Hrvatsku na 61. Venecijanskom bijenalu predstavlja umjetnica Dubravka Lošić izložbom »Potaknuta strahom i ljepotom«, postavljenom u Palači Zorzi. Izložbu je osmislio kustos Branko Franceschi, koji je odabirom radova nastalih od sredine 1980-ih do danas predstavio više od četiri desetljeća umjetničkog stvaralaštva jedne od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnica.

Venecijanska izložba Dubravke Lošić susret je dugogodišnje umjetničke prakse, renesansne arhitekture i dubrovačkog kulturnog pamćenja. U njezinim radovima tekstil, korozija, prekrivanje i šutnja zvona postaju nositelji memorije, rada i društvene nesigurnosti. No izložba otvara i nelagodno pitanje: mogu li nacionalni paviljon i prestiž palače oštećenje, oskudicu i pojam libertas pretvoriti u lako potrošivu kulturnu sliku?

U dvorištu palače Zorzi zahrđala zvona Dubravke Lošić djeluju istodobno ranjivo i svečano. Njihove su polovice razdvojene, površine nagrižene, a očekivani zvuk izostaje

Hrđa pod renesansnim svodom

U dvorištu palače Zorzi zahrđala zvona Dubravke Lošić djeluju istodobno ranjivo i svečano. Njihove su polovice razdvojene, površine nagrižene, a očekivani zvuk izostaje. Oko njih je arhitektura koja stoljećima proizvodi dojam reda, mjere i trajnosti. Taj susret nije samo atraktivan prizor hrvatskog paviljona na Venecijanskom bijenalu. U njemu je sažeto glavno pitanje izložbe »Potaknuta strahom i ljepotom«: što se događa kada oštećenje, oskudica i privatna memorija uđu u prostor visokog kulturnog prestiža?

Palača Zorzi nije tek raskošna kulisa. Njezino dvorište, kameni lukovi i renesansni ritam stvaraju magičan prijelaz iz bu

Palača Zorzi nije tek raskošna kulisa. Njezino dvorište, kameni lukovi i renesansni ritam stvaraju magičan prijelaz iz bučne Venecije u prostor sabranosti. U palači djeluje UNESCO-ov Regionalni ured za znanost i kulturu u Europi, usmjeren na jugoistočnu Europu i Mediteran. Izbor Venecije djeluje programatski: grad na vodi živi pitanja zaštite baštine, klimatske ranjivosti i održivog turizma. Veza s Dubrovnikom stoga nije samo simbolična. I njegova je povijesna jezgra na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine: pa tako dva jadranska grada dijele ljepotu koju treba štititi i od posljedica vlastita uspjeha.

Izložba okuplja radove nastajale tijekom više desetljeća, ali ne djeluje kao školska retrospektiva. Lošić ne slaže urednu kronologiju vlastita opusa, nego stare cikluse ponovno postavlja, preoblikuje i dovodi u nove odnose. Venecija tim djelima ne daje njihovo prvo značenje. Ona ih osvjetljava drukčije, pojačava njihove napetosti, ali ih izlaže i opasnosti da ih raskoš palače učini previše skladnima.

Foto Sandra Uskoković

Tekstil kao obiteljski arhiv

To se osobito vidi u »Morskim psinama«. Velike slikarske kompozicije umjetnica je, suočena s nedostatkom prostora za pohranu i rad, savijala, vezivala i pretvarala u zbijene tekstilne volumene. Slika više nije samo površina pred kojom stojimo. Ona postaje predmet koji u sebi skriva vlastitu prošlost, arhiv koji postoji, ali nije odmah dostupan pogledu.

U tom je postupku sadržana tiha društvena kritika. Bilo bi lako romantizirati ga kao dokaz da umjetnička mašta pobjeđuje svaku oskudicu. No nedostatak atelijera i skladišta nije romantična okolnost, nego konkretan znak položaja umjetnosti u gradu u kojem prostor postaje sve skuplja roba. »Morske psine« zato nisu samo formalno domišljate. One govore i o kulturnom radu koji se mora smanjiti, saviti i skloniti kako bi uopće opstao.

Foto Sandra Uskoković

Slična se napetost javlja u djelima u kojima su vuna, predivo i drugi meki materijali sabijeni ispod napetog platna. Površina bubri, skriva i istodobno odaje ono što se nalazi ispod nje. U tim se radovima osjeća obiteljsko pamćenje tekstilnog rada, ritam ponavljanja, ručni rad i ekonomija čuvanja ostataka. Tekstil ovdje nije dekorativna oznaka »ženskog« iskustva, nego materija rada, nasljeđa i vremena.

»Morske psine« nisu samo formalno domišljate. One govore i o kulturnom radu koji se mora smanjiti, saviti i skloniti kako bi uopće opstao

»Rozarij« također izmiče jednom značenju. Ponavljane tekstilne jedinice podsjećaju na ruže, zrnca krunice ili organski rast. Ponavljanje može biti molitveno, ali i radničko; smirujuće, ali i opsesivno. Kada se meki oblik prevede u broncu, on postaje trajniji i monumentalniji, no zadržava uspomenu na dodir. Najbolji dio tog prijenosa nije težina metala, nego činjenica da tvrdi materijal i dalje djeluje kao da raste.

Libertas bez zvuka

Najizravniji razgovor s Dubrovnikom otvara ciklus »Libertas Bells«. Riječ libertas u Gradu nikada nije samo povijesni pojam. Ona pripada političkom mitu Republike, Gundulićevu jeziku, javnim svečanostima i suvremenom turističkom predstavljanju. Upravo zato zvona predstavljaju opasno čitljiv simbol. Mogla bi lako postati lijepa potvrda dobro poznate slike Dubrovnika kao grada slobode. Lošić ih, međutim, ostavlja bez glasa. Zvona ne pozivaju, ne slave i ne potvrđuju. Njihova šutnja važnija je od njihova imena. Korozija i razdvojenost pretvaraju slobodu iz gotove povijesne vrijednosti u pitanje: tko je može izgovoriti, tko je može živjeti i kome ona ostaje nedostupna?

