Knjiga »Daj da te vidim« novi je sjajni roman Dunje Matić, riječke književnice koja se pred četiri godine predstavila nagrađivanim debitantskim romanom »Mirovanje«, a sad je napravila itekako uočljiv korak naprijed. »Daj da te vidim« sigurno će ući u red ponajboljih hrvatskih knjiga 2026. godine. Riječ je o romanu koji na literarno vrlo dojmljiv način predstavlja moćno ulaženje u svijet psihe mlade žene. Što ju je motiviralo okretanju toj temi, što je bila inspiracija, pitamo autoricu.

– To su teme koje me inače privlače. Uostalom, i »Mirovanje« se bavilo pitanjem mentalnog zdravlja. Ovaj se roman pak lovi u koštac s konkretnom traumom ili povredom. Prirodu te povrede bilo bi šteta otkriti, jer je upravo proces njezina otkrivanja ono u čemu je za mene sadržana snaga ovog teksta. Iz tog mjesta proizlazi i inspiracija. Fascinirana sam načinima na koji ljudski um sam sebe štiti od loših iskustava. Često događaje koji su jako bolni ili neshvatljivi preoblikujemo i prevodimo u priču koju možemo prihvatiti. Dobar terapijski proces omogućit će nam da, u sigurnom okruženju i uz vješto vodstvo, istupimo iz obrambene pozicije, zavirimo iza konstrukcije koju smo izgradili i naše demone pogledamo u oči. Taj put prema promjeni perspektive duboko me dojmio i njega sam željela oponašati pišući roman. Umjesto da pišem o vlastitim iskustvima, imala sam potrebu otisnuti se u fikciju, osmisliti neki drugi sadržaj za to putovanje.

Jezik, snovi i sjećanje

Osim tog glavnog događaja koji nam se kroz roman polako otkriva, koje su još motivi obuhvaćeni u ovom romanu?

– Taj centralni događaj kojem se postepeno približavamo možda ni nije glavna tema romana. Neki su me drugi fenomeni okupirali dok sam pisala – kao što su jezik, snovi i sjećanje – a svi su oni povezani zajedničkim nazivnikom prevrtljivosti, maglovitosti, nestalnosti. Kao što riječi mijenjaju svoja značenja ovisno o drugim riječima s kojima su povezane, tako će se i sjećanja, kao priče, preobraziti ovisno o perspektivi, ovisno o onome što u priču uvrstimo, i još važnije, ovisno o onome što iz priče izostavimo, prikrijemo ili potisnemo. Sve je podložno promjeni oblika, sve je sadržano u finesama, nijansama, tonovima. Tako kroz roman možemo pratiti kako se mijenjaju pojmovi poput nježnosti, nasilja, ljubavi ili slobode. Zbog toga su i snovi značajan motiv, oni su obilježeni nepredvidljivim promjenama oblika, to su skliske scenografije, iskrivljena lica, hirovite smjene atmosfere, neuhvatljive igre nesvjesnog. Takvi su mi motivi omogućili da se kroz roman poigram i ovim pitanjima: Kako oblikujemo priče o sebi, o događajima koji su nas obilježili, o ljudima koje smo voljeli? Kako toj priči pronalazimo i postavljamo okvire ne bi li se u njima osjećale sigurno? Gdje su granice istine – tko ih ocrtava, tko ih imenuje? I što se događa ako ih netko na ključnom mjestu malo pomjeri, otvori pukotinu i pozove – tu pogledaj.

Kako dugo je nastajao roman?

