stupidogenom okruženju?«, povezala spisateljica i stručnjakinja za obrazovanje Daisy Christodoulou povlačeći paralelu s obesogenim okruženjem.

Kao što život u obesogenom okruženju prepunom (isključivo) junk fooda čini debljanje neizbježnim, tako je okruženje u kojem se svo znanje svijeta nalazi u vašem džepu podjednako opasno.

»Ono što se dogodilo s glazbom i matematikom u prošlom stoljeću sada se događa s čitanjem i pisanjem«, opominje Christodoulou. Tablicu množenja više ne moramo znati napamet niti znamo svirati glazbalo jer nam to više nije isplativo niti nužno.

Štoviše, ako na poslu ne koristite »digitron« već računate »pješke« vjerojatno ćete dobiti otkaz. Slično, da biste se snašli u današnjem svijetu čini se da ne morate biti pismeni.

Potrošački softveri prepuni su ikona poput blagajni na kojima su slike namirnica zamijenile riječi pa ni blagajnik ni kupac ne moraju znati abecedu. Slučaj u kojem se sve znanje svijeta nalazi u našim džepovima, neosporno se čini kao poboljšanje, ali ova su »poboljšanja«, poentira Christodoulou, dovela do toga da je danas lako biti glup.

Intelektualna lijenost

Američki predsjednik s lakoćom sugerira da su ukrajinski čelnici krivi za rat jer nisu pristali predati teritorij kao što je s lakoćom predlagao da se istraži može li se ubrizgavanjem dezinficijensa u pacijenta izliječiti korona virus.

Čini se da situacija u Hrvatskoj nije puno bolja.

»U Hrvatskoj je intelektualna lijenost političke elite tolika da je to zaprepašćujuće. (…) U takvoj lijenosti duha mi doživljavamo svijet koji se mijenja preko noći i u kojemu su sva pravila igre odbačena«, ustvrdio je bivši ministar gospodarstva Goranko Fižulić gostujući na N1 televiziji.

Tim je čudnije pročitati poduži esej u kojem Charli XCX tvrdi da kad si pop zvijezda ne možeš izbjeći činjenicu da su neki ljudi jednostavno odlučni dokazati da si glupa.

Pomalo neočekivano, živimo u vremenu političkog idiotizma i načitanih pop zvijezda, pjevačica Dua Lipa i manekenka Kaie Gerber imaju svoje čitalačke klubove, glumac Timothée Chalamet naveo je »Zločin i kaznu« kao jednu od svojih omiljenih knjiga.

Ako netko zna prepoznati duh vremena onda je to majka mode Miuccia Prada na čijim Miu Miu književnim salonima umjetnici i filozofi raspravljaju o rodu, ljubavi i seksualnosti, sugerirajući da je intelekt pojedinca ultimativni luksuz današnjice.

Treba li nas čuditi da se prodaja knjiga, nakon dva desetljeća dugog pada, oporavlja? Izvršni direktor Barnes & Noblea James Daunt, poznat i kao spasitelj britanske knjižare Waterstones, oporavak knjižara pripisuje i mlađoj publici koja čita zahvaljujući društvenim mrežama kao što je BookTok.

U vremenu kojim dominiraju brzi sadržaji, kratki videoklipovi i beskonačno skrolanje pomalo iznenađuju trendovi na društvenim mrežama, u knjižnicama i knjižarama koji pokazuju snažan interes generacije Z za literaturu.

Jedan od razloga za to je upravo dominacija digitalnog pri čemu našom pažnjom upravljaju algoritmi koji sadržaje pretvaraju u informacijsku buku, a korisnike u pasivne ovisnike, sve kako bi se naše dragocjeno vrijeme pretvorilo u profit društvenih mreža dok se mi istovremeno osjećamo nemoćni da bilo što promijenimo.

I dok bi se Miu Miu curi moglo zamjeriti da samo prati prolazni trend fotografiranja s knjigama koje ne čita, isto je tako moguće, s obzirom na to da je svaka moda odraz vremena, da je geek chic izraz otpora mlađe generacije lakoći političke gluposti kao što je zakonodavna zabrana knjiga diljem Sjedinjenih Država. Otpor je to zaglupljivanju od strane vlade i društvenih mreža.

U vremenu kada smo naše pamćenje i obradu podataka prepustili strojevima, a čini se da ćemo, u osvit umjetne inteligencije, isto učiniti i s mišljenjem samim, povratak knjizi ne predstavlja samo nostalgičan hir, već radikalan čin intelektualnog otpora.

Pisac koji ne piše

U svijetu koji je dizajniran da maksimalno smanji naš kognitivni napor, u svijetu u kojem digitalno važnije od stvarnog iskustva treba se zapitati može li se i kako živjeti offline i to po mogućnosti u New Yorku.

Upravo tako živi Fran Lebowitz čije je sarkastične misli, stavove i pritužbe zabilježio njen dugogodišnji prijatelj Martin Scorsese u dokumentarcu »Pretend It’s a City« (»Velika trula jabuka«, Netflix) u kojem Lebowitz secira ljudsku glupost, bezidejnost i njujorške gradonačelnike.

