Kako bi oblikovala Bijenale, kustosica Koyo Kouoh posudila je pojam iz glazbenog rječnika: In Minor Keys, odnosno tonalitet temeljen na molskoj ljestvici, koji se općenito prepoznaje kao onaj koji prenosi dubok i refleksivan ton, za razliku od raskoši durske ljestvice.

Primjena istog mehanizma na međunarodni kustoski krajolik znači prepoznavanje umjetnika koji se, većinom, nalaze izvan glavnih tokova umjetničkog sustava, a koji umjesto toga svjedoče o »drugim« oblicima istraživanja – izvornima i sposobnima da, svojim kolektivnim glasom, ispričaju stvarnost koja nas okružuje.

U molskim tonalitetima rezultat je godina istraživanja, razmjena i suradnji s umjetnicima različitih pozadina i generacija, čitanja i slušanja, s Dakarom kao povlaštenom točkom promatranja. Upravo je ondje 2008. godine Kouoh osnovala RAW Material Company, centar za umjetnost i znanje, svjesna da je u srcu Afrike kultura opipljiv oblik oslobođenja.

Katar: šator za okupljanje

Ključne riječi ovog Bijenala su šapat, duša, organsko, poezija, drugo i drugdje… kako bi se vratile nama. Riječ je o izložbi zamišljenoj s naglašenim osjetilnim angažmanom, koja započinje upravo glazbenom metaforom, jer zvuk prolazi kroz svaku kulturu i geografsku širinu, »govoreći« svakom živom biću dodirujući najdublje strune postojanja.

Foto Sandra Uskoković

Mir, dijeljenje, poštovanje vodeća su načela izložbe »U molskim tonalitetima«, prisutna u promišljanjima svijeta u kojem živimo: to je Bijenale koji stoga nastoji biti putovanje rasta, prelaska pragova, pomicanja fokusa umjetnosti prema rubovima svijeta, u izložbi koja se obraća širokoj publici i zagovara solidarniji svijet.

Među brojnim nacionalnim paviljonima ovogodišnjega Bijenala za ovaj sam broj izdvojila četiri – katarski, vatikanski, australski i uzbekistanski – jer svaki na svoj način »pjeva« u molskome tonalitetu: svi pozivaju da se zaustavimo, udahnemo i slušamo, te svjedoče o istoj, dijeljenoj ljudskosti.

Nacionalni paviljon Katara predstavio se projektom Untitled 2026 (a gathering of remarkable people), kojeg vodi umjetnik Rirkrit Tiravanija. Zamišljen kao mjesto kulturne razmjene, paviljon poprima oblik šatora nadahnutog katarskim prostorima okupljanja i smješten je u Giardinima, na lokaciji budućega stalnog paviljona.

Tiravanija je oko sebe okupio umjetnike, glazbenike i kuhare iz arapskog svijeta. Program uključuje i eksperimentalni film katarsko-američke umjetnice Sophije Al-Marije, glazbene improvizacije Libanonca Tareka Atouija, monumentalnu skulpturu Alije Farid te kulinarski program palestinskog kuhara Fadija Kattana.

Foto Sandra Uskoković

No šator nije samo pozornica nego i poziv: da se sjedne, uspori i sluša. Glazbene improvizacije, nadahnute strukturama takhta i wasle, traju i otvaraju se bez žurbe, a sanjarski film Sophije Al-Marije uranja u preobrazbenu moć zvuka. Okupiti se oko zajedničkog stola i prepustiti se zvuku ovdje postaje gotovo molitveni čin koji hrani i tijelo i duh. Kao što će vatikanski vrt pokazati, zatim australsko putovanje kroz sebe i uzbekistansko more koje se sluša, i katarski šator poziva na isto: na tišinu, prisutnost i potvrdu dijeljene ljudskosti.

Australija: osmo poglavlje duše

I australski paviljon na ovogodišnjem Bijenalu pjeva u molskom tonalitetu. Khaled Sabsabi, umjetnik koji je 1976. kao dijete izbjegao iz ratom zahvaćenog Libanona u Australiju, projektom Conference of one’s self prostor pretvara u putovanje kroz sebe.

