Oduvijek su mi se sviđale drvene stolice kakve je imala moja nona. Bilo mi je žao kad sam prvu takvu vidjela odbačenu kraj smeća. Uzela sam je i počela uređivati i oslikavati. Moja kolekcija danas broji bar trideset tako restauriranih stolica, ispričala nam je Dunja
Dunja Demartini dugogodišnja je grafička urednica u Novom listu, no iza sebe ima i zavidni umjetnički »curriculum«. Krajem mjeseca, točnije 31. ožujka u novootvorenom galerijskom prostoru Galerije Klović inaugurirat će izložbu na kojoj će predstaviti svoje recentne radove. No, o izložbi nije htjela previše govoriti, niti otkriti detalje već nam je samo rekla da je kao i prethodne dvije izložbe posvećena gradu i Ričini. Ipak, otvorila nam je vrata svog doma u kojem su i nastala neka od njezinih djela. Posebno su joj drage stolice koje voli oslikavati te smo tako razgovor s njom i započeli na temu »sjedalica«.
– Stolice neće biti izložene na ovoj izložbi, ali će biti moji radovi od keramike, sliko-crteži i umjetničke instalacije, pojasnila je Dunja. Ako bude nedostajalo postamenata onda će možda u tu svrhu iskoristiti i neku od svojih stolica koje smo imali priliku vidjeti na svojedobnoj jednodnevnoj izložbi u Kloviću.
– Ta priča sa stolicama započeta je davno. Oduvijek, mogla bih tako kazati, sviđale su mi se stolice kakve je imala moja nona. To su u biti štokrlice bez naslova. One su svojevremeno bile odbačene i zamijenjene novima, a meni su se posebno sviđale jer su imale valoviti rub. Malo pomalo počela sam ih prikupljati. Stolica mi se kao predmet sviđa zato što ih ima različith oblika, a pogotovo volim drvene stolice koje su stolari izrađivali na poseban način. Nisu bile rađene serijski, već je svaka bila posebno detaljno obrađena. Bilo mi je žao kad sam prvu takvu stolicu vidjela kako odbačena stoji pokraj baje. Uzela sam je i počela uređivati, a potom i oslikavati.
Motiv bršljana
Mislim da moja kolekcija danas broji bar trideset, a možda čak i nešto više stolica. Neke su kod mene doma, a nekolicina ih se nalazi u ateljeu u Vodovodnoj ulici. One najdraže zadržala sam kod kuće i uživam u pogledu na njih. Trenuno imam i nekoliko njih koje tek čekaju svoj red na restauraciju. Naime, prije no što ih oslikam, pomno ih restauriram, a taj proces je dosta zahtjevan.
Treba najprije skinuti boju, doći do drva, staviti podlogu i tek potom ih se može početi oslikavati. Imam i nekoliko stolica koje neću oslikati već ću ih samo restaurirati, poput recimo one iz doba secesije. One će ostati iste, samo će dobiti malo svježije ruho, priča nam riječka umjetnica pojašnjavajući da stolice voli oslikavati kod kuće, a ne u ateljeu jer taj prostor »ne može podnijeti toliko različitih likovnih aktivnosti – i grafiku i keramiku i slikarstvo«. Pri tome joj kao najugodniji prostor za restauraciju i oslikavanje služi kuhinja.
– Imam pohranjeno jako puno skica i kad se nečega sjetim počnem kopati po njima dok ne nađem nešto što mi se sviđa i počnem raditi. Naravno, tijekom procesa neke stvari i izmijenim. U ateljeu recimo imam stolicu koja je oslikana u motivu lišća bršljana premda to nije moj uobičajeni likovni izraz. No, to lišće mi se sviđalo pa sam ga pokušala prenijeti kao motiv i na stolicu. Motiv ovčica potječe iz vremena kad sam dosta pješačila po Krku i postale su mi draga »tema«. To je bilo vrijeme kad smo s Kalkografskim ateljeom na Sušaku hodočastili po Mrgaru, prisjeća se Demartini.
Spoj stilova
Prilikom posjeta njezinom domu za oko nam je u jednoj od soba zapela fotelja u tirkiznoj boji.
– Takvu fotelju sam zamjetila na jednoj slici Vlahe Bukovca, što me jako razveselilo. Njezina izvorna boja bila je drugačija, ali sam je odlučila tapecirati u tirkiznu zato što mi se ta boja sviđa i uklapa se u ostatak ambijenta, pojašnjava.
Njezin je stan, počevši od soba pa do kuhinje prepun umjetnina – krase ga njeni autorski radovi, no i radovi koje je dobila na poklon od prijatelja umjetnika. U njezinom domu dominira sklad modernog dizajna u kombinaciji sa starim komadima stilskog namještaja i antikvitetima.
– Da, volim spoj tih dvaju stilova. Da je sve uređeno s komadima modernog namještaja, to bi mi bilo nekako prehladno, suhoparno, a ovako u kombinaciji s namještajem koji ima svoju priču prostor dobije toplinu. Ovaj veliki sanduk sam primjerice isto restaurirala i sad ima izgled shabby chic komada, pokazuje nam dalje dodajući da su joj posebno dragi komadi namještaja koje je naslijedila od svog nonića, kao i nonine stolice. Jedan od takvih komada namještaja je i vitrina koju je oslikala duginim bojama i sada krasi kuhinju, isto kao i stolice.
Miris vina kao uspomena
– Ta vitrina mog nonića ima bar 150 godina, možda i 200. Dugi niz godina bila je smještena u konobi na Kozali gdje je nono radio vino i uvijek je po toj vitrini zapisivao, pisao crtice koliko ima vina ili kakva je bila berba. Neke od tih zapisa zadržala sam u izvornom izdanju. Kad sam krenula restaurirati vitrinu najprije sam skinula boju, dakako. Pritom bih istakla jednu zanimljivost, a to je da sam u procesu dok sam skidala slojeve boja naišla na miris vina. Drvo je porozno i upilo je miris. Daske koje su bile trule zamijenila sam novina i tek onda započela s oslikavanjem. Rad na njoj trajao je dosta dugo jer je oslikana bez upotrebe bijele boje. Oslikavala sam je u stanu i bojala sam je malo po malo uživajući u tome. Pritom sam testirala kako te dugine boje djeluju na mene u jutarnjim, popodnevnim i večernjim satima.
Naime, pri prirodnom svjetlu neke boje mogu biti sasvim u redu, ali recimo pri umjetnoj rasvjeti neka crvena nijansa može djelovati uznemirujuće ili naporno, barem meni.
Zaključila sam da boje koje sam koristila na mene djeluju pozitivno i da mi ne smetaju, pojasnit će Dunja.