– Ideje mi obično dolaze ili pred san ili u pokretu. Tisija je nastala u hodu, prve natuknice zapisane su na nekom pješačkom prijelazu, u ožujku 2023. Ispričat ću jednu anegdotu koja mi je draga. Krajem svibnja te godine suprug i ja otišli smo na kratki izlet, na koncert. Pratilo nas je tmurno i hladno vrijeme, više jesensko nego proljetno. Koncert smo odslušali na otvorenom, potežući kabanice u svim smjerovima ne bi li se nekako sačuvali od kiše i svejedno smo se u apartman vratili pokisli. Zaputili smo se kući s upaljenim grijanjem u autu i sto slojeva odjeće na sebi. U inat stereotipima o kišnoj Rijeci, kako smo joj se približavali tako je vrijeme postajalo sve toplije, grijanje se ugasilo, sunce je upeklo kroz prozore, slojevi su se svlačili, jakne i džemperi i majice, pred kuću smo stigli u potkošulji. Pričam o tome, zato što se nešto u tom trenutku oslobodilo. Odložila sam stvari i nisam se odmah raspakirala, nisam čistila, nisam ništa, samo sam sjela, otvorila bilježnicu i ono što su do tada bile nejasne natuknice munjevito se pretvorilo u gotov kostur. Roman se odjednom stvorio preda mnom. Idućih nekoliko mjeseci popunjavala sam praznine, pazila da detaljima pronađem pravo mjesto i prvi dan prosinca sjela pisati. Pisala sam polako, uživala u radu, suzbijala nestrpljivosti. Moja draga prijateljica Eva Simčić pratila je rukopis kako je nastajao i u nekoliko mu navrata svojim uvidima spasila glavu. Prvu verziju pročitao je Ivica Ivanišević i kada je on rekao – dobro je – i ja sam (valjda prvi put u životu) pomislila – dobro je. Svima nam trebaju tuđe oči. Gotov je rukopis izdavaču stigao na ljeto prošle godine. Sve što je uslijedilo nakon toga bilo je vrlo ugodno, klizilo je glatko i na tome mojoj urednici, lektorici i izdavačicama veliko hvala.

Tako je roman započeo s proljećem, objavljen je u proljeće i u svojoj prevrtljivosti tom proljeću ostaje vjeran.

Istraživanje

Koliko ste istraživali, pripremali se za pisanje?

– Ovakav roman ne bih mogla napisati bez istraživanja. U ovom slučaju to nije uključivalo samo čitanje stručne literature, već i razgovore. Za početak, junakinja je psihologinja koja radi u školi, a ja o tom poslu nisam znala ništa. Zato sam pripremila pitanja i intervjuirala kolegice koje su bile jako ljubazne, ustupajući mi svoje povjerenje, iskustvo i znanje – i na tome sam im jako zahvalna. Ako se koja greška ili nespretnost prilikom pisanja ipak potkrala, ona je samo moja.

Strah me je da je žena poput Tisije puno. Može li im se pomoći na široj razini društva?

– Jednom sam na kavi s kolegicom počela na prste potiho prebrojavati sve koje poznajem, a da su doživjeli ovaj oblik traume o kojem u romanu pišem. Počela je brojati i ona. Ruke su nam bile pune. Nismo imale dovoljno prstiju.

Foto Ištvan Širola

Pomoć na široj društvenoj razini mogla bi doći iz temeljite promjene kulture kao sveobuhvatnog načina života, mišljenja, vjerovanja i djelovanja. Polako smo bili krenuli u tom pravcu. Proteklih je godina nastala mala poplava knjiga, filmova, dokumentaraca, istraživanja, raznih sadržaja koji se bave temama traume. Takvi sadržaji mogu ukazati na nasilje koje normaliziramo, ponuditi nam odgovarajući jezik kako o tome razgovarati, učiniti nas osjetljivima. Međutim, brzo su se oglasili i oni koji su zaključili da je takvih sadržaja dosta. Čini mi se da se taj spektar problema tek ozbiljnije otvorio, a iz nekog razloga već osjećamo zasićenje. Premda je donedavno bilo razloga za optimizam, trenutno dominantne društvene norme ne idu u prilog pozitivnim promjenama. Živimo u društvu u kojem studenti medicine mogu razmjenjivati poruke o »silovljivosti« svojih kolegica, a da nitko za to ne odgovara. Živimo u eri Epsteinovih fajlova.