Djelo izrasta iz sufijske predaje i srednjovjekovne pjesme »Govor ptica« Farida al-dina Attara, u kojoj ptice kroz sedam dolina – potragu, ljubav, spoznaju, odvajanje, jedinstvo, zbunjenost i poništenje – traže zajedničko ja. Sabsabi dodaje osmu dolinu, korak prema cjelovitosti i uzdignutom sebstvu, jer istina, kaže, nije nešto što nađemo, nego ono za što sazremo. Osam slika lebdi u prostoru bez čvrstog obzora, prožeto pokretnom slikom i ritmom udaraljki, glasom koji ne pripada nijednoj jednoj civilizaciji.

Foto Sandra Uskoković

U središtu paviljona osam golemih platna, svako tri s dva metra, raspoređeno je u osmerokut, a sa stropa obješeni projektori bacaju pokretnu sliku natrag na njih, u petlji od pedeset četiri minute. Posjetitelja se poziva da prolazi polako, prateći neprimjetne pomake svjetla i percepcije – umjetnost tako postaje prostor empatije i kontemplacije, ogledalo višekulturne i viševjerske Australije.

Povijesno: prvi put jedan australski umjetnik istodobno izlaže i u glavnoj postavi – u Arsenaleu, unutar same izložbe In Minor Keys, Sabsabi djelom khalil (»prijatelj« na arapskom) zaranja u nutrinu sebstva. Ako Conference of one’s self gleda prema van, dva su djela, kaže umjetnik, jedno tijelo s dva uda.

Uzbekistan: more koje se sluša

Nacionalni paviljon Uzbekistana, naslovljen The Aural Sea, posvećen je Aralskome jezeru – nekoć četvrtome najvećem jezeru svijeta, danas isušenoj pustinji Aralkum. Već je i naslov tiha igra riječima: Aralsko more (Aral Sea) postaje čujno more (aural sea), more koje se više ne vidi, nego sluša.

Foto Sandra Uskoković

Paviljon okuplja sedmero umjetnika koji katastrofu pretvaraju u materiju i zvuk. Zulfiya Spowart gradi beshik, srednjoazijsku kolijevku čije njihanje, kad postane nepravilno, postaje slika gubitka. Nguyen Phuong Linh instalacijom Qi pretvara krajolik u tijelo koje diše. A. A. Murakami tka uzorke zebraste školjke, vrste podrijetlom iz Aralskoga jezera, dok Zi Kakhramonova od soli – istodobno životne i razorne – oblikuje arhiv izgubljenih oblika i poziva posjetitelje da ga dodirnu. Aygul Sarsen slika Aral kao žensko božanstvo, Xin Liu od recikliranih PET-boca stvara skulpture koje se tijekom izložbe polako raspadaju, a Jahongir Bobokulov svjetlošću oslikava nevidljive struje topline.

Foto Sandra Uskoković

Srce paviljona čini The Labyrinth, novi mit Allayara Darmenova. U njemu je, u dvadeset petom stoljeću, Aral postao pustinja kojom vladaju Sunce, Sol i Plastosaur – čudovište od plastike koje je čovječanstvo stvorilo vlastitim rukama. Svi su zarobljeni u labirintu od soli, a izlaz zna samo Stari Som. Bajka koja zvuči kao upozorenje.

Uho je oko duše: tišina koja se sluša

Paviljon Svete Stolice na Bijenalu 2026., naslovljen »The Ear is the Eye of the Soul«, poziva na čin slušanja kao na molitvu, nadahnut svetom Hildegardom iz Bingena.

Već na ulazu preplavila me punina osjetila. Miris ljekovitoga bilja, masline i vlažne zemlje. Oblici i boje gredica koje se nižu prema središtu vrta. I zvuk, posvuda zvuk: skladbe Soundwalk Collectivea i glasovi poput Briana Ena, Patti Smith i Laraajija, izrasli iz Hildegardina pjeva. Doživljaj djeluje dvojako. S jedne me strane duboko usidrio u ovdje i sada, u tijelo koje diše i sluša. S druge me povukao stoljećima unatrag, kroz sve one ruke koje su stoljećima sadile, molile i oblikovale ovaj vrt i njegovo raznoliko bilje i stabla. Nevjerojatno dirljivo, uranjajuće iskustvo svih čula.

Foto Sandra Uskoković

Mistični vrt bosonogih karmelićana (Giardino Mistico dei Carmelitani Scalzi) čuva rijetku tišinu. Iza njegovih zidina dah grada usporava. Svjetlost klizi preko bilja koje stoljećima raste usred molitve.

