Knjiga je nastala kao rezultat višemjesečne umjetničke i intelektualne razmjene autorica, a polazište joj je tragičan pad nadstrešnice 1. studenoga 2024. na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu
U Gradskoj knjižnici Rijeka večeras je kolektiv Radna sveska predstavio umjetničku knjigu “Moj grad, pregaženi pas”, poetsko-vizualni projekt koji spaja pjesnički tekst i crtež u formi između grafičkog romana, osobnog dnevnika i vizualne poezije. Razgovor s autoricama, pjesnikinjom Vitomirkom Trebovac i ilustratoricom Marinom Milanović, moderirala je književnica i politologinja Saša Savanović.
Projekt je realiziran u Rijeci tijekom druge polovice veljače u suradnji s kolektivom Radna sveska, inicijativom Riso i prijateljice, rezidencijalnim programom Kamov te udrugom Delta 5. Knjiga je nastala kao rezultat višemjesečne umjetničke i intelektualne razmjene autorica, a polazište joj je tragičan pad nadstrešnice 1. studenoga 2024. na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu.
Govoreći o nastanku knjige, autorice su istaknule kako projekt nije započeo s idejom o zajedničkoj knjizi, nego kao spontani odgovor na okolnosti.
– Tema nije vesela, ali je poželjno da govorimo o temi. Pjesma nije nastala tako što je došla ideja da ćemo raditi nešto slično. Okolnosti koje smo doživljavale iziskivale su neki umjetnički odgovor na situaciju u kojoj smo se svi našli – kazala je Vitomirka Trebovac te dodala kako su kroz rad pokušale sačuvati vlastito mentalno zdravlje.
Foto Marko Gracin
Marina Milanović kazala je kako je događaj u Novom Sadu bio, između ostalog, potresan i zbog gubitka sigurnog prostora.
– Radim u Beogradu, živim u Novom Sadu i za mene je ta stanica bila neka točka ponosa u gradu, ali i točka odlaska i vraćanja. Odjednom to mjesto više nije mjesto pomisli na ljubav i poredak, nego mjesto obrane. Mi imamo po našim gradovima neko mjesto sigurnosti na koje ste navikli oduvijek. I sad zamislite da toga više nema – kazala je Milanović.
Trebovac se osvrnula na središnji motiv grafičke novele te objasnila kako je motiv “pregaženog psa” nastao iz osobnog iskustva boravka u Africi.
– Tamo su svuda bili zgaženi psi, pregaženi i ranjeni, i to je bilo vrlo strašno. Kad se sve to desilo u Novom Sadu, ja sam bukvalno naš grad doživjela kao to, kao pregaženog psa – rekla je.
Ta slika postala je metafora društva bez odgovornosti i grada koji je izgubio sigurnost, zrak i javni prostor, odnosno, kako je Trebovac naglasila: “Izgubili smo drveće, izgubili smo zrak, izgubili smo sigurnost da budemo u ulicama. Izgubili smo mjesto susreta.”
Autorice su istaknule kako knjiga nije samo reakcija na jedan događaj, nego šira priča o gubitku temelja i osjećaju otuđenja u vlastitim gradovima, odnosno, ni novela ni ovaj događaj nisu lokalna stvar, već univerzalna priča brojnih gradova. Trebovac je dodala kako je ključna emocija koja je obilježila proces rada bila usamljenost.
– Društvo se polariziralo i stalno ste bili pozivani da se odredite – za ili protiv. Meni se te šah-mat pozicije ne dopadaju. To je stvaralo strašnu usamljenost – kazala je.
Foto Marko Gracin
Govoreći o procesu rada, Milanović je priznala da mjesecima nije mogla crtati.
– Tri mjeseca nisam mogla uopće da crtam. Imala sam osjećaj da, kad to otključam, to će biti ili poplava ili požar – rekla je.
Knjiga je, istaknule su, nastajala kao unutarnji razvoj događaja – od gradskih scena do „konačnog sloma“ u središtu publikacije, nakon čega slijedi intimna vizualna i poetska refleksija preživljavanja.
Unatoč tjeskobi koju nosi, “Moj grad, pregaženi pas” progovara i o otpornosti te potrebi da se grad ponovno zamisli kao prostor života, a riječka publika imala je priliku sudjelovati u razgovoru koji je, osim o samoj knjizi, otvorio i šira pitanja odnosa prema javnom prostoru, institucionalne (ne)odgovornosti i intimne ranjivosti pojedinca unutar devastiranih urbanih pejzaža.
