Crnina naizgled jednostavnih fotografski komponiranih prizora, ona fotografskih radova Fanite Barčot-Nikolac i Ivice Nikolca okupljenih u Kockici Muzeja grada Rijeke novootvorenom izložbom »Kvadrat je u krugu«, koji djeluju istodobno osobno i univerzalno, stvarno i fikcionalno, poznato i uznemirujuće strano, rastvaraju složen prostor intime, identiteta i percepcije, u kojem se tijelo, pokret i scena pretvaraju u polje eksperimenta i samopropitivanja.

Izložbom »Kvadrat je u krugu«, govori kustosica izložbe Sabrina Žigo, renomirani riječki fotografi Fanita Barčot-Nikolac i Ivica Nikolac u sklopu zajedničkog projekta predstavljaju recentne fotografije, a »siže izložbe može se svesti na introspektivno poniranje protagonista u vlastitu intimu, uz istodobno pomicanje granica i eksperimentiranja unutar medija fotografije do inovativno kreativnih ostvarenja«.

– Referiraju se na raznorodne umjetničke prakse, od dadaističke i nadrealističke igre s rekvizitima i apsurdnim korelacijama do propitivanja ljudskog tijela na način Hans Bellmerove destabilizacije tjelesnih percepcija i grotesknih artificijelnih inscenacija Cindy Sherman, tretirajući banalnosti i konstruirajući identitete.

Ishodište pristupa intelektualni su i umjetnički reperi konceptualizma 1960-ih i 1970-ih godina i duha pobuđene emancipacije na različitim društvenim razinama.

U kontekstu fotografije, jedna od neprijepornih ikona toga razdoblja, Susan Sontag, u jednom od osvrta reći će kako fotografija potiče voajeristički odnos sa svijetom.

Fanita i Ivica ogoljuju intimu, strasti i međuljudske odnose koristeći se vlastitim tijelom kao primarnom ekspresijom, poigravajući se paradigmama muško-ženskih odnosa, rodnih uloga i društvenih stereotipa, zagovarajući u konačnici egzistencijalnu istinu, ističe.

Mizanscena uloga

Kako govori dalje, »fotografija postaje mizanscena različitih uloga koje otkrivaju ekscentrične dijelove osobnosti iskazane, među ostalim, u travestiji lika, autoerotizmu ili ekstatičnim, plesnim pokretima same autorice«.

– Nezanemariva je propulzivna tehnička strana samog medija najuočljivija u izazovu snimanja pokreta koji se nizanjem kadrova dinamizira do doživljaja realnog pokreta.

Narativ izložbe komponiran je u tri poglavlja – »Kvadrat je u krugu« (2025.), »Lutkina kuća« (2025.) i »Daya« (2023.), od kojih svako simbolički nosi svoju kolorističku gamu.

Dayin somnički ples u zamućenom inkarnatu secira ljudsku psihu i osjećaje u potrebi za empatijom, tenebrizam crno-bijele fotografije Lutkine kuće pridonosi dramatičnosti, korelirajući sa životnom dramom Ibsenove junakinje na putu prema sebi, a »Kvadrat je u krugu« kontrapunktira savršenstvo geometrije i nepotpunost čovjeka koji će pretegnuti u kromatici crvene i žute ili nestati u ništavnosti crnila, tumači Žigo.

Polazeći od kruga kao simbola savršenstva i temeljne geometrijske forme koja se neprestano pojavljuje u prirodi, predmetima i ljudskom tijelu, autori ga povezuju s povijesnim i filozofskim promišljanjima proporcija.

Pozivajući se na Vitruvija i Leonarda da Vincija, autor Ivica Nikolac kaže kako je ljudsko tijelo idealan primjer sklada odnosa dijelova i cjeline, u kojem se očituje zlatni rez kao izvor simetrije, ravnoteže i trajne ljepote, pa taj međusobni odnos pojedinačnog i cjelovitog autor prepoznaje kao univerzalni princip prisutan u prirodi, umjetnosti i duhovnim tradicijama.

