Internet, zlatni rudnik jeftine radne snage

Specijalizirani internetski servisi spajaju poslodavce i virtualne radnike diljem svijeta. U natjecanju za projekte ruše se cijene rada. Indijci, Afrikanci, Hrvati uz Amerikance rade za dva-do pet dolara po satu

Prije petnaestak godina govorilo se o dobu interneta kao početku globalnog sela, povezanosti cijeloga svijeta u mrežu po modelu jednakih mogućnosti za svih, posebice po pitanju samozapošljavanja. Kako to biva nakon svake revolucije, najbrže su se snašli poslovni ljudi koji su našli način kako da »outsourcingom«, davanjem posla jeftinoj radnoj snazi u zemljama u razvoju, internet pretvore u izvor radne snage koja je plaćena manje i od najgore plaćenih poslova kao što je rad u restoranima brze prehrane.

Nije prošlo dugo i internet je postao mjesto divlje tržišne eksploatacije, poslovno područje gdje ne postoje gotovo nikakve regule a kamo li zaštite radnih prava.   

Outsourcing – za kikiriki

U začetku ovog biznisa ambiciozni niži poslovnjaci shvatili su kako za projekt za koji ga firma dobro plaća, može uposliti magistra iz Indiji koji će mu recimo o solarnoj energiji napisati kratak priručnik s apsolutno svim najnovijim podacima na tu temu. Njemu će platiti 50 dolara od svoje zarade od 800 dolara a da prstom nije maknuo i još će pod taj rad potpisati svoje ime. Potom uzimati sve više projekta, ne radi ništa a u firmi ispada marljiv i – još više zarađuje.

Sličan je model rada opisao u svojem bestselleru »Četverosatni radni tjedan« i Timothy Ferriss, koji danas lagodno putuje po svijetu i radi što voli. Danas se pak do lake zarade i radnika koji su spremni raditi po ništa dolazi preko specijaliziranih internetskih servisa. Time je skraćeno vrijeme surfanja po netu u traženju ljudi koji su spremni raditi umjesto vas. Internetske stranice kao što su Elance ili Odesk služe spajanju virtualnih poslodavaca s virtualnim radnicima. A ti radnici međusobno se natječu za dobivanje različitih projekata: od grafičkog i web dizajna, preko programiranja, prijevoda, pisanja knjiga, do recimo radnog mjesta kao nečija virtualna tajnica.

Tri fakulteta – dva dolara po satu

   Amerikanka s tri fakulteta koja radi za dva dolara po satu u svojem je zavidno kvalitetnom profilu navela: »Nudim vrhunske usluge pisanja tekstova po cijeni koja je pristupačna svima. Sve što pišem je jedinstveno i dobro potkrijepljeno. Imam resurse koji mi omogućavaju istraživanje na bilo koju temu i napisat ću tekstove koje ćete vi i vaši čitatelji obožavati. Niti jedan projekt mi nije prevelik ili premali. Nudim sljedeće usluge: akademsko pisanje, pisanje članaka, objave za tisak, putopisi, SEO tekstovi, opisivanje proizvoda, prodajna pisma, ghostwriting (pisanje knjiga), zdravlje i fitness, pisanje tehničkih priručnika i pisanje kolumni za časopise.«

Poslodavac barem sigurno plaća

   Uz sve mane i jadnu zaradu, ono što se radom preko specijaliziranih servisa ne može dogoditi je – da ne budete plaćeni za obavljeni posao. Sva se plaćaju obavljaju preko servisa koji na sebe preuzima odgovornost ukoliko poslodavcu padne na pamet prevariti radnika. Takav se poslodavac odmah upozorava na prijestup i ukoliko ne ispuni dogovor s njim raskida. Također se prijavljuje i nadležnim institucijama.

   Poslodavci postave projekt s opisom što treba učiniti i koliko su maksimalno spremni platiti. Tada se ljudi širom svijeta natječu za te poslove. Oni ne mogu vidjeti koliko je pojedini konkurent ponudio, ali mogu vidjeti prosječni iznos ponuda i prema tome podesiti svoju ponudu. Time se cijena dramatično ruši pa je konkurencija iz afričkih zemalja, Indije, ali i Hrvatske čak i Amerikance prisilila da rade za kikiriki. Za projekt od 60 specijaliziranih tekstova na engleskom jeziku u najboljem slučaju zaradi se oko 180 dolara (900 kuna). Naime, svaki tekst mora biti dobro istražen, vrhunski pismen i poslodavac njime mora biti zadovoljan.   

