Automobil Yugo! Vozilo za vazda opjevano u onom glazbenom uratku Zabranjenog pušenja. Nije baš da se za Jugoslavije »volio« k’o Stojadin, ali nije da ga se i danas tu i tamo ne da naći na našim cestama, koliko god da ga je prekrio onaj ruzmarin i šaš zaborava. Da je samo činjenice da je Yugo jedino vozilo s ovih prostora kojeg se izvozilo i to u Sjedinjene Američke Države i da je u rekordnom roku od hvalospjeva bijelog svijeta stigao do ocjene kako goreg automobila na svijetu nema, veliko je. Koliko veliko i što se sve dade na tu temu i filmom ispričati kazuje dugometražni dokumentarni film »Yugo ide u Ameriku« redatelja Filipa Grujića i Aleksa Borkovića.

Film je realiziran u srpsko-hrvatskoj koprodukciji, a i to što je hrvatska koproducentica Vanja Jambrović garancija je dobra filma. Uostalom, ona svjetska premijera na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma CPH:DOX u Kopenhagenu prošla je, nema dugo, posve dobro. A što bi dvojici momaka da sjednu u automobil naših očeva pa njime prokrstare Amerikom vozeći Yuga od New Yorka do Los Angelesa, što im bi da skoro dva mjeseca putuju Yugom kroz 23 savezne države i pređu preko 10 tisuća kilometara, sve kako bi ispričali priču o izvozu malog socijalističkog automobila u kompetitivnu Reganovu Ameriku 1980-ih godina!? Sve smo to pitali dvojac, koji je 33 godine nakon što je uvezen posljednji Yugo u Ameriku krenuo u avanturu života – Filipa Grujića, koji potpisuje režiju i scenarij te Aleksu Borkovića, koji je i direktor fotografije.

TRI LISTE, JEDAN PUT

Ne znam je li mi intrigantnije to kome je palo na pamet da se Yugom ide preko cijele Amerike, ili to da ste vas dvojica istog trena na to pristali, a da se praktički prije puta niste ni znali. Što vas je natjeralo u avanturu? Jeste li ikakvu ideju imali što vas na putu čeka, ili ste jednostavno pustili da vas Yugo vozi!?

ALEKSA: Sjećam se ranih diskusija o tome što apsolutno moramo vidjeti, mislim prije svega na Filipove i moje osobne želje. Mislim da je morao postojati taj miks onog što je dobro za priču o Yugu s onim što mi istinski želimo obići. Jer to nas uzbuđuje i to čini putovanje avanturom, a posljedično se taj osjećaj prenosi i na film. Tako da smo tri liste – Yugovu, Filipovu i moju, objedinili u mapu puta. Ono što je prvo sljedeće upečatljivo sjećanje je polijetanje aviona s aerodroma u Amsterdamu. Tad sam nekako znao da se ovo stvarno događa. Mislim da me je dodatno uzbudilo to što sam u Ameriku išao prvi put, jer uvijek je taj prvi put izuzetno specifičan, događa se samo jednom.

Filip Grujić i Aleksa Borković
Foto Ivana Finci

FILIP: Postojala je jedna mapa puta koju sam napravio na samom početku – a sve velike želje počinju uzaludnim gledanjem u mape i globuse, biranjem nasumičnih mjesta i razmišljanjem kako na tim mjestima životi izgledaju – još prije nego što smo i kupili Yuga. Imali smo upisane ljude koje želimo intervjuirati i prema tome nekako oblikovali put, a kao što kaže Aleksa imali smo i neka mjesta koja smo željeli posjetiti iako nikakvu poveznicu s Yugom nisu imala, poput Nashvilla i New Orleansa, pa i Monument Valley. Do New Orleansa zapravo nikada nismo ni stigli jer se Yugo pokvario, pa smo morali ići 1.100 kilometara na sjever, u Iowu, tako da mislim da smo mi vodili Yugo na početku, a vremenom je on počeo da vodi nas.

Na prvoj stanica američkog puta zapravo vam je bilo sjajno. New York voli Yugo! Otkud Amerima toliki sentiment? Je li to sentiment prema nekoj drugoj Americi, ako je ikada drugačija i bila, ili je u pitanju nešto drugo? Žudi li to, avaj i kuku, prosječan Amerikanac za malo prezrena socijalizma i kad pojma nema što je ispod haube!?

