Nakon moćnog romana »Pacijent iz sobe 19« (2018.) Zorana Žmirića, riječka i hrvatska književnost iznova imaju još jednu iznimnu i krajnje dojmljivu literarnu analizu svijeta psihe i emocija, a sve to zahvaljujući divnom romanu »Daj da te vidim« mlade riječke književnice Dunje Matić. I dok je Žmirić na impresivan način progovorio o zauvijek uništenoj psihi mladića kojem je rat ubio dušu, Dunja Matić na jednako je maestralan način satkala priču o djevojci koja u 28-oj godini života nakon teškog »kopanja« po vlastitoj psihi i emocijama dolazi do srca traume koja je, itekako postaje svjesna toga, bitno odredila njezino ponašanje, odnos prema životu i ljudima, pa i mjesto u društvu u kojem živi. Na svu sreću, njezin sraz s prošlošću donijet će u konačnici pobjedu i ona će, raskrstivši s mrakom, u 29-u krenuti spremna život gledati i prihvaćati drukčije.

Njezino je ime Tisija i odrasla je u obitelji koju čine stroga, rezervirana i gotovo uvijek hladna i distanicirana majka Ruža te očuh Teo, uspješan liječnik i intelektualac koji joj posvećuje puno više pažnje i uz kojeg se od najranijih dana jako veže. Po završetku srednje škole odlazi u veći grad studirati (što se malo odužilo) i tamo upoznaje Vladimira s kojim stupi u vezu, a čitatelj je upoznaju u trenutku kad s Vladom iz tog velikog grada dolazi u grad svoje mladosti, odnosno u stan svojih roditelja predstaviti im ga jer su u ozbiljnoj vezi. To će obiteljsko druženje donijeti i očev prijedlog da pomogne kćeri u traženju posla. Naime, njegov je prijatelj ravnatelj jedne osnovne škole u kojoj traže psihologa, a pošto je Tisija završila taj studij, eto prilike. Istina, to bi značilo preseljenje i povratak iz većeg u manji grad, ali Tisija i Vladimir, koji je također iz tog grada otišao studirati u veći, to prihvaćaju.

Srce tame

Naizgled, kako to pjesma kaže, sve je dobro i sve je OK. Samo što nije. Ispod površine kod Tisije sve kuha – noćne more i strahovi nastavljaju se iako ima naizgled idealnu situaciju – dečka koji je voli, stan i posao. No, sve to ne sprečava njezine provale bijesa, napadaje plača, bezrazložnu nesigurnost… Nije se snašla ni na poslu, a i s Vladimirom je sve teže pa se događa neminovno – prekid veze i selidba u iznajmljeni manji stan. Nastavlja raditi u školi što joj baš i nije drago, ali mora jer drugih izvora prihoda nema. Shvativši kako je njezino ponašanje često iracionalno i neobjašnjivo, odlučuje posjetiti psihijatricu i ta će odluka biti put k izlječenju jer će kroz niz terapija i razgovora uspješno posegnuti duboko u sebe i otkriti što je to što ju je učinilo tako nesigurnom i u mnogočemu neumjerenom osobom.

Naravno, otkrivanje tog srca tame prepuštamo čitateljima koji će, pogotovo oni zahtjevniji, itekako uživati, ponajprije u briljantno realiziranom liku djevojke Tisije kojem je autorica pristupila na vrlo zanimljiv način. Naime, odlučila se za pisanje u drugom licu, ali kako se to »drugo lice« stalno obraća Tisiji pa sve skupa i djeluje – što na jedan način i jest – razgovor Tisije sa samom sobom, odnosno zanimljivo i vrlo funkcionalno spajanje prvog i drugog lica. Način na koji Matić piše, odnosno njezina Tisija razmišlja, nije ni lagan ni jednostavan. U srži se slijedi linija radnje u sadašnjosti, ali je dovoljna sitna pojedinost iz te svakodnevice da Tisija odluta u različite dijelove svoje prošlosti pripovijedajući nam tako kroz širok raspon zbivanja i tema svoj i život svoje obitelji. Pritom autorica jako dobro kontrolira i ritam zbivanja i pripovijedanja pa tako od uvodnog naizgled običnog upoznavanja voljenog dečka s roditeljima, polako ali sustavno krećemo u svijet Tisijinih kriza, strahova, noćnih košmara, čestih nesanica i patnji koje, naravno, eksplodiraju u završnom dijelu romana, dok sam završetak nudi jednu pravu malu literarnu bonacu, smirenje i opuštanje nakon žestoke oluje emocija.

