Mjesto stanovanja u Hrvatskoj i dalje uvelike određuje prava roditelja i djece, a neujednačeni fiskalni i administrativni kapaciteti lokalnih zajednica dovode do dubokih regionalnih nejednakosti u dostupnosti, priuštivosti i kvaliteti usluga za roditelje i djecu, pokazalo je novo istraživačko izvješće “Izazovi roditeljstva u Hrvatskoj” Udruge Roda.

Analiza lokalnih prava i usluga u Hrvatskoj od 2020. do 2025. godine otkriva ozbiljne nedostatke. Umjesto univerzalnog sustava minimalnih prava za sve razvio se fragmentiran sustav, a na lokalna rješenja utječe teritorijalna nejednakost.

Jednima potpore, drugima ni temeljna pomoć

Razvijenije i bogatije općine nude širi spektar potpora, osiguravaju dostupnije i priuštivije usluge, dok fiskalno slabije općine često ne mogu pružiti ni temeljnu pomoć – od jednokratne novčane potpore za rođenje djeteta, obrazovnih potpora srednjoškolcima do zdravstvenih usluga i stanovanja.

Nejednakosti najviše dolaze do izražaja upravo u uslugama, gdje se razlike među regijama najglasnije očituju. U predškolskom odgoju zabilježen je određeni napredak u dostupnosti kapaciteta, ali pitanje priuštivosti cijena i dalje ostaje neriješeno, dok se regionalne razlike u financijskom opterećenju roditelja ne smanjuju.

Još veće razlike vide se u dostupnosti produženog boravka u osnovnim školama, dok su lokalne politike u području zdravstva i stanovanja uglavnom fragmentirane i kratkoročne.

Nove usluge, poput onih za mentalno zdravlje, razvijaju se presporo i bez jasnog strateškog okvira, što na kraju rezultira time da roditelji i djeca u sličnim životnim okolnostima ostvaruju bitno različita prava i razine javne potpore – isključivo ovisno o mjestu stanovanja.

Time se ne samo krši načelo jednakog pristupa socijalnim pravima, već se i produbljuju regionalne i socijalne nejednakosti.

Glavni uzrok? Male i slabe općine

Glavni uzrok tih problema leži u izostanku jasnog i koherentnog javnopolitičkog okvira za decentralizirane programe, gdje fiskalno okruženje ostaje nestabilno i nepredvidivo zbog čestih promjena nacionalne porezne politike.

Usluge time ovise o projektima i privremenim izvorima financiranja, što onemogućuje dugoročno planiranje i održivi razvoj, a teritorijalna fragmentacija situaciju dodatno pogoršava – male i fiskalno slabije općine jednostavno nemaju kapacitete za osiguravanje ni osnovnih usluga, unatoč ograničenom učinku dosadašnjih dobrovoljnih modela povezivanja.

Bez integriranih usluga cijeli sustav ne može adekvatno odgovoriti na stvarne, složene potrebe roditelja i djece, jer fragmentacija i slaba koordinacija dovode do nepovezanih i često zakašnjelih intervencija, posebno za djecu u riziku.

Jedini način da se spriječi daljnje produbljivanje nejednakosti zahtijeva snažniju ulogu države koja bi uspostavila jasne nacionalne standarde, stabilno financiranje s fiskalnim izjednačavanjem, integrirane usluge i standardizirane podatke, naglasili su iz Rode.