S vlasnikom Bube čija godina proizvodnje seže u 1975. godinu, model VW Buba 1303 S, Đinom Opačićem, koji je ove godine sa svojim četverokotačnim ljubimce sudjelovao u 23. Međunarodnom susretu starodobnih vojnih vozila u RH razgovarali smo o njegovom automobilu.

I to ne o bilo kojem ili bilo kakvom. Riječ je zapravo o obiteljskoj tradiciji. Đino je treća generacija vlasnika, a upravo obiteljska sjećanja bila su presudna da se upusti u restauriranje svojevrsne obiteljske ikone.

Vlasnik Bube, modela VW 1303 S, u razgovoru za naš list otkrio je faze rada na obnovi ovog za mnoge kultnog vozila, koju brzinu postiže, te što je sve na njemu izradio vlastitim rukama.

Za početak nas zanima što je bilo povod da se odlučite restaurirati Bubu.

– Nostalgija, djetinjstvo, onaj osjećaj kad sjedneš u nju i kreneš, upališ radio, na kojem naravno slušaš isključivo rock, pa spustiš prozor da je lagano čuješ i kreneš na put.

Kao djeca kad smo bili kod bake i djeda, djed je vozio Bubu i mi smo dok se vraćao s posla trčali pred njega i on nas je taj mali dio puta vozio u njoj do kuće. Kasnije otac i majka, pa na more nas četvero i sva oprema i – Buba. Eto, to je osjećaj da negdje pripadaš.

Otkrijte nam neke pojedinosti: gdje ste je kupili, koliko je stara?

– Gdje i kad je kupljena točno ne znam. Znam da sam treća generacija koja je vozi. Proizvedena je 1975. godine i to je 1303 S model. Inače obožavam Bube proizvedene 60-ih godina, tako da sam ju malo ukrasio i dijelovima iz tog perioda.

Opišite nam kako je tekao proces restauracije.

– Počeo je mojim nespretnim pokušajem zavarivanja praga gdje sam mlad i neiskusan uspio zapaliti tapecirung i tako je krenula kompletna restauracija. Dobro se sjećam da mi je kad sam je završio drugi djed platio tehnički za nju, jer me skroz financijski iscrpila.

Nakon toga vozio sam je 2-3 godine i naravno malo-pomalo zanemario i završila je – sa strane te je neregistrirana gdje je stajala 17 godina. Bilo je kupaca, ali nikako je nisam dao, jednostavno nisam mogao.

Nakon toga 2023. godine kad sam riješio stambeno pitanje, proradile su emocije i ona je 2024. došla na red. Godinu dana sam je lagano ponovo restaurirao i eto sad je tu, potpuno obnovljena.

S kakvim ste se problemima suočavali i kako ste rješavali recimo problem nekog dijela koji je bilo teško pronaći u prodaji?

– S obzirom na to da je ona više-manje bila u kompletu, malo sam toga potraživao, ali godine stajanja su učinile svoje. Dio dijelova sam uspio razmjenom nabaviti od raznih kolekcionara i ljubitelja Buba, dio dijelova je nabavljen iz Njemačke iz Kaferlanda u Frankfurtu, a tu su i naše trgovine u Hrvatskoj koje mogu doći do nekih dijelova.

Nešto sam i reparirao u svojoj radionici. Sve u svemu bilo je zabavno i zanimljivo.

Rješava li kupnja preko interneta dio problema ili ponekad ipak posegnete za »uradi sam« metodom?

– Kupnja preko interneta pomogne, ali ako ste neiskusni kao ja, zna zadati i puno glavobolje. Poneke stvari je jednostavnije napraviti sam i veći je gušt jer si nešto osposobio svojim rukama.

Kakvom smatrate ponudu dijelova za restauriranje automobila putem interneta, je li ta vrsta dućana dobro opskrbljena i kako se kreću cijene?

– Što se tiče ponude na internetu, ima svega, pogotovo bitnih mehaničkih dijelova. Teže se nađu neke specifične sitnice za određeni model. Cijene hm.. o tome bi se dalo pričati.

