Prije točno sto godina, 25. travnja 1926. u milanskoj Scali praizvedena je opera »Turandot« Giacoma Puccinija. Stoljeće kasnije jedno od najizvođenijih i najspektakularnijih djela operne literature vraća se u Rijeku, u Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, gdje će nova riječka »Turandot« – 32 godine od posljednjeg uprizorenja u Rijeci – biti premijerno izvedena u režiji Arnauda Bernarda. Riječ je o posljednjoj operi velikoga talijanskog skladatelja Puccinija koju, shrvan teškom bolešću i smrću 1924. godine, nije uspio dovršiti. Dovršio ju je talijanski skladatelj Franco Alfano dvije godine kasnije po Puccinijevim zapisima, ali bez njegova zamaha i bogatstva ideja, tako da opera završava ponešto naprečac, posljednjim kratkim slavljem Turandot i Calafa.

U nastojanju da se odmakne od verizma, Puccini je posegnuo za njemačkom obradom legende o kineskoj princezi Turandot Friedricha Schillera, koju je preradio talijanski pisac Carlo Gozzi. Ishodišna priča temelji se na starome perzijskom epu iz 12. stoljeća. Libreto su, surađujući sa skladateljem, napisali Giuseppe Adami i Renato Simoni. Praizvedbom u Teatru alla Scala u Milanu ravnao je glasoviti Arturo Toscanini. Taj događaj ostao je zabilježen kao jedan od najemotivnijih trenutaka u povijesti opere. Najdramatičniji trenutak dogodio se u trećem činu, na mjestu gdje je Puccini prestao pisati, kada je dirigent Toscanini spustio palicu, okrenuo se prema publici i rekao: »Ovdje završava opera, u ovom je trenutku maestro preminuo«, te završio izvedbu. Publika je shvatila i u tišini otišla iz kazališta. Sutradan je opera izvedena u cjelini i otada je stalni dio repertoara mnogih opernih kuća. Mnogi se muzikolozi i kritičari slažu da operom »Turandot« završava razdoblje klasične opere.

Giacomo Puccini se za skladanje opere »Turandot« odlučio 1919. godine. Želio je stvoriti operu koja će biti vrhunac opernog stvaralaštva, veličanstveni spektakl. Naporno je radio na tome, dugo nezadovoljan libretom, ali uspijeva napisati dva čina i dio trećega usprkos teškoj bolesti koja ga muči. Svjestan da neće završiti djelo, pada u tešku depresiju. U jednom pismu kaže: »Ova opera me prožima, muči dan i noć. Pored nje, sva moja do sada napisana glazba izgleda mi blijeda i smiješna. Ipak, bojim se da je neću uspjeti završiti, a ako tako bude, svijet će biti uskraćen za najljepši ljubavni duet svih vremena.«

Tako je i bilo. Poslije pet verzija libreta za duet Calafa i Turandot, mnogih skica i nacrta melodija, opera ostaje nedovršena. Puccini umire u Bruxellesu 29. studenoga 1924., pošto mu je otkazalo srce nakon operacije raka grla.

Skladatelj koji je svijetu podario neke od najljepših opernih arija, završio je svoj život bez glasa. Puccinijeva je želja bila da »Turandot« dovrši kompozitor Riccardo Zandonai. Njegov zet, jedan od najvećih dirigenata u povijesti, Arturo Toscanini, daje skladatelju Francu Alfanu da dovrši operu na osnovi Puccinijevih nacrta, a kada je ovaj to učinio, sam Toscanini doradio je završetak. U središtu poznate priče okrutna je kineska princeza Turandot koja prisiljava svoje potencijalne plemenite prosce da odgovore na tri zagonetna pitanja. Već je mnoge pogubila kad se Nepoznati princ (mladi Calaf), koji skriva svoje ime, beznadno zaljubi u princezu. Iako ga svi preklinju da odustane, on ipak pristaje odgovarati na zagonetna pitanja, a kada uspije, želi smekšati Turandot ljubavlju, ne želeći je silom dobiti za ženu. Poslije mnogih dramatičnih događanja Calaf i Turandot izlaze pred narod, koji slavi ljubav jer je uspjela pobijediti hladnu i ponosnu princezu. Ova vrlo raskošna i popularna Puccinijeva tročinska opera prepuna je prekrasnih arija i sugestivnih prizora u kojima se izmjenjuju velike scene s komornim prizorima punim dramatike i napetosti, dočaravajući svijet daleke Kine.