FILIP: New York voli Yugo, New York voli sve što se razlikuje, što odskače. U gradu prepunom ludila mi smo bili atrakcija. To je bilo nevjerojatno. Ali atrakcija nije uvijek dobra, kao što ni mečka koja igra nije dobra jer se uklapa u ideološki osmišljen američki stereotip o neuspjehu socijalizma kroz Yugo. Sad kad gledamo ovu užasnu srednju fazu razvoja tehnokapitalizma koji ubija i melje živote, volim misliti da je Yugo zapravo pobjednik povijesti, a da Amerikanci kroz njega vide nesvjesnu želju i potrebu za socijalizmom, ne samo u New Yorku već i u Midwestu i Teksasu. A onda otvore haubu i ispod haube ih dočeka rezervna guma blizu motora, pa se uplaše vatre. Tako blizu, a tako daleko.

ŽIVOTNO PRIJATELJSTVO

Nick Bygrave! Amer lud za Yugom. I prijatelj kojeg ste dobili za vazda nakon što je noć probdio da vam Yugo osposobi. Ne stane sve u film, no dojam je da vam se trudio pomoći svatko tko je iole znao kako. Sklapaju li se uistinu prijateljstva lakše kad se sporije vozi? Može li se Yugom kupiti vrijeme, ako se već vratiti ne može i vjerojatno ne treba?

ALEKSA: Definitivno bih rekao da ‘ko sporije putuje bolje upoznaje svijet oko sebe, samim tim ima više vremena i za ljude koje susreće. To je zaista jedna dragocjenost neopterećenosti da se na neko mjesto samo stigne, da se putuje u najsirovijem značenju te riječi. Jedini problem je što vrijeme Yuga prolazi, čak i na našim prostorima. Dijelovi se prestaju proizvoditi i sve ih je manje. Ne znam šta je zamjena tome.

FILIP: Zamjena tome je, nažalost, brendiranje Yuga, kao i Jugoslavije, od privatnika koji će uložiti novac, zadržati brend i sentiment i prodavati auto koji će nositi naziv Yugo, ali neće biti za narod. Sve smo uspjeli izokrenuti naglavce u ovom sistemu, tako ćemo i Yuga. Ali Nick Bygrave je čovjek koji je zbog Yuga postao naš prijatelj. Bili smo sad zajedno u Kopenhagenu na premijeri, posjetio nas je u Beogradu i Novom Sadu, bili smo zajedno i u New Yorku poslije. Da smo vozili Mercedesa ili Teslu, nikada ne bismo sklopili takvo jedno životno prijateljstvo.

Onomad je Yugo brzo prošao put od čuda od auta do najgoreg automobila na svijetu. Nitko u filmu više ne govori da je najgori. Kako? Zašto? Možda i nije!? Ili ipak je!?

ALEKSA: Zato što je taj Yugo i dalje tu, 40-ak godina kasnije. Zato što je danas zaista nebitno kakve mehaničke karakteristike ima. Pa je zbijanje šale na račun Yuga danas jedno besmisleno recikliranje humora. Ako je netko ozbiljan u vezi toga.

FILIP: Zapravo, i dalje se prave videi na tu temu. Čak su opet radili i intervju s Jayom Lenom koji je među prvima popljuvao Yugo u svojoj emisiji. Ali, kao što u filmu kaže Jason Vuic: »You can’t sell Yugo forever.« Tako ne može ni do vijeka biti najgori.

Je li tvornici Zastava uopće trebao izlet u Ameriku, tim više što su i drugi veliki igrači padali na tom ispitu? Ima li se smisla pitati što bi bilo da rata nije bilo i embarga na uvoz? Je li, ako ništa, učinio da Ameri znaju štogod više o zemlji u kojoj se proizvodio?

FILIP: Povjesničar Toynbee ima odličnu priču o tome kako se zbog dolaska Britanaca u Aleksandriju, koji su radili samo na nekom projektu, promijenilo sve. Morali su im osigurati stanovanje, zatim i bolnice, i kuhinju i tako se malo po malo, tiho, kolonijalizam uvukao u sve pore društva. Što se tiče Yuga to je, u svakom slučaju, bio izvoz koji je promijenio tehnologiju proizvodnje, a gdje se mijenja proizvodnja mijenja se i sistem. Samim tim svakako je, iz ove perspektive, to bio pogrešan potez jer smo ga prodavali za sitan novac, a moralo se i preko stotinu izmjena napraviti da bi uopće ušao na američko tržište. Čitava linija proizvodnje se napravila da bi se za šest mjeseci stvorio sasvim drugačiji auto koji građani naše tadašnje zajedničke zemlje nisu vozili, već samo izvozili. Ekonomski, to nije donijelo nikakav boljitak, a znamo kako je kapitalistički sistem preko medija, tehnologije, pa i ratova, ušao u naše živote i postao do te mjere prisutan da je, kako kaže Fisher, teže zamisliti kraj kapitalizma, nego kraj svijeta. Da, mi smo tad morali izvoziti za devize, ali mislim da je izvoz bio važniji za stvaranje slike, a težim putem smo shvatili da se od slike ne živi.