Zna se naći jako povoljno, ali ponavljam nekad će vas dio mehanike motora ili ovjesa doći jeftinije nego tepisi, tapecirung vrata ili sjenila vjetrobranskog stakla za vozača i suvozača, naročito ako želite model, s ugrađenim ogledalom.

Posebnu pažnju posvetili ste i detaljima Interijera Bube: tapecirungu, volanu, mjenjaču, a posebna je i priča o bijelim felgama i vanjskoj tablici koja privlači pažnju. Ispričajte nam kako se odvijao taj dio priče?

– Tapeciranje instrument -table kao i stranice vrata i bokova uradio sam sam. Ruku na srce, moglo je i bolje da sam dao profesionalcu, ali kažem zadovoljstvo rada na tom autu mi je pružilo osjećaj sreće i ono »ja to mogu«, tako da mi nije žao ako nije baš sve savršeno.

Neke ukrase kao sat pokazivač vremena nisam mogao nabaviti original te sam malo improvizirao. Jedino što se tiče unutrašnjosti što nisam uradio sam je tapeciranje prednjih sjedala.

E sad, priča s felgama. Ja sam htio crne felge i gume s bijelim rubom, ali tu se naravno umiješao moj dobar prijatelj Damir i malo me piknuo s idejom felge u boji slonove kosti.

Tijekom guglanja naletio sam na ukrasne kromirane dodatke za felge i kad se sve posložilo rezultat je ispao jako ugodan oku. Vanjska tablica je došla slučajno ali kasnije se dobro uklopila jer, rekao sam, volim bube iz 60-ih, pa sam na svoju ugradio zadnje lampe i branik iz tih godina, a kad sam ugledao tablicu, odlučio sam je staviti da se vidi koja je godina i gdje je proizvedena, da ne zbunjujem ljude zbog mog malog makeovera.

Motor je također posebna priča, Buba može potegnuti i više od 100 kilometara na sat?

– Motor je, koliko sam ja upoznat, najjači serijski proizveden motor u tim Bubama, a to je 1600 cm 50 KS. On mi je bio izazov. S obzirom na to da nisam mehaničarske struke, kad sam krenuo u rekonstrukciju motora imao sam dosta pitanja i nepoznanica.

Tu su mi uletjeli ostali kolekcionari s dijelovima, preporukama i savjetima kao i prijatelji i hvala im na tome. Iznad 100 kilometara na sat ne volim juriti. Najviše uživam kad se vozim između 60 i 80 kilometara na sat starim cestama jer u pravilu izbjegavam autoceste.

Ali kao i kod svakog, znatiželja je odradila svoje: vozio sam je 130 km/h, a mogla je još.

Vaša Buba ima i posebnu boju. Kažite nam nešto više o tome.

– Prema komentarima vidim da je boja bila puni pogodak. Premda nije to bio moj izbor u početku: prijedlog za boju dao je moj kolega Damir i naravno kad sam je predložio svojoj boljoj polovici, odluka je pala i više povratka nije bilo.

Iskreno, ali im ne smijem to priznati, bio je to pun pogodak, ja sam navijao za smeđu.
I za kraj nam bar onako okvirno kažite kako se kreću cijene restauriranih Buba poput vaše i zašto je nikad ne biste prodali ili možda i biste?

– Koliko vrijedi ne znam, ne idem za tim. Nekome vrijedi puno kao statusni simbol, nekome ne vrijedi ništa. Ne mogu je novcem definirati, ali mi znači jako puno. Ona je dio mene, dio moje obitelji i dio uspomena.

Odrastanje, gubici, pobjede i porazi, starenje, sve je u njoj. Jednostavno kad vas nešto čini sretnim, opuštenim pa makar se ponekada i pokvari, nije bitno i to je dio Bube i dio puta, ona je i savršena, ponekad i u svom nesavršenstvu je zapravo – savršena. Meni u svakom slučaju apsolutno je nezamjenjiva.

Fotografije: Damir Batistić i privatna arhiva