Čovjek koji već gotovo četiri desetljeća sve dovodi do suza (od smijeha) sjeda na vrući stolac! U utorak 25. studenog u Tvornici kulture slavi se 40 godina bogate karijere Zlatana Zuhrića – Zuhre, a umjesto monologa na meniju je roast!, pisalo je u pozivu pristiglom svud naokolo. I bome, barem su dva podatka u tom priopćenju koja zapinju za oko, prvo onaj da Zuhra slavi velikih 40 godina karijere, a onda i onaj da će se u to ime dati – roštiljati! Ima tu Zuhra štošta za objasniti.

Zgodno bi, recimo, bilo čuti što bi njemu i našem fotoreporteru Dadi da na dogovoreni susret stignu dobrih 45 minuta ranije. Taman da novinar uleti usred njihova čavrljanja i to o predstavi »Ocat i sin« zahvaljujući kojoj Zuhra i Tin Sedlar uredno obilaze kazališne dvorane diljem zemlje.

– Poanta predstave je da mali ima prvi spoj. Ocu, naravno, vrijeme uvijek brzo prođe, zaboravi da mu sin ima već 22 godine, pa mu je logično pitanje sinu: »Kako ćeš!? Što ćeš!?« I kad mali krene pričati otac ne može vjerovati u to što čuje. Otud kreće priča i taj glavni dio predstave je na temu »čekaj, da ti ja malo pokažem«, priča Zuhra.

Priznaje Zuhra ga je za predstavu inspirirao i vlastiti sin, biološki, baš kao i iskustva Sedlarovih roditelja.

– I kad čovjek sažme taj odnos u sat i pol onda tek ljudima bude jako smiješno jer se svega sjete. Mi smo te karakteristične stvari iz odnosa oca i sina samo skoncentrirali u sat i pol. Kad završi predstava ljudi reagiraju tako da kažu: »Ovaj moj, isti k’o ovaj iz predstave!« Onda znamo da smo pogodili, veli Zuhra.

Roditelji, pogotovo očevi, u predstavi dakle prepoznaju sebe i svoje sinove. No, kako reagiraju mladi? Srame li se išta, ili ponose!?

Tinsedlar.com

– Nije ih uopće sram već reagiraju potvrdno. Gledaju predstavu i kimaju glavom: »Tak’ bi i ja reagirao«, kaže Zuhra.

KAKO GOOGLE KAŽE

Mladost kontra »starosti«. Tema nikad nije bila intrigantnija. Ne libi se Zuhra pri tom »očešati« i o svog sina Vjeku, o sina i navike u mladosti da ne puštaju mobitel iz ruke. Priča tako Zuhra kako mu sin svaki put nanovo pita Google koji mu to autobus vozi od kuće do centra, makar samo jedan tim putem vozi.

– I što god mu ja govorio nema veze. Onako je kako je Google rekao. Da njemu Google kaže da vozi 205, on bi rekao vozi 205. Džabe što ja kažem da ide 203, smije se Zuhra.

Uf, borba se čini uzaludna.

– Uzaludna, pogotovo sada dolaskom umjetne inteligencije i svega. Mi smo banana. Prije smo znali govoriti: »Moj stari je pametno rekao.« Što ćeš mu sad pametno reći kad ovaj kupi sa servera sve što su svi najpametniji ljudi rekli, konstatira Zuhra, dok njegovi suvremenici za stolom potvrdno vrte glavama.

Nego, da nije ta umjetna inteligencija najgore što se jednom humoristu, a i običnoj čeljadi Zuhrinih godina, u 40 godina karijere dogodilo!?

– Ma nije. Mi smo imali taj svoj neki gušt da smo ipak pokupili život u više faza, od one neke sirove faze do ove tehnološke. A ovi koji su se rodili samo u ovoj tehnološkoj fazi… Teško je tu nešto pametno reći, kaže Zuhra.

– Ma, barem se još uvijek znaju nasmijati, makar katkad, velimo.

