Poznati redatelj i ravnatelj dramskog kazališta »Gavella« Dražen Ferenčina zadarskoj je publici svojim uradcima itekako poznat – i dramskim i lutkarskim. Za zadarsku publiku zato sprema novu poslasticu – prvu premijeru nove kazališne sezone Hrvatskog narodnog kazališta Zadar, predstavu »Infišacije«. Ovih dana intenzivne su probe upravo u HNK-u Zadar gdje se sprema premijera sedme predstave koju Ferenčina radi na daskama koje život znače u srcu Zadra.

Sami su autori predstave komad opisali kao scensku prilagodbu »Pohvale ludosti« Erazma Roterdamskog, humorističnu tiradu o ludosti kao izvoru životnoga mira i radosti. Kao narativni oslonac za ovu suvremenu komediju poslužila je uvodna situacija satirične komedije »Kvetch« Stephena Berkoffa u kojoj upoznajemo vrlo obične ljude u vrlo običnoj situaciji – za stolom na večeri, a pritom pratimo izgovorene riječi, ali i pravu bujicu onih neizgovorenih. Ta se forma pokazala zahvalnom podlogom za scenski prikaz temeljnih Erazmovih misli o ludosti kojoj se ljudski rod od pamtivijeka klanja, a istodobno se srami svojega najmoćnijega božanstva.

Zatočenici vlastitih strahova

Pitali smo Ferenčinu za njegova promišljanja o samom komadu, ali i o trenutnim događanjima na domaćoj kulturnoj i političkoj sceni. Predstava zamućuje granice stvarnoga i imaginarnoga pokazujući da se prave drame i komedije događaju u našoj nutrini, a sraz želja i mogućnosti, strahovanja i nadanja dovodi do općega ludila.

– Proces nastanka ove predstave je vrlo intenzivan i organski. »Infišacije« su tekst koji u sebi nosi snažnu energiju, nerv, i gotovo fizičku napetost, pa smo se od početka trudili pronaći način kako tu unutarnju buku, tjeskobu i ironiju prevesti na scenu. Nismo krenuli od klasične stolne probe, nego smo dosta radili kroz improvizaciju i istraživanje – tražili smo ritam, pokret i ton svakog lika. Kako je proces odmicao, sve više se kristalizirala ideja da su »Infišacije« zapravo ogledalo suvremenog čovjeka – onog koji neprestano govori u sebi, ali rijetko istinski komunicira s drugima. Upravo ta unutarnja borba postala je središte našeg rada. Od prvih čitanja do gotove predstave prošli smo put od kaosa do jasne strukture, ali mislim da je taj kaos bio nužan – jer on odražava ono o čemu komad i govori, započeo je Ferenčina, poručivši kako je okosnica predstave unutarnji nemir čovjeka – taj tihi, ali neumoljivi glas koji nas neprestano propitkuje, kritizira i razdire.

Foto Davor Kovačević

– Komad s puno crnog humora prikazuje kako taj glas tjeskobe upravlja našim postupcima, kako nas paralizira u najobičnijim situacijama, bilo u braku, na poslu ili među prijateljima. Glavna poruka predstave jest da smo svi, u manjoj ili većoj mjeri, zatočenici vlastitih misli i strahova – ali istodobno i da u toj spoznaji postoji mogućnost oslobođenja. Kad ih osvijestimo, kad ih izgovorimo naglas, možda ih možemo i nadvladati. »Infišacije« su predstava o onome što nikada ne izgovorimo, a što nas najviše oblikuje. To je putovanje kroz slojeve svijesti i podsvijesti, kroz napetost između onoga što mislimo i onoga što pokazujemo. Komad, a i predstava nas podsjećaju da je čovjek često sam sebi najveći neprijatelj, ali postoji i spas – ako se usudimo pogledati u vlastiti kaos, rezimirao je Ferenčina.

Unutarnji dijalog

Glumci su, dodaje, scenarij primili s velikom znatiželjom, ali i s dozom strahopoštovanja. Tekst nije jednostavan – on zahtijeva potpunu otvorenost, fizičku i emocionalnu ogoljenost. Tekst Petre Mrduljaš donosi postmodernistički pristup s puno humora i komičnih elemenata, što predstavu čini slojevitom i izazovnom, ali i pristupačnom publici.