To što se njima bavimo, bojim se, više je pokazatelj nekih drugih političkih fluktuacija, nego što je znak da bi se takvim užasima dugoročno moglo stati na kraj. Ne postoje dugoročnosti, trajne pobjede i nepovratni pomaci – borba uvijek traje.

Lektira

Tisijin odlazak psihijatrici »izvukao« je iz nje tamu i omogućio joj svojevrsno izlječenje. Bi li takav, ali organiziran a ne individualan oblik pomoći, mogao poboljšati stanje?

– Izlječenje, ako se može tako nazvati, dolazi iz prepoznavanja i prihvaćanja toga što se dogodilo. To je intiman proces. Međutim, i u samom romanu se otvara pitanje kako tu intimu podijeliti s bližnjima, kako se prema njoj postaviti. Moja junakinja isprva o tome ne može razgovarati ni s prijateljicom, kaže da »svakodnevni razgovor ne nudi rječnik kojim bi se takva iskustva mogla izraziti«. Zbog toga bi senzibiliziranje bilo korisno. Ne mislim pritom samo na grupne podrške pomoći kakve možemo vidjeti u filmovima. Mislim na stvaranje osjećaja sigurnosti, eliminiranje srama i straha da nas se neće čuti, shvatiti ozbiljno, uvažiti. Vjerojatnost onog najgoreg odgovora još uvijek je vrlo visoka: »Nije ti to ništa. To si ti krivo shvatila. Ništa ti se nije dogodilo.«

Koliko su utjecaja na roman imale autorice koje »okupljate« u jednoj Tisijinoj noćnoj mori, snoviđenju?

– Postoje autorice koje je Tisija sakupljala kroz život kao svoju lektiru, njezine omiljene, njezine »prijateljice«. Sve ih imamo na policama, premda su moje književne prijateljice neke druge, a ove sam odabrala ciljano za nju. Neke od njih pisale su o iskustvu koje je i sama junakinja proživjela. Njihove je knjige obožavala, pisala im po marginama, podcrtavala i prepisivala paragrafe, čitala ih iznova i iznova, bez da je mogla prepoznati kako govore upravo (o) njoj. Ništa od toga nije vidjela, jer nije mogla vidjeti samu sebe u tome što joj se dogodilo. Ta je epizoda poslužila kao pokazatelj slojevitosti i neprozirnosti vela kojim prekrivamo svoju bol, kojim se omatamo čvrsto i sa svih strana, da bismo se održale na okupu. Tek kada je prihvatila to što je sama proživjela, autorice su joj se ukazale u snu. Taj san, to je jedna sumanuta kazališna predstava, svečanost u pravom i najtežem trenutku. One piju, puše, plešu, pišu, smiju se i plaču, guraju junakinju dublje u njezin užas ne bi li je iz tog užasa konačno izbavile. Ponekad, književnost to može.

Mnogostruka čitanja

Osobno mi je drag svojevrsni happy end, odnosno pobjeda Tisije nad traumama. Možda je happy end prejaka riječ, ali čini mi se da nam te pozitive nedostaje u svemu, pa i u pogledu na svaki osobni problem.

– Znakovito je to da su mi u istom danu stigle dvije potpuno oprečne pohvale kraja. Ova prepoznaje snagu svojevrsnog sretnog svršetka, a druga je istaknula upravo važnost njegovog izostanka. Razveselila me ta mogućnost mnogostrukih čitanja, pomislila sam – da, to je ta knjiga koju sam željela napisati, ona koja ovisi o perspektivi, o pogledu. Happy end je možda prihvaćanje, s prihvaćanjem preživljavanje i s preživljavanjem – osnaživanje. Nitko ne može poništiti to što se dogodilo, ali junakinja time ne mora biti i neće biti definirana. Može reći: »Nisam uništena.« Ili riječima Ingeborg Bachmann: »Ja živim, živjet ću, uzimam sebi pravo na svoj život!«

Postoji li poseban razlog neimenovanja gradova uz koje su likovi vezani? Jer, nekako je lako prepoznati Zagreb, odnosno Rijeku koja svojim kišama i razrovanim ulicama pruža savršene kulise za Tisijine psihičke krize. Ili se varam?