Tu izložba doseže svoj najjači trenutak, ali i svoju najveću proturječnost. U renesansnoj palači hrđa izgleda gotovo raskošno, a upravo taj institucionalni okvir može trag zanemarivanja pretvoriti u estetski kapital, a iskustvo nesigurnosti u dojmljivu scenografiju. Tome dodatno pridonosi i sam format nacionalnog paviljona, koji potiče potrebu da se brojni radovi slože u jasnu priču o umjetnici, gradu i državi – pa prijeti opasnost da otvoren i neuredan opus postane previše uredna kulturna reprezentacija.

Imago Anima jedan je od ključnih ciklusa Dubravke Lošić, nastajao između 2012. i 2013. godine. Sam naziv na latinskom znači »slika duše« ili »predodžba duše«, što je ujedno i temeljna ideja cijelog ciklusa

Kada umjetničko djelo u nacionalnom paviljonu postane predstavnik grada, države i kulturnog identiteta, ono dobiva veću vidljivost, institucionalni autoritet i mogućnost da lokalno iskustvo uvede u međunarodni razgovor, no time dobiva i novi kontekst: radovi Dubravke Lošić u Veneciji više se ne čitaju samo kao osobna i materijalna istraživanja, nego i kroz povijest Dubrovnika, pojam libertas te složene odnose dvaju jadranskih gradova. Cijena takve vidljivosti, međutim, može biti gubitak višeznačnosti, jer nacionalni paviljon prirodno teži oblikovanju jasne i prepoznatljive priče, pa otvoren, proturječan i intiman opus lako postaje ilustracijom unaprijed zadanih pojmova poput slobode, Mediterana, traume ili nacionalne pripadnosti – djelo tada riskira da ga se promatra manje zbog onoga što materijalno i estetski čini, a više zbog onoga što bi trebalo predstavljati.

U slučaju Lošić taj se gubitak ipak ne ostvaruje potpuno: korodirani metal, nijema zvona, smotane slike i napete tekstilne površine opiru se jednostavnom čitanju. Ona dobivaju reprezentativnu snagu, ali zadržavaju dovoljno nelagode da ne postanu tek elegantna potvrda kulturnog identiteta. Upravo je u toj napetosti – između međunarodne vidljivosti i opasnosti pojednostavljenja – najvažniji učinak predstavljanja u nacionalnom paviljonu.

»Rozarij« također izmiče jednom značenju. Ponavljane tekstilne jedinice podsjećaju na ruže, zrnca krunice ili organski rast

Umjetnost koja odbija razglednicu

Povijesni odnos Dubrovnika i Venecije dodatno produbljuje izložbu. Dva grada nisu povezana samo navodnom »mediteranskom dušom«, nego stoljećima trgovine, migracija, umjetničke razmjene, političkog opreza i suparništva. Dubrovnik nije bio samo pasivna periferija Venecije, već manja republika koja je utjecaje primala selektivno i prilagođavala ih vlastitoj mjeri. Tako ni Lošić u Veneciji ne vraća nekakav umjetnički dug. Ona ulazi u stari jadranski prostor pregovora.

Crpi li umjetnica inspiraciju iz konteksta? Da, ali ne na razini razgledničkih motiva. Dubrovnik je prisutan u iskustvu nedostatka prostora i obiteljskoj memoriji, u javnom mitu slobode i u napetosti između života grada i njegove slike za druge. Venecija taj materijal ne proizvodi; ona ga pojačava. Oba grada znaju kako vlastitu povijest pretvoriti u prizor, ali i koliko takva ljepota može potisnuti svakodnevni život. Djela se toj reprezentacijskoj disciplini uglavnom opiru. Platno puca pod pritiskom skrivenog materijala, metal nastavlja starjeti, slika ostaje smotana, a zvono nijemo. Materija ne dopušta da se sve prevede u slogan. Ona usporava tumačenje i vraća nas tijelu, radu i vremenu. Vrijednost izložbe zato nije u tome što Dubrovnik uspješno predstavlja u Veneciji. Ona je u neugodnijoj spoznaji: da se ispod glatkih slika gradova gomilaju rad, gubitak, pohranjena sjećanja i nejednako raspoređena sloboda. Djela Dubravke Lošić u palači Zorzi ne postaju venecijanska. Ona postaju jasnije dubrovačka upravo kada odbijaju biti razglednica Dubrovnika.

Alba Albula (2019.) jedan je od najpoetičnijih ciklusa Dubravke Lošić. Naziv dolazi od latinske riječi alba (bijela), a ponavljanje i zvučnost naslova upućuju na ideju bjeline kao stanja prijelaza, a ne praznine

Šutnja koja pita

Ostaje, možda na kraju, samo jedno pitanje, izgovoreno dvama jezicima: hoće li trag propadanja u galeriji i pojam libertas na dubrovačkim ulicama moći i dalje djelovati kao kritičko svjedočanstvo, odnosno kao politički i etički zahtjev, ili smo oboje, zavedeni ljepotom kojom su prekriveni, davno pretvorili u estetski luksuz i turistički znak koji više ne pita ništa? Jedno je, ipak, izvjesno: djelo koje u nacionalnom paviljonu postane predstavnik grada, države i identiteta – nešto dobiva, ali nešto i gubi. Uvijek.