RIJEKA – Izvrstan koncert opravdao je sva očekivanja zainteresirane publike koja je tradicionalno izvedbu rekvijema na Dušni dan posjetila u velikom broju.

Nekoliko dana ranije ulaznica više nije bilo do te mjere da su se koristile i pomoćne stolice, a lože su bile ispunjene i na posljednjim mjestima.

Unatoč kiši i nešto većoj temperaturi u samoj dvorani, publika je bila vrlo pažljiva, pristojna i disciplinirana – nije bilo ni upadajućeg pljeska ni zvonjave mobitela – tako da se zaista moglo uživati u čaroliji glazbe.

A da glazba zaista jest čarobna, dokazalo je ovo djelo nebrojeno mnogo puta od svojeg nastanka 1874. godine do danas, jednako kao i brojna druga djela nastala iz pera Giuseppea Verdija.

»Requiem« ili jednostavno misa za pokojne zapravo slijedi liturgijski tekst na latinskom jeziku, ali je glazbena faktura oblikovana poput jedne opere za četiri solista, dva zbora i veliki orkestar. Koristio je Verdi cijelu lepezu kombinacija glazbenih sastavnica i izvedbenih načina čime je ostvarena i dinamičnost i dramatičnost, ali i smiraj iz kojeg djelo počinje i u kojem, poput kakve molitve, završava.

Zvukovni uragani

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca ostvarilo je ovu produkciju u suradnji sa Zborom i Simfonijskim orkestrom HRT-a na način da su održane čak dvije izvedbe (u Zagrebu i Rijeci) u kojima su solistička podjela, zborovi i dirigent bili isti, ali se mijenjao orkestar, svaki u svojem gradu. Izvedba u KD-u Vatroslava Lisinskog prošlog tjedna bila je čak i u izravnom prijenosu na televiziji pa smo se za ovaj koncert u Rijeci mogli pripremiti i na taj način.

Ono što je svima odmah na početku upadalo u oči je brojnost zbor(ov)a odnosno zborskih pjevača. Združeni zbor od članica i članova Zbora HRT-a (zborovođa Tomislav Fačini) i Riječkog opernog zbora (zborovođa Matteo Salvemini) bio je impozantan i slikom i tonom, već od prvih taktova u najtišoj dinamici nagovijestili su zvukovne uragane koji slijede. Intonativna preciznost, ritmička točnost (osim možda slabije punktacije u Rex tremendae) i dinamičke gradacije krasile su zborske nastupe, a jasna dikcija omogućila je i praćenje i razumijevanje otpjevanog teksta. Odličnu podršku zboru i solistima, odnosno cijeloj izvedbi, dao je orkestar HNK-a koji je izuzetno precizno, jasno i točno oživljavao skladateljeve zamisli zapisane u partituri.

Ravnanje Valentina Egela bilo je decentno, precizno i nepretenciozno, jasno i u pravilu konceptualno zaokruženo. Poneke dinamičke gradacije mogle su biti i veće, ali se čuvala odmjerenost kako bi se golemi ansambl zadržao na okupu i u zajedničkoj koncentraciji. Da se ispravno protumačio potreban broj izvođača, vidljivo je i iz broja gudača i trubača – sve po partituri – bez tradicionalnih »ušteda« koje rezultiraju smanjenim dojmom i manje prihvatljivim kompromisima. Osam truba donijelo je pravi karakter u Tuba mirum, odjekujući na pozornici i gledalištu. Ponešto preglasna bila je jedino gran cassa odnosno veliki bubanj u nastupima teme iz Dies irae.

Solistička podjela

Solističku podjelu, kao i u Zagrebu, predvodila je odlična Kristina Kolar koja je pokazala brojne prednosti svojega glasa, izvodeći visine u najtišoj dinamici s posebnim senzibilitetom i ljepotom.

Mudro odmjeravajući snagu, Kolar je napustila tradicionalni koncept temperamentne izvedbe početka stavka Libera me što joj je omogućilo mekano muziciranje u a cappella dijelu istoga stavka sa završnim tonom b2. Martina Gojčeta Silić, mezzosopranistica velike karijere, ponajviše je iskoristila ponešto »metala« u svojoj glasovnoj boji čime je bila zvučna i čujna unatoč velikom orkestru čak i u dijelovima u kojima pjeva u srednjem i nižem registru, istim onim dijelovima u kojima se »guše« mnoge druge pjevačice. Ujedno, odlično se slagala s glasovnom bojom Kristine Kolar (npr. u Recordare).

Tenor je u Rijeci bio Bože Jurić Pešić (u Zagrebu Filip Filipović), koji je zapravo bio iznimno dobar, posebno u ariji Ingemisco u kojoj mnogi tenori proživljavaju brojne teškoće. Tradicionalnu grubost njegovih izvedbi ovoga puta nismo čuli pa je ukupni dojam iznimno pozitivan.

No, ono što svakako narušava sve postignuto je nedovoljna pozornost na »lagane« dijelove u kojima Verdi krije brojne zamke, jedna od kojih je intonacija te harmonijska suzvučja u a cappella dijelovima.

Takvih dijelova u »Requiemu« ima mnogo, sa zborom i bez njega, a posebno poguban pokazao se onaj u stavku Lux aeterna u kojem su mezzosopran, tenor i bas ostali posebno pogubljeni. Šteta je tim veća što je to valjda jedini dio ove izvedbe kojem se nešto može prigovoriti, ali je ujedno i putokaz kako ništa i nikada ne treba zanemariti.

Bas Marko Mimica držao se odlično, stasom i glasom impozantan, uz činjenicu da je cijeli glasovni habitus možda premalo basovski, barem za ovu dionicu. Ipak, većih primjedbi zapravo nema.

Slijedom toga, ukupni dojam bio je iznimno pozitivan, a kazalište je ostvarilo jedan profesionalno odrađen projekt, dojmljiv, glazbeno i stručno kvalitetan, ali i prodan.

Svatko tko je bio na koncertu vjerojatno se slaže s ovim zaključkom pa se s pravom nadamo da će i koncerte i predstave koje slijede krasiti isti ili barem slični epiteti.

P