Najtraženija zabavna literatura. Ukratko, krimići i ljubići su vruća roba, kaže ravnateljica Sanja Frajtag. Znate, imamo mi ovdje i večeri poezije. Okupimo se tu, a gosti nam budu renomirani književnici, čitaju nam svoja djela, a poslije razgovaramo s njima, komentiramo, družimo se, vedro pripovijeda Stanko Bušić, jedan od redovnih korisnika knjižnice 1949.
Često sam ovdje, pa kako i ne bih kad su mi knjige glavna razonoda i razbibriga. Literatura je jedna od rijetkih stvari i aktivnosti koje su mi preostale. Posuđujem redovito digitalne knjige i one mi stvarno uljepšavaju život. Pa tko bi mi čitao da ih nema, pita se Stanko Bušić, umirovljenik i član Hrvatske knjižnice za slijepe i slabovidne u Zagrebu kojega smo zatekli pri posudbi njegove tjedne doze lektire.
– Član sam Knjižnice već desetak godina, otkada me vid gotovo potpuno izdao. Naprosto mi je pukla mrežnica, došlo je do njenog odvajanja od pozadine oka i ostalo mi je tek 2,5 posto vida na jedno oko – objašnjava svoj zdravstveni problem ovaj vitalni sedamdesetpetogodišnjak kojeg i gotovo potpuni izostanak vida ne sprječava da sam dolazi u Knjižnicu kad god mu ponestane materijala za čitanje.
Nekadašnjeg inženjera, koji je još kao gimnazijalac volio čitati lektiru, ljubav prema beletristici ne napušta ni danas. Ipak su mu, priznaje, najdraže knjige utemeljene na stvarnim događajima i memoarska proza, no nije mu ni poezija strana. Čita, ukratko, sve.
Večeri poezije
Znate, imamo mi ovdje i večeri poezije. Okupimo se tu, a gosti nam budu renomirani književnici, čitaju nam svoja djela, a poslije razgovaramo s njima, komentiramo, družimo se, vedro pripovijeda Stanko, svjestan činjenice da su knjižnica i programi koje ona nudi vrlo važni za njegovu integraciju u društveni život.
Brailleovo (brajevo) pismo je pismo za slijepe koje se sastoji od 6 ispupčenih točkica, koje u kombinacijama tvore znakove za slova, brojeve i ostale interpunkcijske znakove.
Hrvatska knjižnica za slijepe i slabovidne ovih je dana obilježila svojih prvih pedeset godina rada, no povijest ove ustanove seže još u 1921. godinu.
– Prema nekim sjećanjima, 1921. u okviru Društva za izobražene slijepce u Ilici 5 postojala je knjižnica kojoj se u Drugom svjetskom ratu gubi svaki trag – tumači nam ravnateljica Sanja Frajtag.
Iako je upravo proslavljeno pola stoljeća od utemeljenja Knjižnice za slijepe i slabovidne, valja naglasiti da je velik dio fonda pri utemeljenju 1965. nastao još nakon Drugog svjetskog rata.
– Od 1949. u Udruženju slijepih Zagreb počinju se intenzivno ručno prepisivati knjige na brajici. Tako je stvorena veća zbirka knjiga za slijepe koja je poslužila kao temelj za osnivanje Republičke knjižnice u sastavu Saveza slijepih Hrvatske 1965. A početkom milenija, točno 2000., Hrvatska knjižnica za slijepe registrirana je kao samostalna javna institucija pod ingerencijom Ministarstva kulture – prošla je ravnateljica sažeto kroz povijest ove institucije.
Posudba poštom
– Hrvatska knjižnica za slijepe danas broji oko dvije tisuće aktivnih korisnika iz cijele države, a posudba se obavlja na razne načine, upućuje nas ravnateljica. Neki članovi poput gospodina Bušića dolaze sami po knjige, iako se većina posudbi odvija poštom na adrese korisnika diljem države, što zbog udaljenosti, što zbog njihovog zdravstvenog stanja. Knjige se dostavljaju i službenim vozilom članovima s područja Zagreba i Zagrebačke županije. Novost je, navodi naša sugovornica, i on-line posudba – e-knjige se direktno preuzimaju s interneta, odnosno iz digitalne knjižnice.
