Ne možemo gledati u žensku budućnost ako nismo svjesni ženske prošlosti – a mala, slatka i iznimno bogata izložba tabletića u Kraju, u samo nekoliko je kvadrata provela posjetitelje kroz žensku svakodnevicu 19. i 20. stoljeća.

Pod motom “naše pranoni, noni i materi su rikamale, hvala njin”, obnovljena starina, a sada Interpretacijski centar Viktor Car Emin, postala je privremeni dom osamdesetak ručnih radova – vezova, ili na čakavštini “rikama”. Izložba je osmišljena kao posveta svim ženama koje su svojim radom i predanošću utkane u identitet i povijest ovoga kraja – pranonama, nonama, mamama, sestrama, tetama, a izloženi su bili odjevni predmeti, ukrasni prekrivači, plahte, jastučnice, rupci, ručnici, stolnjaci, tabletići i ovratnici.

Nakon prigodne pjesme i gitare Nevena Barca, izložbu je otvorila Nadja Rubeša iz Udruge građana Kraj, koja je za ovu priliku preuzela zadaću kustosice.

“Kada sam odabirala i slagala, pitala sam se koliko je tu emocija, topline, tuge, radosti. Mi to ne možemo znati, što su te žene osjećale dok su rikamale. Mi to možemo samo zamisliti, ali njima sada moramo reći hvala. Hvala i onima koji su te radove sačuvali kako bismo ih mi danas mogli vidjeti, a koji su do danas bili u kutijama i na tavanima. Sada su oni zabljesnuli, sjaje svojim punim sjajem, Uživajte u svakom tom vodu, u zraku koji je zarobio konac”, poručila je Rubeša puna sjete i ponosa.

Budući da je Interpretacijski centar vrlo malen, kod odabira se fokusirala na ručne radove koncem, a kao posebno zanimljive istaknula je heklane ovratnike koje su djevojčicama stavljali oko vrata za školu.

“Rikamale su i naše pranone, rikamale su naše none, rikamale su naše mame, Rikamale smo na koncu i mi. Generacijama se učilo kako se to radi, to je jedan tihi, mirni rad, protkan emocijama i intimom. Svaki bod znači vještinu i moć tih žena koje su navečer, poslije svih radova, kada su obavile i zemlju, i muževe, i djecu, i kuhanje – one su sjele i rikamale”, tradicijsku je vještinu okupljenima približila Rubeša.

Da umjetnost spojimo s umjetnikom, odnosno umjetnicom, omogućio je kutak s fotografijama žena s krajskog područja. Vidjeli smo lica iza vrijednih ruku, a neka od tih lica nose iste značajke kroz šest generacija, kao što su žene iz obitelji Sandalj. Marina Sandalj došla je s kćeri pogledati radove svoje mame, none i pranone, tako da su se na jednom mjestu, barem simbolično, našle žene koje su njegovale istu lozu.

“Ponosna sam kad vidim dokle seže tradicija. Ovi radovi su zaista stari i zaista su jako vrijedni. I to je jedna baština koju trebamo čuvati”, poručuje Marina i dodaje da ne zna odakle su žene crpile volju i snagu da nakon napornog dana sjednu i heklaju.

“To su žene koje su radile muške poslove. Većina njihovih muževa je bilo na brodu ili u ratu, a one su bile same doma s djecom i pritom obrađivale zemlju, bile oko stoke i oko kuće. Stvarno im se divim”, zaključila je.

Izložbi je prisustvovalo podjednako muškaraca koji su se također sa sjetom prisjećali svojih majki i njihovih rituala za kasnih sati. Uz pjesmu, veselje i puno poštovanja prema ženama, njihovim naporima i tradiciji koju nose na plećima, u Kraju se 8. mart obilježio na najbolji mogući način.