– Nema geometrijskih mjera za emocije, nemir i depresiju. Nitko još nije uspio odrediti koliko količinski sadrži riječ »Ljubav«, a koliko pojam »Mržnja«, niti postoji tko sastavlja svemir i koja crna rupa raščlanjuje sva naša razočaranja, nadanja, osmijehe, gasi svu toplinu koju nosimo u sebi?

Čemu, dakle, uopće geometrija? Čemu savršene proporcije? Tko sam ustvari ja i tko je uopće ona? Koja od njih je ona prava i postoji li uopće ona prava, jedinstvena »ona« i jesam li ja onaj koji bi trebao biti?

Zašto trebao? Geometrijski rečeno, ne znam zašto postojim. Zato me stavite u kvadrat i zavrtite. Htio bih biti savršeni krug, jer sam nedovršen. Neka proporcije moje nesavršene jedinstvenosti postanu krug.

Da postanem proporcionalan u zlatnom rezu – jedno veličanstveno ništa, kao i sve drugo što me okružuje. S time povezana, rektifikacija je višeznačan pojam koji primarno označava napredni kemijsko-tehnološki postupak pročišćavanja tekućina višestrukom frakcijskom destilacijom.

U širem smislu, označava ispravljanje, popravljanje ili utvrđivanje točne vrijednosti, objašnjava autor naziv i simboliku izložbe.

Destabilizacija percepcije

Sam projekt, kazuje autor, »pozicionira se na granici fakcije i fikcije: on se koristi humorom, dosjetkom i hiperbolom kako bi destabilizirao konvencionalne obrasce percepcije, dok subverzivne i ponekad opscene aluzije proširuju polje interpretacije«.

– Sve fotografije (osim serija Daya) snimljene su u jednom danu, u zanosu i bez unaprijed zacrtanih pravila. Rekviziti i predmeti namjerno su stavljeni u obrnute korelacije, proizvodeći atmosferu banalnog i naizgled površnog, iza koje se otvara složenija igra značenja.

Fotografski projekt Lutkina kuća polazi od introspektivne geste u kojoj se autorica kroz medij fotografije suočava s vlastitim imaginarnim svjetovima. U središtu procesa nalazi se igra između stvarnog i zamišljenog, između intimnog prostora i alegorijske inscenacije, naglašava.

Kako pojašnjava, »svi prizori izgrađeni su u tamnoj pozadini koja funkcionira kao kontrapunkt razigranim, ponekad grotesknim inscenacijama«, a »crnina prostora ne samo da naglašava karikaturalnost i burlesknu dimenziju kompozicija, već otvara i introspektivnu prazninu – svojevrsnu scenu podsvjesnog na kojoj se odvija fotografska igra«.

– Projekt se naslanja na dugu tradiciju umjetničkog propitivanja tijela i artificijelnih figura: od Bellmerove destabilizacije tjelesne percepcije, preko Shermaninih grotesknih artificijelnih inscenacija, do dadaističke i nadrealističke igre s rekvizitima i apsurdnim korelacijama.

Ipak, Lutkina kuća zadržava vlastitu specifičnost; »kućni« prostor pretvara u pozornicu introspektivne groteske koja balansira između banalnog i konceptualnog, humora i morbidnosti, fikcije i fakcije.

Kao što Grete Stern u seriji »Sueños« banalne predmete uvodi u groteskne, često klaustrofobične scenarije psihičkog opterećenja, tako i Lutkina kuća koristi »domaće« rekvizite kako bi destabilizirala njihovu utilitarnu funkciju koji se preobražavaju u prijetnju, suputnike, sablasti ili žive mehanizme koji koloniziraju tjelesni i mentalni prostor protagonista, zaključuje Nikolac te dodaje da izložba »poziva promatrača da unutar tamnog, introspektivnog prostora ove fotografske ‘kuće’ konstruira vlastite interpretativne narative«.