Sve što Fran radi, u dokumentarcu i u životu, je da, poput nekog suvremenog Sokrata, hoda New Yorkom iznoseći svoje stavove. I baš poput Sokrata nije (gotovo) ništa napisala.

Od »pisca koji ne piše« transformirala se u javnu govornicu koja privlači ogromnu publiku na svojim turnejama po američkim sveučilištima. Mladi je ljudi često traže savjet kako živjeti.

Možda je to zato što Fran nema mobitel, računalo ili pisaći stroj, ali zato posjeduje 10.000 knjiga. Nekom milenijalacu koji joj je ponudio da mu se obrati putem e-maila kako bi saznala što milenijalci misle odgovorila je: »Zašto bih to htjela znati? Jedine koje zanima što milenijalci misle su oni koji vam pokušavaju nešto prodati.«

Na pitanje kako bi opisala svoj lifestyle odgovara: »Pa, uvjeravam vas da nikada ne bih upotrijebila riječ lifestyle« evocirajući tako DeLillovu »Bijelu buku« u kojoj je i življenje pretvoreno u proizvod ili stil pomoću kojeg marketinški stručnjaci opisuju skupne preferencije ljudi (što kupuju, kamo idu, kakvu glazbu slušaju).

Odraz je to vremena u kojem je knjiga Arnolda Mitchella o devet američkih lifestyleova bila biblija za ljude zadužene za prodaju, što je izravno dovelo do pojave lifestyle časopisa i, u konačnici, današnjih influencera.

Nedavna filmska adaptacija »Bijele buke« (Noah Baumbach, 2022.) dodatno je pogurala DeLilla u sferu trenda. On je postao jedan od autor kojeg mladi čitaju (ili bar nose pod rukom) kako bi se obračunali s apsurdima modernog života.

Mizantropska čangrizavost

Lebowitzine primjedbe i stavove iznesene u »Velikoj truloj jabuci«, premda mogu izgledati kao jedan dug niz zanovijetanja i frustriranog gunđanja, treba shvatiti kao duhovita zapažanja o društvu koja imaju političku oštrinu.

Fran ne podilazi publici, ona pretpostavlja da ste načitani i da razumijete njezine reference na jazz, književnost i povijest New Yorka što je osvježavajuće snobovski u svijetu koji se stalno trudi omogućiti besprijekorno korisničko iskustvo.

Njezina se mizantropska čangrizavost može usporediti s obuzdavanjem entuzijazma na način Larryja Davida: »Dopustite da vam kažem što smrdi na liniji L. Putnici!«

Početkom 70-ih Lebowitz je bila dio njujorške umjetničke scene, njezina sjećanja uključuju Andyja Warhola, Charlesa Mingusa i Dukea Ellingtona. Danas se, u svojim sedamdesetima, osim sa Scorseseom, druži i s nobelovkom Toni Morrison.

Kad joj je Toni jednom predložila da, prilikom pisanja, umjesto riječi »vi« upotrijebi riječ »mi« kako bi se čitatelja uvelo u priču, Fran je odgovorila: »Ne želim uvesti čitatelja. Nisam hostesa, ja sam tužilac.«

Notorna je po svojim financijskim problemima i katastrofalnim odlukama vezanim uz nekretnine (»kupim skupo, prodam jeftino«), misli da je Andy Warhol umro zato što je ona dva tjedna ranije prodala sva njegova djela, a onima koji dolaze u New York savjetuje da ponesu novac.

Hoće li umjetna inteligencija ikada imati tako duhovito mrzovoljna i samokritična zapažanja? Može li UI zaključiti da u New Yorku ima previše bankara ili da su djeca najmanje naporna skupina ljudi jer vas ne pokušavaju uvjeriti da znaju nešto što ne znaju?

Današnje outsourcanje eseja, seminara, diplomskih radova i doktorskih disertacija sutra bi moglo dovesti do nestanka priča, humora, ali i ideja, napretka, možda i ljudskosti.

Bit će to vjerojatno siguran, predvidljiv svijet pun dugovječnih, ali dosadnih ljudi koji više ne znaju ispričati vic, a dane provode buljeći u ono što Netflix naziva neobaveznim gledanjem namijenjenim gledateljima koji zapravo ne gledaju.

Danas, kada se čini da se sve može kupiti, od luksuzne odjeće, lijepog tijela, svakovrsnih iskustava do izbora, stručnih ekspertiza, znanstvenih radova i činjenica, čini se da je generacija Z, skupa sa svojim pop zvijezdama, pronašla nešto što se ne može kupiti.

Biti super načitan se, barem zasad, ne može kupiti. Dok digitalna era nudi buku informacija koje zamjenjuju stvarno iskustvo i čine nas kognitivno pasivnima, tiskana stranica ostaje posljednje utočište u kojem je fokus nemoguće delegirati stroju.

Ljudi se vraćaju knjigama jer one zahtijevaju ono što algoritmi pokušavaju ukinuti: vrijeme, napor i tišinu. U tom kontekstu, fenomen estetike intelektualnosti nisu samo modni trendovi, već simptomi duboke gladi za opipljivim dokazom vlastitog unutarnjeg života.