VEZIVNO TKIVO

Kada je otišla mjenjačka kutija na sred Amerike, stvar spašavaju Bosanci! Moja generacija bi mogla tu tražiti i kakvu simboliku, nostalgiju za prošlim vremenima, no vama je tridesetak godina, taman toliko da vam nikakva simbolika nije na pameti. Je li ova vožnja učinila da znate štogod više o zemlji svojih roditelja, o životima onih kojima je danas 60? Amnestira li sve naše staračke pogreške to što smo mladost proveli u Yugu, Peglici…

ALEKSA: Kada su nam se javili Bosanci, Filip i ja smo se pogledali i gotovo u isti čas prokomentirali: »Auu, pa nevjerojatno je da nam oni nisu bili dio rute još kada smo je planirali!« Jako smo se radovali susretu s njima, znali smo da će nam prenijeti malo te nostalgije od koje nismo htjeli bježati, naprotiv. Mislim da oni čine vezivno tkivo između tog prošlog vremena i naše današnje avanture. Govore nam kako se to nekad radilo, kako se Yugo popravljao u dvorištu, sa susjedima i prijateljima.

FILIP: Alen i Hasan su nas spasili još jednom kad nam je otišla pumpa za gorivo u okolini Albuquerquea, pa je Alen preko telefona navodio nesretnog Denija, premladog američkog automehaničara koji se nikad nije ni susreo s Yugom. Zatim je, ako me sjećanje ne vara, poslao i pumpu za gorivo iz Iowe, ili je makar to bio plan. Bilo je to nezaboravno iskustvo kad su nas na polovini puta ugostili s ćevapima i grahom. A nije sama vožnja nas naučila o zemlji naših roditelja. Za vožnje postoji samo vožnja, samo put. Boravak u montaži i istraživanje, čitanje, čitanje i pričanje nas je naučilo o prošlom vremenu i na koji način su stvari koje su nekad bile oblikovale ono što živimo danas.

Kome treba skinuti kapu za sjajnu glazbu? I tko se, dovraga i bestraga, sjetio pjesme Dubrovačkih trubadura »Auto–Stop«!?

ALEKSA: Filip ima jedan ozbiljan istraživački potencijal kada su u pitanju zaboravljeni hitovi ili numere koje bi trebale biti hitovi kao što je ova. On je unio jednu zvučnu zaigranost svojim eklektičnim muzičkim ukusom. Također je odabrao i našeg kompozitora Boška Mijuškovića, koji je tu razigranost prihvatio i podigao je par stepenica više. Razumio je film i prije svega razumio je našu energiju, odnosno ono kako se mi želimo osjećati dok vozimo Yuga kroz Ameriku.

FILIP: Dosta je s muzikom pomogla i montažerka Kristina Todorović, s kojom smo proveli dobre dvije godine u montaži i raznorazne glupe i sulude ideje isprobali. Da nije bilo toga i vremena koje smo imali za montažu ne bi bilo ni filma.

Ako je glazbe, bome je i humora. Tko je onaj u autorskom tandemu koji je zadužen za humorno? Za strašno je zadužena ona gospođa u pustinji koja ne sumnja da BigFoot postoji.

ALEKSA: Kratko i jednostavno – Filip. Mislim da se to osjeti u svim tim svakodnevnim interakcijama, situacijama koje smo imali na putu. Ovo bi bio potpuno drugačiji film bez tog duhovitog pogleda na stvarnost.

NAJBOLJI I NAJGORI

Nakon skoro dva mjeseca puta koliko vas je film promijenio? Što vam je donio? Jeste li išta mudro zaključili o Yugu kao takvom?