– Znaju se nasmijati, ali im stvari moraju biti brze. Mjera Tik Toka je nekih osam sekundi. U osam sekundi im moraš zaokupiti pažnju, ili on rola dalje ako im je dosadno. Tako da im u predstavi ne damo mira. Sve mora biti »bam, bam, bam« jer inače je dosadno, priznaje Zuhra.

ZLOČESTA DJECA

Da to ne bi to ubilo improvizaciju, onu koja je proslavila i »Zločestu djecu« i »Večernju školu«!?

– Jesu li »Zločesta djeca« danas uopće moguća, pitamo.

– Ne, danas nisu moguća iz drugih razloga, zbog političke korektnosti, načina razmišljanja. Bar što se humora tiče imamo užasno puno natprosječno talentiranih ljudi, međutim oni to ne znaju pretočiti u konkretan proizvod. Zato je stand-up danas vrhunac nečega, jer dođeš, »sereš« i odeš. Nema scenografije, ni sličnog, detektira Zuhra.

Scena, ta stand-up scena, zato se čini bogata. Konkurencije ima. Slaže se s tim i Zuhra. Pritom tvrdi da je stand-up najteži oblik tog glumačko -zabavljačkog poslanja.

– Sjećam se, mi smo probili led devedeset i neke godine jer nismo pojma imali što je stand-up. Onda je Igor došao iz Londona i odlučio postaviti stand-up scenu u Zagrebu. To je bio onaj Hemingway na Tuškancu i to se zvalo Tigar Lili. Nije imao koga zvati osim, ne znam Pervana, Dreleta, mene, nekih ljudi za koje je znao da mogu nešto improvizirati. Dobra stvar je pritom bila da je zvao i etablirane stand-up komičare iz Amerike, Londona, kojima je to bila dobra fora i bez honorara jer im je Zagreb bio fora. I isprobavali smo sve. Jer, taj trenutak kada ti dođeš sam na pozornicu i ispred tebe sjedi 500-tinjak ljudi je odvratan. Usereš se od straha, prisjeća se Zuhra.

Ako se njega pita najveća je njegova sreća je bila što nikada nije imao neku tremu.

– Stari mi je bio strojarski inženjer, ja završio elektrotehniku i nikada nisam ni mislio da ću završiti u toj branši. Uvijek sam mislio da je to onako usput, priznaje.

Radio je on i k’o tonac na radiju, prodavao kompjutere, taman da, kako kaže, nikada nije ovu svoju drugu karijeru doživljavao kao strašno važnu.

– I s tim stavom sam dobro prolazio, kaže Zuhra.

Neka su znana lica pred publikom koja ima pravo na sve spektakularno zato propadala. A opet, pamti Zuhra iz tih dana i Amera kojem je svaka šala prolazila za gostovanja na našem terenu, premda je publiku dobro izvrijeđao. Kod kuće je najteže biti smiješan?

– Nekad je puno teže. Kod nas vrhunski humor proizvode i ljudi koji piju kavu, i koji piju bevandu. Kažu da je bosanski humor bolji, pa srpski. Nije točno. Mislim da Hrvati imaju samo taj problem što se ne znaju šaliti na svoj račun. Tu su uvijek rezervirani, pa pazi da nema psovki i onda je taj očišćeni humor uvijek drugačiji, smatra Zuhra.

I »Gruntovčani«, i »Naše malo misto«, sve je to, kaže, vrhunski humor.

– Ali, stvar je valjda kod onoga koji bira. Neki urednik, neki producent, ili su mu zadana kojekakva ograničenja ili gleda što je njemu smiješno, detektira Zuhra.

NITKO NIJE ZNAO ŠTO JE LOVA

Tek u petnaestoj minuti razgovora ukazala se, eto, prilika da Zuhri čestitamo na velikom jubileju. Okruglih 40 godina!

– Ja sam, ustvari, osupnut. Osupnut sam s tim da je to ipak 40, priznaje.