Grandiozna oproštajna Puccinijeva opera, »Turandot« na mnogo načina stoji na razmeđu svjetova. Njome je Puccini zauvijek izlazio iz opernog verizma smjelo se prepuštajući novim glazbeno-scenskim izazovima, pa i novom duhu vremena, ali ostajući ustrajan u tome da njegove tragične heroine stradavaju ili trijumfiraju u sve spektakularnijem i egzotičnijem okružju. Radnja ove lirske drame u tri čina događa se u Pekingu u izmišljenom vremenu. Posljednje što je Puccini napisao bio je veliki, potresni prizor male ropkinje Liù u 3. činu. S tim djelom, kad se već razvijala moderna atonalna glazba, Giacomo Puccini se želio odmaknuti od opernog verizma i dati jedno opsežno djelo modernijeg duha. Za Puccinija je sastavljen opsežan libreto koji će mu omogućiti da odustane od dotadašnjeg crtanja ljudskih sudbina u detaljima svakodnevice i napiše jednu veliku opernu priču. To mu je najviše uspjelo u oslikavanju hladne i okrutne princeze Turandot i njezinog dvorskog ambijenta, kao i u veličanstvenim zborskim freskama. No kod drugih likova, u prvom redu pri opisivanju požrtvovne ropkinje Liù, ili u prikazu mudrih carskih ministara Pinga, Panga i Ponga, Puccini je, kako navodi hrvatski muzikolog Nenad Turkalj, ponovo u svojoj staroj domeni plastičnog opisivanja ljudskih misli i osjećaja.

Giacomo Puccini (1858. – 1924.) potječe iz obitelji glazbenika. Prvu glazbenu naobrazbu stekao je od oca, mjesnog orguljaša i kapelnika. Godine 1880. skladao je »Misu u As-duru« i upisao se na Konzervatorij u Milanu, koji je završio 1883. godine. Prva Puccinijeva opera »Le Villi« uspješno je praizvedena 1884. u milanskom Teatro del Verme i potom 1885. u La Scali, što je navelo izdavača G. Ricordija da je otkupi i naruči drugu. Susret s Ricordijem te njegovi savjeti i vođenje znatno su utjecali na Puccinijev život i karijeru. Nakon neuspjeha »Edgara« (1889.), Puccini je skladao operu »Manon Lescaut« prema romanu Abbéa Prévosta. Praizvedena 1893. u Teatro Regio u Torinu, naišla je na dobar prijam publike i kritike. S remek-djelom »La Bohème« (1896.) počela je njegova plodna suradnja s dirigentom Toscaninijem i s vrsnim libretistima Giuseppeom Giacosom i Luigijem Illicom. Dok mu je »Tosca«, praizvedena 1900. u Rimu, donijela slavu, »Madama Butterfly« propala je na praizvedbi 1904. u La Scali. Praizvedbe u Metropolitanu opera »Čedo zapada« (»La fanciulla del West«) 1910. pod Toscaninijevim ravnanjem i »Triptihon« (»Il trittico«) 1918. bile su novi uspjesi već slavnog i bogatoga skladatelja.

Smatra se da je Puccini duboko uronio u psihologiju žene i stavio je u središte radnje svojih opera. Imao je nepogrešiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao izrazitom melodikom u pretežito lirskim arijama i duetima, postižući idealnu ravnotežu između riječi, glazbe i scene. Izvanredno je vladao orkestrom s kojim je vrlo uspješno postizao različite ugođaje mjesta radnje i emotivnih stanja. Nije zanemario utjecaj verizma i poznavao je događanja u europskoj glazbi svojega doba (Massenet, Debussy, Stravinski), unijevši neke nove harmonijske postupke i upotrebljavajući egzotične motive. Smatra se najvažnijom ličnošću talijanske opere nakon Giuseppea Verdija.

Uoči nove »Turandot« u riječkom »Zajcu«, valja još jednom podsjetiti na posebnu vezu Puccinija i Rijeke. Puccini je, naime, oduvijek omiljeni skladatelj i dobar znanac riječke operne publike i to ne samo zbog brojnih svojih u Rijeci izvođenih djela. Publika ga je upoznala i prigodom njegova osobnog posjeta Rijeci 1895. godine. Riječke novine La bilancia su krajem ožujka 1895. objavile iznimno zanimljivu vijest o pismu kojim »slavni maestro Puccini« najavljuje svoj dolazak na riječku premijeru opere »Manon Lescaut« krajem travnja. Vijest je, naravno, ushitila Riječane. Međutim, Puccini se tada nije pojavio. Predstava je osvojila publiku i danima se izvodila. A kada to više nitko nije očekivao, 4. svibnja, u Rijeku je stigao i sam maestro. Na kraju predstave skladatelj je bio obasut kišom cvijeća, uz bučne ovacije, dok se istodobno dijelio letak s epigramom u njegovu čast. Pred zastor je pozvan čak 34 puta, a na izvedbi dan poslije 30 puta. Prije odlaska iz Rijeke, omiljeni je gost potaknut veličanstvenom dobrodošlicom Kazalištu predao pismo zahvale svima koji su ga podržali u gradu koji ga, kako je napisao, »nije štedio pohvala i počasti«.