Iako su The Cribs cijenjeni kod kritike i imaju vjernu publiku, teško da će netko reći da su mu omiljeni bend. Doduše, bendu osnovanom u provincijskom Wakefieldu, usred (geografskog) trokuta jakih rock scena Leedsa, Sheffielda i Manchestera, prije četvrt stoljeća je proricana svjetla budućnost. Tamo negdje krajem „nultih“ godina ovog stoljeća umalo je nisu i dosegli kad su upiknuli izvanserijski indie rock hit „Men’s Need“. Zahvaljujući njemu otkrila ih je šira publika, pa su konzistentni i solidni kakvi jesu,  sa sljedeća četiri albuma zaredom ulazili u top 10 najprodavanijih britanskih albuma.

No, s „Night Nertwork“, snimljenom u vlastitoj produkciji u studiju Davea Grohla iz 2020. ljubav kao da je pukla; kritika je i dalje hvalila, ali publika je manje marila. Takve su situacije kritične, kad bend koji dugo u niskom startu čeka da iz drugog ešalona glazbene scene upadne u prvi, pa se potrefi da potonu još niže, razlaz je uvijek realna opcija. Ne i kod The Cribsa, treba znati da bend od početka čine tri rođena brata, pa su tu veze malo teže raskidive, iako po braći Gallagher znamo da su mogući i suprotni epilozi.

„Selling A Vibe“, njihov deveti album i prvi nakon pet godina, se upravo „hrani“ tom vezom, za razliku od prošlih djela koja su tematizirala „eksterne“ stvari, ovo u srži crpi inspiraciju upravo iz zajedničkog odrastanja i kasnijih iskustava i povezanosti. I to se osjeti, materijal zvuči emotivnije, toplije, zrelije, tom dojmu pomaže generalno nešto niži tempo čišćih melodija uglavnom lišenih garažnog prizvuka ranijih uradaka. S tim u skladu, Ryan Jarman – čiji je zaštitni znak „visoko“ pjevanje iz punih pluća – svoj glas u većini od ovih 12 gitarskih pjesama spušta u niže registre.

I dok je dobra vijest da ovdje imamo posla s upečatljivim i pamtljivim skladbama, nešto je lošija da usporavanje i omekšavanje ne doprinosi originalnosti bendu čiji zvuk i inače ne sadrži onu vrstu karaktera da se po bilo čemu prepoznaje na prvu. Dapače, nakon uvodne čvrste i impresivne, u staccato stilu izvedene „Dark Luck“, zaredalo se previše pjesama koje ne samo da sliče jedna drugoj, već da je bolji poznavatelj britanskog indie rocka čuje na naslijepo (naslovna „Selling A Vibe“, fini gitarski singl „Summer Seizures“, laganica „Looking For A Wrong Guy“), prije bi mu na pamet pali sjevernoirski Ash nego The Cribs. Poveznice sa zvukom The Strokesa vuku se od samog početka karijere The Cribsa, pa bi bilo čudno da ih i ovdje nema, najjasnije se to razabire u „Never The Same“, manje u glasu, a više u arhitekturi ove inače sjajne poskočice. I da, kad smo već kod asocijacija, završimo ih s još jednom koju je dosad bilo teško uočiti u diskografiji ovog engleskog benda. Naime, „Rose Mist“ zvuči kao neobjavljena stvar grupe Blur Damona Albarna. Da budemo precizniji, kao divna neobjavljena pjesma grupe Blur.

The Cribs nisu najoriginalniji bend na svijetu, ali da i dalje zvuče neobično vitalno i predano, i da znaju skladati pamtljive, nepretenciozno uvjerljive stvari u nizu, to im se ne može osporiti.