– Od kojeg nastupa krećemo brojati godine, pitamo.

– To je moj prvi nastup na Radiju 101. Godina je 1985. i prvi nastup kao voditelj na Stojedinici, precizira Zuhra.

Bio je on tonac, ipak je te struke.

– A kako nas je Šuvar poslao u JNA, onda mi je tamo jedan od najboljih prijatelja bio s Kosova. Pa kad sam se vratio govorio sam k’o moj prijatelj. Pa mi je ekipa koja je radila na radiju rekla ajde budi, ne znam, tetak iz Münchena i tako govori. Iz te ekipe su nastala »Zločesta djeca«. Iz »Zločeste djece« velikim dijelom je nastala Omladinska televizija, pa »Večernja škola«. Ali nikada nisam mislio da će to biti neko moje buduće zanimanje, ističe Zuhra.

Teško je, veli, ako ne i nemoguće mladima objasniti koji je to bio entuzijazam.

– Kad smo radili Omladinsku televiziju ja sam bio jedini s elektrotehnike i bio sam zadužen da sklopim sve, da rade odašiljači i slično. To je bila nemoguća misija. Sklapali smo nešto, kupili odašiljač od četiri kilovata i nagovorili ljude iz pošte da im stavimo par antena na njihov krov. Mi njima: »Pa neće vas to smetat’.« Oni nama: »Stavite, vi ste mladi.« To ja ta razina bila, priča Zuhra.

Sva je bila improvizacija, a vidjelo ih se u Ogulinu, ako ne i dalje.

– Ne mogu ja tu energiju opisati. Nitko nije znao što je lova, ali je bilo strašno puno entuzijazma, ističe Zuhra.

Kad je onda uopće Zuhra shvatio da mu gluma i humor ipak jesu poziv?

– U jednom trenutku sam prodavao kompjutere, i to one Macintosh koji su bili dosta rijetki. Imao sam i firmu za to i javila se Pliva da bi kupili šest ili osam kompjutera. Meni je to bilo k’o da mi sad kažeš evo ti milijun eura. I obukao ja odijelo, kravatu, idem na razgovor za posao, a tamo neki direktor kaže: »Šta si ti došo!?« A već je »Večernja škola« bila popularna. Velim mu ja da je to moja firma, ali ne ide. »To je skrivena kamera. Daj nemoj zajebavat’«, krenuo on. Nikako uvjeriti ljude da sam ja i ovaj. I shvatio sam u jednom trenutku da to tako neće ići, objašnjava Zuhra.

Pa je bila i prva serija, pa poziv za prvi film…

– I vidiš da je tu skretnica uključena. Rizično je bilo odlučiti ostaviti sve drugo i raditi samo ovo što radim. No, od tad je to dio mog života i od tog se živi, veli Zuhra.

Borna Filic/PIXSELL

NEGO GDJE RADIŠ!?

Otac mu se tim da mu sinu šala bude posao zapravo nikada nije pomirio. Nije ni čudo, tim više što mu je zbog obične šale otac onomad završio i na Golom otoku.

– On je bio strojarski inženjer, radio je na koksari u Bakru, jednom od najvećih projekata u to vrijeme. Svaki put bi pitao: »Dobro, gdje ti to radiš?«, ja bi rekao: »Na radiju.« A on bi: »Dobro to, nego gdje radiš!?« Njemu je posao bio radna kuta, olovka, tvornica. Nemaš ti tu što drugo, priča Zuhra.

Sjeća se tako Zuhra doba kad mu je otac, tada već stariji i boležljiv, imao automobil star nekih 30 godina.

– A ja sam bio u mogućnosti da mu kupim onaj Matiz, onaj najmanji. Na lizing. Dugo je njemu bilo sumnjivo otkud meni novci. Nije se nikad s mojim poslom pomirio, smiješka se Zuhra.

Nego, 40 godina. Spomenuli smo mi u razgovoru i Pervana, i Dreleta, ali nitko još ne slavi 40 godina karijere.