– Rijeka je prepoznatljiva bilo kome tko imalo poznaje Rijeku. Tu su razrovane ulice, kuće podignute na nasipu koje se već vidljivo krive, tu su karneval i kiša, opet hotel »Neboder« – koliko pišem o tom hotelu »Neboder«, trebali bi me smjestiti tamo na rezidenciju (šalim se i ne šalim se). Nisam je imenovala jer mi imenovanje nije bilo važno, odnosno, izostanak imenovanja bio mi je važniji. Htjela sam da to bude »bilo koji grad« kao što Tisija može biti bilo koja žena.

Roman je iza vas. Vjerujem da se polako udaljujete od njega. Što dalje? Razmišjate li o nečem novom?

– Ne još. Sada slijede lijepi razgovori poput ovoga, predstavljanja i promocije, tako da će »Daj da te vidim« i njezini likovi biti sa mnom još neko vrijeme i drago mi je što je tome tako. Vezala sam se uz te ljude, to su moji prvi pravi likovi, a postali su mi jako stvarni, opipljivi, mesnati, živi. Zavoljela sam ih, čak i one među njima koje je nemoguće voljeti. Novog rukopisa još nema, ali uvijek postoje ideje u nastajanju.

Brušenje zanata pripovijedanja

Prije četiri godine objavili ste također dobar i nagrađivan roman »Mirovanje«. Možete li ga usporediti s novim romanom?

– To su dvije bitno različite knjige. »Mirovanje« je autofikcija jedan kroz jedan, posveta obitelji u obliku lirskih fragmenata, uvezana u labavu radnju, oslonjenu uglavnom na retro/introspekcije i podvaljene društvene kritike, posvećena temama mentalnog zdravlja, rada u kulturi i eto, kažu, ljubavi (nisam ga doživljavala kao ljubavni roman, ali tako mu tepaju, a nije da mi smeta). Ako bismo je nazvali stiliziranim dnevnikom, ne bismo puno lagali. »Daj da te vidim« je punokrvni roman zaokružene strukture, usmjeren na pažljivi razvoj radnje i psihološku profilizaciju likova. To je brušenje zanata pripovijedanja i taj me izazov kao autoricu jako ispunio. Tema je teška, ali pokušala sam joj pristupiti nježno. Ukratko: kada razmišljam o »Mirovanju«, doživljavam ga kao najbolje što sam u tom trenutku mogla napisati. »Daj da te vidim« je roman o kakvom sam maštala, kakav sam se nadala da ću jednom moći napisati.

O autorici

Dunja Matić (Split, 1988.) diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci na kojemu od 2015. radi kao vanjska suradnica, a od 2020. kao asistentica na kolegijima Metodologija istraživanja u kulturi, Uvod u kulturalne studije i Uvod u sociologiju. Trenutno pohađa Interdisciplinarni doktorski program humanističkih i društvenih znanosti pri Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani.

Iza nje je višegodišnje iskustvo objavljivanja proze i teorijskih članaka u specijaliziranim časopisima i online izdanjima. Objavila je romane »Troslojne posteljine« (Studio TiM, Rijeka, 2017.), »Sinestezije« (Vertia, Rijeka, 2019.) te »Mirovanje« (V. B. Z., Zagreb, 2022.) za koji je dobila regionalnu nagradu »Štefica Cvek« i našla se u finalu književne nagrade »Fric«. Članica je neformalne književne skupine Ri Lit. Živi i radi u Rijeci.