Virtualni bez prava

Zbog toga poslodavcima na raspolaganju stoji vrhunska radna snaga koja radi za sitan novac i to bez zdravstvenog osiguranja ili ikakvih beneficija. Kako poslodavci mogu biti sigurni da će posao biti obavljen kvalitetno jer u suprotnom nisu dužni platiti radnika, oni si mogu priuštiti da svaki put biraju najjeftiniju ponudu. Da bi mogli donijeti odluku koga uposliti, ponuđači mogu pogledati profil potencijalnog kandidata. Tako kandidati stavljaju akademske kvalifikacije, radno iskustvo i rezultate testova znanja i vještina.

Primjerice, jedan nedavni projekt tražio je autora koji će napisati, ne tekst, već knjigu iz područja psihologije. Poslodavac je naveo temu, napisao da traži 30-50 stranica teksta i ponudio maksimum 500 dolara. U tom trenutku započinje aukcija i rušenje cijene. U roku od 24 sata dobio je niz ponuda i našao svog idealnog kandidata – Amerikanku koja je diplomirala pravo, psihologiju i engleski. Bila je uključena u razvoj međunarodnih programa za siromašne i trenutno zbog posla putuje svijetom. Taj projekt je spremna obaviti za 160 dolara, a ako napiše 40 stranica dobit će 4 dolara po stranici. Svatko tko se jednom upustio u taj posao zna da će joj u najoptimističnijoj verziji za jednu stranicu trebati dva sata za pisanje i uređivanje, što znači da će raditi za 2 dolara na sat, odnosno desetak kuna. Kada bi po toj tarifi radila mjesec dana bez ijednog dana odmora, zaradila bi 2500 kuna. Onda bi na to platila 4-6% provizije posredniku (Elance ili Odesk) te poreze.

   Ironično je da se oko takvog načina rada stvorio fenomen koji se zove lokacijska neovisnost jer radnici posao mogu obavljati iz bilo koje države svijeta. Tako mladi i obrazovani Amerikanci, koji ne žele raditi u fast foodu ili klasične uredske poslove, rade ovakve loše plaćene poslove iz egzotičnih zemalja u razvoju u kojima im novac koji zarađuju još uvijek može osigurati pristojnu egzistenciju. Ali to ima i svoje mane: ne mogu si priuštiti zdravstvenu skrb, i što je još gore – povratak u domovinu. Naime, s tom plaćom u zemljama Zapada ne bi mogli platiti ni režije.   

Sve za fiver

Koncept sajta Fiverr vrti se oko pitanja »Što ste sve spremni učiniti za pet dolara?«. Fiver je inače američki sleng za novčanicu od pet dolara. Odgovor je: Gotovo sve! Tako je moguće naći ljude koji će za pet dolara: napisati pet haikua, napisati bajku, uključujući ilustracije, istražiti koju god temu želite, odsvirati vam »Sretan rođendan« na gajdama i pritom nositi vaše ime na majici, snimiti bilo koji tekst u trajanju do 60 sekundi (to recimo radi jedan profesionalni radijski voditelj), napisati vaše ime u pijesku na tropskoj plaži i poslati vam fotku, urlati ime vašeg sajta »kao poremećeni psihopat« 20 sekundi i to vam poslati kao video zapis, isplanirati vaš godišnji odmor u Disneylandu…

   U vlak eksploatacije uglavnom mladih, dobro obrazovanih i pametnih ljudi iz zemalja sirotinjskog standarda, ubacio se i Amazon Mechanical Turk. Osnovao je servis koji davateljima usluga omogućava da zapošljavaju ljude za poslove koje računala još uvijek ne mogu obavljati, ali su beznadežno zatupljujući. Jedan od poslova traži pronalaženje službene web stranice pojedinih tvrtki i za što se plaća 2 centa. Ako netko uzme posao da pregledava i opisuje fotografije, zaradit će 4 centa (20 lipa). Nešto bolje će proći ako bude tražio informacije za časopise, platit će ga 10 centi (50 lipa). Ako psiholozima koji istražuju stavove prema pušenju odgovorite na pitanja, dobit ćete nevjerojatnih 20 centi (1 kunu).

   Na kraju, outsourcingom nastaje najveći dio internetskog sadržaja kojeg pišu anonimci, a potpisuju drugi. Slično je i s knjigama koje pišu anonimni ghostwriteri, a na njima zarađuju i svoje ime promoviraju neki drugi ljudi. Hiperprodukcija u izdavaštvu zacijelo je toga posljedica. Nekad su se knjige pisale godinama, desetljećima, dok autor nije bio siguran da je rekao sve što zna o nekoj temi. Danas imamo nastavke, površno obrađene priče u lijepo dizajniranim koricama. Autorstvo je na izumiranju.