– Svi su oni sada u toj nekoj fazi, na to će Zuhra.

– Ali, njih je kroz godine nekako sa scene i nestalo, ili su se s nekim drugim stvarima bavili, velimo.

– Ja nemam izbora. S obzirom na to da imam 63 godine već me peru malo te egzistencijalne tegobe. U neko doba kad si mlad sve je lako; odigraš predstavu, napraviš stand-up, uzmeš nešto para i jupi. A sada imaš familiju, imaš neku kuću. Stravično me strah mirovine jer znam kolika će mi biti i onda me ta nesigurnost što će uopće biti sutra ubija. Mene sigurno neće uskoro angažirati za živahne, mlade uloge, rezonira Zuhra.

Pri tom priznaje kako se često sjeti Špire Guberine i drugih naših velikih glumaca i glumica koji su bili osuđeni igrati penzionere. I to je aspekt glumačkog posla na kojeg se u nas zaboravlja, ta starost koja donosi u pravilu zaborav i oskudicu.

– Iskreno, meni je to velika sramota. Nekada smo gledali emisju »Mendo i Slavica«. To je bio školski program i jedna od najpopularnijih emisija u nas ikad. E ta glumica je još uvijek živa, mislim da ima 90 godina i ona ne da je nigdje, već dođe u društvo jer nema drugog načina da pojede kroasan i popije kavu. Netko bi se morao trznuti pa da se sjetimo tih ljudi. Ne mora to biti ne znam što, ali bar da im se dugove otpišu, a ne da žive od mjeseca do mjeseca i kad sve režije plate da nemaju za kiflu. Da bar mogu umrijeti dostojanstveno, iskreno će Zuhra.

Vremena su, najblaže rečeno, čudna, teška. Veseli se čovjek svakom razlogu za smijeh. A bome razveseli na neki način i kad vidi kako su neki humoristi bili vidoviti. Nekidan tako premijer na Interliberu pita novinarku ljutito: »Koja ste vi televizija!« Isto sve k’o skeč »Zločeste djece« Od prije mali milijun godina u kojem je Pervan novinar koji pita puk zašto Dinamo, zašto ne Croatia, a Zuhra je navijač koji ga ljutito pita: »Koja si ti televizija!?«

– Je li to znači da se ništa nije promijenilo kroz godine, ili se sve promijenilo, pitamo.

– Promijenilo se jako puno. Evo, političari su postali apsolutno najpopularnije zvijezde. Nekidan Milanović u društvu predsjednika Mađarske. Prvi put vidim čovjeka, nikad ga vidio nisam. Predsjednik Švicarske? Nitko veze nema tko je. Austrije? Jedva da ikad čuješ tko je, osim ako se ne zove Kurtz. Kod nas zato znaš apsolutno sve funkcije, sve te ljude jer su nonstop na televiziji. Meni je to neka vrsta razočarenja. Jer, očekivao bi čovjek da su u vrhu politike neki elokventni, načitani ljudi, kaže Zuhra.

A kad je tako onda mu se čini da danas neka »Zločesta djeca«, pa da su kritičari sistema, ne bi imala smisla.

– Humor je obično neočekivana situacija, ili upakiran u neki dobar sarkazam, ironiju. A danas kada pričaš o nekim stvarima one naprosto nikom nisu smiješne. Kako recimo napraviti humor na temu inflacije!? Kako da to bude smiješno kad je ljudima na vrh glave. Prije je bilo drugačije. Mi smo, recimo, ubijali sarkazmom Tupurkovskog, predsjednika Makedonije, koji je uvijek bio u nekom odvratnom džemperu. I na to sve dobili smo nagradu »Sedam sekretara SKOJ-a«, jer je bilo cijenjeno. A danas kad je smiješno obično je manje vrijedno. Tako na HRT-u imate cjenovnik i ako je nešto u kategoriji humora debelo je poslije drame, tragedije, priča Zuhra.