– U početku je to bilo izazovno, jer »Infišacije« traže da glumac istodobno bude i lik i vlastiti promatrač, da vodi dijalog sa svojom unutarnjom bukom. No upravo je taj proces bio najzanimljiviji – gledati kako se svaki od njih polako oslobađa, kako počinje uživati u toj iskrenosti, pa i u apsurdu koji tekst nosi. Predstava je ostala vjerna duhu predloška, ali smo joj dali i naš osobni pečat. Ona nije samo ugodna, nego je i živa, pulsira i tjera na razmišljanje. Vjerujem da će publika osjetiti tu energiju i prepoznati dijelove sebe u toj mješavini tjeskobe, ironije i crnog humora, pojasnio je Ferenčina.

Govoreći o ovom komadu na predstavljanju nove kazališne sezone naše nacionalne kazališne kuće, poručio je kako je autorica Petra Mrduljaš napisala tekst inspiriran djelima Stevena Berkoffa i Erazma Roterdamskog. Radnja prati prosječnu obitelj okupljenu za večerom, no u priču je uveden personificirani lik Ludosti.

– Tako uz naizgled obične razgovore otkrivamo i ono što likovi uistinu misle. Iz kontrasta između društveno oblikovanih dijaloga i unutarnjih misli – frustracija, seksualnih fantazija i egzistencijalnih tjeskoba – proizlaze brojne komične situacije. Predstava se bavi nemogućnošću komunikacije, ali ujedno i ljudskom tjeskobom i nemoći. Iako sve zvuči filozofski, tekst obiluje humorom, kombinacijom komike i intelektualne duhovitosti, rekao je ravnatelj »Gavelle«.

Gušenje u mislima

– Živimo u vremenu stalne izloženosti – svatko ima potrebu pokazati samo ono što je »uređeno«, dok se unutarnji nemiri, sumnje i strahovi guraju pod tepih. Svijet »Infišacija« pun je te napetosti između vanjskog i unutarnjeg, između onoga što govorimo i onoga što mislimo. U današnjem društvu, koje je opsjednuto slikom i brzinom, »Infišacije« postaju gotovo proročki tekst. Govore o tjeskobi modernog čovjeka koji se guši u vlastitim mislima, a ipak ne pronalazi način da se istinski izrazi. U tom smislu, predstava nije samo ogledalo vremena, nego i poziv na iskrenost – da se usudimo priznati ono što nas muči, nasmijati se vlastitim strahovima i možda, barem na trenutak, pronaći mir u toj istini, pojasnio je.

Foto Davor Kovačević

Zadarska publika već skoro tri desetljeća ima čast i zadovoljstvo uživati u njegovim predstavama – kako onim dramskim, tako i lutkarskim. Zanimalo nas je stoga kako se kao redatelj uspijeva prilagoditi izazovima koje donosi lutkarstvo, nasuprot dramskih komada. Od višestruko nagrađivanog »Michelangela Buonarrotija« za Kazalište lutaka Zadar (KLZ), do »Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja« za HNK i KLZ, te sada »Infišacija« kao svog posljednjeg ostvarenja za zadarsku publiku, o drami i lutkarstvu kaže kako su to za njega zapravo dvije strane iste umjetnosti – obje traže maštu, preciznost i istinsku emociju.

– Razlika je možda u sredstvima izraza, ali ne i u suštini. U dramskom kazalištu radiš s tijelom i glasom glumca, dok u lutkarstvu moraš udahnuti život nečem neživom. U tom trenutku nastaje čarolija – kad publika zaboravi da gleda lutku i počne vjerovati u njezine emocije. Lutkarstvo me naučilo disciplini i pažnji prema detalju, a dramsko kazalište me podsjeća koliko je važna istina i neposrednost. Kada te dvije stvari spojiš – preciznost lutkarstva i snagu dramskog izraza – dobiješ kazalište koje diše u svim smjerovima. Upravo ta raznolikost mi pomaže da kao redatelj ostanem otvoren i znatiželjan, jer svaki novi projekt traži novo slušanje i novi pristup, smatra Ferenčina, dodavši kako za njega razlika između dramskog i lutkarskog kazališta nikada nije bila prepreka, nego prilika. Oboje pričaju priče, samo različitim jezikom.

Drama vs. lutkarstvo

Dok u dramskom kazalištu, pojašnjava, radiš s glumcem i njegovim unutarnjim svijetom, u lutkarstvu pokušavaš udahnuti život nečemu što naizgled nema dušu. Ali kad se to dogodi – kad lutka oživi, kad publika počne vjerovati u njezine emocije – osjetiš onu čistu, gotovo dječju magiju kazališta.