Psihološki roman

Iako je Tisija neprikosnovena kraljica ovog romana, jako su dobro oslikani i svi ostali likovi. Njezini roditelji čine kompleksan bračni par u kojem Ruža kao medicinska sestra, koja je ostala u drugom stanju, jednostavno mora biti vječno zahvalna mladom uspješnom liječniku Teu koji je prihvatio odgajati kći koja nije njegova biološka kći. Majčina suzdržanost, rezerviranost i emocionalna hladnoća u suprotnosti su s Teovom intelektualnom i emocionalnom razigranošću, a maloj Tisiji naći prostor između tih u osnovi veliklih razlika nije nimalo lako. Vrlo su dobro, iako su u osnovi sporedni likovi, izgrađeni i likovi Tisijinog dečka Vladimira, njezine najbolje prijateljice Ine te Tisijinog kolege iz škole, starijeg profesora povijesti koji joj nastoji pomoći.

Pripovijedanje Dunje Matić je zgusnuto, detaljno, sveobuhvatno i često praćeno digresijama, pojašnjenjima, analizama…Puno je u njemu i vrlo dobrih likovnih elemenata, kao i onih uočljivo lirskih pa je ovo u znatnoj mjeri i poetski roman. Velika je pažnja posvećena i etimologiji, odnosno proučavanju značenja riječi što je sklonost koju je Tisija naslijedila od oca i razvija je trudeći se i u riječima, kao i svom životu, otkriti korijen, srž, ono najbitnije. Koristi se pritom Matićkina junakinja i nizom djela istaknutih feministkinja i književnica (Virginia Woolf, Dubravka Ugrešić, Anne Sexton, Sylvia Plath, Ingeborg Bachmann, Gwenaelle Aubry, Clarice Lispector, Ivana Brlić-Mažuranić…), koje u četvrtom poglavlju »okuplja« i nudi im riječ u jednom od svojih mučnih simboličnih snoviđenja svog života i proživljene traume.

Vrlo dobra analiza psihe i emocija glavne junakinje pretvara »Daj da te vidim« u velikoj mjeri u psihološki roman, mada je to itekako i obiteljski te svakako i društveni roman, a u svakom slučaju nedvojbeno puno, puno više od, kako na jednom mjestu sarkastično primjećuje glavna junakinja, »opće priče sjebanim djevojčicama«. Novi roman Dunje Matić značajan je iskorak u odnosu na prethodni, također vrlo dobar i nagrađivan roman »Mirovanje« (2022.), pa se s punim pravom može reći da hrvatska i riječka književnost imaju još jednu baš jaku i dojmljivu autoricu.

Kolege o romanu

»Veći dio svoje karijere Alfred Hitchcock snimao je filmove o užasima obiteljskog života, trudeći se, s puno uspjeha, uvjeriti nas da gledamo kriminalističke trilere. Dunja Matić uvjerit će vas da čitate toplu priču o ljepotama obiteljskog života, a onda režirati obrat zbog kojega bi joj se i sam Hitch naklonio. Knjiga koju ćete pamtiti možda i dulje nego što biste htjeli.« (Ivica Ivanišević)

»Dunja Matić čarobnica je nijansi. Pišući o prešućenom, mučnom i teškom, ona slaže priču iz koje ne iščezava svjetlo, s kojom čitatelji i čitateljice dišu i rastu u hrabrosti.« (Eva Simčić)

»Dunja je napisala roman u čijem se srcu skriva pronalazak potresnih istina. Do tog nas srca vodi na precizne, suptilne i podmuklo vješte narativne načine i pritom stvara stilski samopouzdano, filigranski fokalizirano djelo u gotovo terapijskoj du-formi, punoj empatije i lirike, inteligentno, rječito i s dovitljivošću koja osvježava. Majstorski, suvereno, puno atmosfere i nadahnutog stila. Od ovog romana potpuno je sigurno: Dunja je žanr za sebe.« (Enver Krivac)