UDRITE IZ SVIH ORUŽJA

Nakon pola sata eto nas i do onog zbog čeg smo se sreli. Utorak, Tvornica i »Tost and Roost«!

– Zašto se date roštiljati?, velimo.

– Ubit će me, smije se Zuhra.

– Malo je mazohistički dati se hrpi kolega da vas roštiljaju, primjećujemo.

– Ja to ne shvaćam mazohistički, nego je moja poanta druga. Hrpu ljudi sam iskritizirao, sarkastično prikazao, ironizirao, ismijavao i sad je rad da zatvorimo priču tako da sad mene ‘poseru’, ali koliko god mogu. I imat ću pravo na obranu, tako da ni njima neće biti lako, objašnjava Zuhra.

Davor Kovačević

Domaćin priredbe je Goran Vinčić Vinča, a barem pet, šest Zuhrinih kolega penjat će se na pozornicu da mu udjele sve što ga ide. I još će mu i sin nastupiti kao glazbenik.

– Opasno bi bilo da me sin ide ‘posrat’, ali da li će on na to pristati ne znam, kaže Zuhra.

Vinča je i kriv što će obilježavanja jubileja biti.

– On se ponudio da se napravi prvi »Tost and Roost« u to ime. Pa dobro, ima svrhe, dosta sam ja druge zajebavo. Udrite iz svih oružja, velikodušno će Zuhra.

Bit će kaos u svakom slučaju, ne dvoji Zuhra. I neka mladost vidi kako je to kad si 40 godina na sceni.

– Netko je pametan davno rekao, Anthony Hopkins čini mi se: »Nije problem bljesnuti, problem je trajati.« A ja sam evo i nesvjesno potrajao, uz sve uspone i padove, loše i dobre epizode, kaže Zuhra, onaj kojeg će nakon 40 godina karijere u utorak roštiljati redom Aleks Curać Šarić (Lajnap), Josip Škiljo (Splicka scena), Marko Dejanović (BISComedy), Igor Iggy Drljo (Studio smijeha), Fran Schwarzwald (BIS Comedy), Vanja Perić (BIS Comedy), Admir Šećkanović (BIS Comedy) i naravno, gosti iznenađenja.

JEDNA OZBILJNA ULOGA

Možda vi, velimo Zuhri, bilo za njega i onih tzv. ozbiljnih uloga. »Čak ih je i bilo«, na to će on.

– Kad sam se uvalio u tu vrstu posla shvatio sam da mi je sve izazov. I javio se redatelj Darko Šuvak. Bio je to interesantan film »Happy endings« u kojem je muž glavne junakinja branitelj koji je bio baš lijena batina. I on je mene htio za tu ulogu. A ni cvrc od smijeha nema u tom filmu. Bio mi je to strašno velik izazov, da vidimo kako će ljudi reagirati I bilo je to dosta uspješno, prisjeća se Zuhra.

PRIPREMA SINA ZA VOJSKU

Nova predstava Tina i Zuhre zove se »Kad u vojsku pođem«. Tema taman aktualna. Zuhra kaže kako zapravo uopće nisu njih dvojica računali na tu predstavu, već su planirali nakon »Octa i sina« krenuti s predstavom »Mama se vraća«. Mama se trebala vratiti i zateći dva muškarca neuredna skroz.

– A ja se bojim samo Boga i žene.

I inače?

– I inače, skoro i privatno. I tu je u novoj predstavi trebao biti taj strah i sin koji stane na majčinu stranu dok sve svaljuju na mene. Međutim, glumica koja je trebala biti moja supruga bila je spriječena i nismo znali što sada. A tad se taman počelo brujati o vojnom roku. I to nam se učinilo interesantno, taman toliko da se počela radit predstava u kojoj sina učim kako će biti u vojsci.

Znači, malo će mladost ipak očvrsnut u ovoj vojsci.

– Malo. Barem što se tih nekih navika tiče.