Gavella svoj veliki jubilej slavi u – skelama: “Da je ansambl bio na miješalici betona, već bi otvorili”

– Lutkarstvo me naučilo strpljenju, preciznosti i važnosti svakog pokreta, a dramsko kazalište me stalno vraća istini – toj sirovoj, neposrednoj emociji. Mislim da se te dvije energije nadopunjuju. Kad režiram, ne razmišljam o granicama između formi, nego o tome kako najbolje ispričati priču. I upravo u tom traženju, u toj igri između iluzije i stvarnosti, pronalazim najveće zadovoljstvo, pojasnio je Ferenčina. Zadarska mu je publika zato posebna. Ima u sebi jednu toplinu, ali i znatiželju – ne zadovoljava se površnim dojmom, nego traži iskrenost.

– Tijekom godina sam osjetio da publika ovdje itekako zna prepoznati trud, predanost i autentičnost, bez obzira na to radi li se o dramskom ili lutkarskom komadu. Ono što me uvijek iznova veseli jest spremnost zadarske publike da se prepusti i da sluša, čak i kad predstava nije »laka«. Nije im strano razmišljati, propitivati, pa i emotivno reagirati. Upravo zbog toga je rad u Zadru poseban – jer osjećaš da kazalište ovdje ima svoj smisao, da postoji istinski dijalog između scene i gledališta. A to je, vjerujem, ono najvrjednije što kazalište može imati, rezimirao je Ferenčina.

Pitali smo ga zato, na kraju razgovora, kako, kao kulturni djelatnik, gleda na nedavno otkazivanje festivala Nosi se u Benkovcu, prosvjed šibenskih branitelja protiv festivala »Fališ«, ali i zabrane kulturnih programa općenito.

– Takva događanja me rastužuju, ali ne i iznenađuju. Svaki put kad se umjetnosti ograniči prostor, kad joj se zabrani govoriti, društvo gubi dio svoje slobode i zrelosti. Kultura bi trebala biti prostor dijaloga, razmjene, pa i neslaganja – ali nikad zabrane.

Kultura umjetnosti

Umjetnost po svojoj prirodi propituje, provocira i otvara pitanja. Ona ne mora uvijek biti ugodna, ali mora imati pravo postojati. Kad se festivali ili programi otkazuju zbog straha od različitosti, to nije samo gubitak za umjetnike, nego i za publiku – jer joj se uskraćuje mogućnost da čuje, vidi i misli svojom glavom.

– Vjerujem da se upravo u ovakvim trenucima pokazuje koliko je važno braniti prostor slobodnog stvaranja. Kultura nije luksuz ni ukras, nego temeljno tkivo jednog društva. Ako ga presiječemo, ostat će nam tišina – a kazalište, umjetnost općenito, postoji baš zato da tu tišinu razbije, poručio je Ferenčina. Smatra kako ne mora svatko biti »redovni konzument« kazališta da bi se mogao zainteresirati.

– Ljudi žele doživjeti iskustvo, osjećati se dijelom nečega, biti dirnuti ili nasmijani.

Ako im to pružimo, čak i oni koji dolaze prvi put, mogu postati publika koja se vraća. Kazalište i kultura, zapravo, uvijek imaju tu moć – samo je pitanje kako im omogućiti da publiku susretnu tamo gdje je i kako je privući iskrenim, živim i relevantnim pričama, zaključio je Ferenčina, iza kojeg su desetljeća rada u kulturi.

– Kultura uvijek testira te granice – ona je ogledalo vremena, a ponekad i provokacija koja nas prisiljava da preispitamo vlastite vrijednosti. Ono što je važno je da umjetnost ima prostor da istražuje, propituje i izražava, jer upravo kroz taj dijalog društvo uči i razvija se. Kada umjetnici slobodno stvaraju, a publika se susreće s različitim pogledima, nastaje zreo, živ i vitalan kulturni život. U demokratskom društvu umjetnost ne smije biti zabranjivana. Kultura i umjetnost postoje upravo da bi propitkivale, provocirale, otvarale pitanja i poticale razmišljanje. Ako se nešto zabranjuje, društvo gubi prostor za dijalog i samorefleksiju. Zabrane same po sebi nisu rješenje; one često više otvaraju strah i podjele nego što štite društvo. Slobodna umjetnost je znak zdravog društva, a svaka cenzura ga slabi, zaključio je Ferenčina.