Hildegarda (1098. – 1179.), jedna od najsvjetlijih figura mističnoga imaginarija, bila je opatica, pjesnikinja, iscjeliteljica i skladateljica; um u kojem teologija, glazba, kozmologija i medicina nisu odvojene discipline, nego jedan neprekinut način poimanja stvorenoga svijeta. U našem trenutku, zasićenom onim što Kouoh opisuje kao »tjeskobnu kakofoniju sadašnjega kaosa«, njezino djelo dolazi s obnovljenim zamahom: kao poziv na pozornost, na unutarnjost i na mogućnost da umjetnost, u svezi s osjetilnom naravi bića, može sudjelovati u iscjeljenju.

Za Hildegardu je zvuk način spoznaje. Njezina vizija kreće od daha (spiritus) prema pjevu, pa prema razumijevanju. Glazba postaje spona između tijela i svijeta, mikrokozma i makrokozma. U Mističnom vrtu slušanje postaje primarni čin. Paviljon nastaje kao ansambl novih narudžbi suvremenih skladatelja, glazbenika, pjesnika i umjetnika koji polaze od Hildegardinih napjeva, spisa i vizionarskih slika te odgovaraju glasom, instrumentacijom, a katkad i tišinom. Kako je rekao papa Lav XIV.: »Logika algoritama teži ponavljanju onoga što ‘funkcionira’, no umjetnost otvara ono što je moguće. Ne mora sve biti neposredno ni predvidljivo« (Susret sa svijetom filma, 15. 11. 2025.).

Mistični vrt

O Mističnom vrtu (Giardino Mistico) brine se zajednica bosonogih karmelićana od sedamnaestog stoljeća. Red je utemeljila sveta Terezija Avilska (1515. – 1582.), mističarka, reformatorica i naučiteljica Crkve, čije je inzistiranje na jednostavnosti, tišini i kontemplativnoj molitvi preoblikovalo karmelski način života. Vrt, vraćen u svoj izvorni nacrt, čita se kao šetnja kroz dušu. Njegovih sedam gredica označava sedam stupnjeva na putu prema duhovnom savršenstvu, preuzetih iz djela Unutarnji dvorac (Interior Castle, 1577.) svete Terezije, napisanog kao vodstvo njezinim redovnicama, u kojem je duša zamišljena kao kristalni dvorac od sedam koncentričnih odaja, od kojih svaka označava stupanj dublje kontemplativne molitve, sve do najdublje komore u kojoj se zbiva sjedinjenje s Bogom.

U geometrijskom središtu partera, na glavnoj osi i vidljiv sa svakog stupnja šetnje, stoji nar u niskoj kružnoj posudi. To je Stablo života, u kršćanskoj predaji poistovjećeno s Kristom. Sedam se stupnjeva razvija oko tog središnjeg stabla; vaše kretanje kroz gredice uvijek je u odnosu prema njemu.

Od travnjaka na ulazu put vodi kroz ljekovito bilje, fratarski povrtnjak, vinograd, voćnjak i maslinik, te se smiruje u sjenici od stabala kraj Kapele Madone. Zvučna molitva paviljona razvija se unutar tog živog reda – vrt je prima, a ne nameće mu se. Vrt prethodi ovom paviljonu i ostat će dugo nakon njega.

Vrt kao zvučna kompozicija

Narudžbe su ostvarene u suradnji s umjetnicima Soundwalk Collective, koji vrt zamišljaju kao jedinstvenu zvučnu kompoziciju. Kao umjetnički direktori cjelokupne strukture, Soundwalk Collective oblikuju prostornu i slušnu koherentnost paviljona, orkestrirajući integraciju doprinosa svakog pozvanog umjetnika. Razvijena u bliskom dijalogu s kustoskim timom, instalacija se razvija kao jedinstveno kontemplativno djelo u kojem se zasebni glasovi pojavljuju, odzvanjaju i povlače unutar žive zvučne cjeline.

U srcu Hildegardine vizije jest Viriditas, katkad prevođen kao zelenilo, katkad kao plodnost – božanski životni dah koji struji kroz sva živa bića. Za nju kontemplacija nije okretanje od stvorenoga svijeta, nego dublji ulazak u nj; ista struja života koja prolazi kroz pjev prolazi i kroz list i korijen. Mistični vrt živi je primjer te teologije. Sjesti ovdje, slušati ovdje, znači ući u prostor koji je već u molitvi.

Četiri paviljona, četiri jezika – a isti, tihi ton: poziv da se zaustavimo, udahnemo i, makar nakratko, počnemo slušati.