ALEKSA: U meni se cijelog života bore dvije strane ličnosti, jedna tehnomanska koja bi istražila sva najnovija dostignuća, kao i druga koja bi radila stvari polako i manualno. Mislim da me je iskustvo putovanja u Yugu ponovo gurnulo malo u to zadovoljstvo nekompjuterskog doživljaja. Možda još važniji aspekt iskustva s kojim sam se vratio s puta jest to da dva mjeseca neprestano s nekim provodiš vrijeme. Mislim da u takvoj situaciji postoje dva moguća ishoda: ili postajemo dobri prijatelji ili nešto sasvim suprotno. Dogodilo se ovo prvo. Jedno nezaboravno iskustvo.

FILIP: Mene je prvenstveno naučilo da moram biti prilagodljiv i da se planovi mijenjaju neprestano kada se nešto ovako veliko organizira. Čarna Vučinić je producentica koja je zaista napravila nevjerojatan posao, zajedno s Vanjom Jambrović, koproducenticom. Snimanje filma je milijun papira, detalja, birokracije, sastanaka, poziva. Najlakše je bilo biti na putu, najlakše je bilo snimati. Ono što je putu prethodilo i što je došlo poslije, tu je ono gdje sam najviše naučio. Ali što se samog puta tiče, promijenilo se to što smo kao ekipa postali prijatelji vezani jednim ovakvim putovanjem za cijeli život. I to je najljepša stvar putovanja, ljudi koje smo na putu i u samom putu upoznali i prijatelje koje smo stvorili.

Što očekujete od publike, kakvu reakciju? Što, za početak, prosječni Danac, može dobiti od ovog filma?

FILIP I ALEKSA: Moramo se pohvaliti da smo u Kopenhagenu imali četiri sasvim rasprodane projekcije i da je publika bila razna, od filma-
džija do naše emigracije. Ono što nas čini presretnima je što smo vidjeli da film komunicira i s nekim tko nikad nije ni čuo za Yugo. Ne možemo dočekati prikazati ga i pred domaćom publikom u regiji.

Nego, što je onda dobro, a što loše i tko je taj koji procjenjuje je li netko najgori ili nije? Meni se čini da samo vlastito iskustvo daje prave odgovore. Drugo je samo nesmiljeni marketing. Je li svijet spreman za neki novi Yugo, koja god zemlja da ga proizvela?

ALEKSA: Slažem se da se možemo oslanjati isključivo na vlastito iskustvo. Jer nije u pitanju isključivo sama kvaliteta automobila koji bi se mogao prikazati u nekim brojevima i onda napraviti tabela. Važan je, dakle, i kontekst, ono kako, za što i gdje se auto koristi. Samim tim i kako se ljudi osjećaju dok ga voze. U bivšoj Jugoslaviji uglavnom kao pobjednici, u Americi vjerojatno kao gubitnici. Ne sviđa mi se američki vrijednosni sistem i ono što oni smatraju uspjehom. Mislim da oni nikada neće biti sposobni napraviti Yuga.

FILIP: Kako i kažemo na samom kraju filma, u odnosu na onog ‘ko određuje što je najbolje, a što najgore, ponekad je jedino što je ispravno da budemo najgori. Jer povijest se mijenja na samo sebi svojstven način. Yugo je bio proglašen za najgori auto u Americi, a kako stvari stoje, Amerika je postala najgora zemlja u koju je Yugo uvezen.

Ostade mi pitati kakvi su planovi što se filma tiče, kada se može očekivati premijeru i u Hrvatskoj?

FILIP I ALEKSA: Uskoro, uskoro. Yugom se nigdje ne stiže brzo, ali se stiže. Tako je i s premijerom. Nema brige, bit će je.

NEOKRNJENI IKAKVIM PRAKTIČNIM ZNANJEM O POPRAVCIMA

Da sutra naletite na Yugo kojem se dimi ispod haube, biste li znali detektirati u čemu je kvar, ako ga ne i popraviti? Je li se naučilo štogod od mehaničarskog posla?

ALEKSA: Za početak, naučili smo otvoriti haubu, ha, ha, ha. U filmu je dokazano da znamo zamijeniti i gumu, ali tu negdje naš mehaničarski zanat završava, nažalost. Vazda smo gledali druge kako rade, a posmatračko iskustvo nije dovoljno u ovom slučaju.

FILIP: Naučili smo i razne izraze i imena dijelova koje Yugo ima, ali to tek u montaži, kad smo pregledali snimke. Čudo je jedno da smo prešli toliki put, a da smo ostali neokrnjeni ikakvim praktičnim znanjem o popravci automobila.