Knjižni fond broji oko 3.100 knjiga u zvučnoj tehnici i 2.700 naslova na brajici, a Knjižnica izdaje i petnaestak časopisa što u zvučnoj tehnici, što na brajici.
– Svojim izdavačkim programom nastojimo obuhvatiti želje i potrebe naših članova. Orijentiramo se i prema top listama čitanosti, kontaktiramo i veće knjižnice, i sve što se najviše čita i posuđuje u njima, i mi nastojimo ili snimiti na nosač zvuka ili tiskati na brajici – tumači ravnateljica.
– Zagorka je definitivno prerano umrla, njenih knjiga nikad dosta – odgovara Frajtag na pitanje što se najviše posuđuje, potvrđujući da je kao i svugdje najtraženija zabavna literatura. Ukratko, krimići i ljubići su vruća roba, ali čita se i ozbiljnije štivo pa su često i gosti poznati domaći književnici i književnice
Revolucionarni daisy foramat
U obilasku knjižničkog i tiskarskog kompleksa upoznajemo korektoricu Danijelu Marušić koja provjerava zapise na brajici. Ona nam objašnjava da slijepi i slabovidni danas čitaju na revolucionarnom daisy foramatu koji im omogućava gotovo isti prikaz teksta na kompjutoru kao i u knjizi.
U sklopu Knjižnice, koja broji 20 stalno zaposlenih i niz vanjskih suradnika, nalazi se i studio za snimanje gdje spiker(ica) ili glumac/ica čitaju tekstove koji se potom presnimavaju da bi bili dostupni slijepom korisniku. Tu je i tiskara na brajici, knjigovežnica, korektura te posudbeni odjel koji je često poprište raznih događanja koja okupljaju članove.
– Pomoću daisy formata možemo čitati po odlomcima, stranicama, možemo koristiti fusnote, a to je od velike pomoći kada se čita stručna literatura – navodi mlada korektorica.
Jelena Lešaja, voditeljica posudbenog odjela, ističe da se tijekom godina mijenja i profil članstva. Osim što je daisy format unio revolucionarne promjene i on-line posudba vrtoglavo raste iz dana u dan.
– Osim slijepih i slabovidnih korisnika, širimo se prema svim osobama koje iz nekog razloga ne čitaju standardni tisak. U posljednjih desetak godina sve je više učenika s disleksijom i disgrafijom, s poteškoćama u učenju, odnosno u čitanju i pisanju, navodi Lešaja, dodajući da ne zna je li tom rastućem broju uzrok uznapredovala dijagnostika ili je naprosto sve veći broj ljudi i djece koji pate od toga.
– Evo, uskoro nam Mario Kovač organizira i vodi kviz-natjecanje za članove i to je pravi hit, otkriva nam Frajtag. Toliko je zanimljivo da kviz snimamo pa zvučne zapise objavljujemo u pojedinim časopisima za članove koji nisu u mogućnosti doći u Knjižaru, a takvih je u našim redovima mnogo.
No da se vragolani ne dosjete, za usluge e-knjige, upozorava, nužno je predočiti dijagnozu logopeda nakon koje učenik dobiva korisničku zaporku. Na taj način je spriječeno moguće »švercanje«, odnosno savladavanje lektire putem zvučnih zapisa kod djece bez poteškoća u čitanju.
No da ne budemo nepravedni prema onima koji čitati vole i žele, ravnateljica se uključuje u razgovor ističući da je čitanje, baš kao i dolazak u knjižnicu za članove ove knjižnice poseban ritual, važan socijalni trenutak u njihovim životima pa iz tog razloga ona ne vjeruje da će e-knjiga istisnuti pisane knjige bilo na brajici, bilo na crnom tisku. Barem ne potpuno, mogli bismo dodati, s nadom u opstanak knjige u digitalnoj eri u koju smo dobrano zagazili.
