Pred izdavačem je upravo izazov autoričine rukopisne ostavštine što bi do kraja godine moglo rezultirati i prvom knjigom dnevničko-memoarske proze Ivane Brlić Mažuranić. Posebnost ovoga izdanja jest u tome što objavljuje izvorni spisateljičin rukopis koji je prečesto bi meta uredničkih i redaktorskih iživljavanja. Primjerice, roman »Čudnovate zgode šegrta Hlapića« koji broji oko 25.000 riječi doživio je čak 1.500 jezičnih i stilskih intervencija. Takav tretman njezina rukopisa bio je velika frustracija glasovite hrvatske književnice.
U knjizi »Praksa i teorija književnih časopisa« govorite o tradiciji hrvatskih književnih časopisa i kako se unutar te tradicije oblikovala moderna nacionalna književnost. Je li vrijeme književnih časopisa kao i tiskanih medija na zalasku? Koje su nove književne i publicističke platforme? – Okidač za preporodne procese u kojima je i formirana moderna nacionalna književnost bili su upravo časopisi kao tadašnji moderni mediji. U tome smislu ja svoje čitanje novije hrvatske književnosti temeljim na čitanju njegovih sve doskora dominantnih tiskanih medija, tj. novina i časopisa. A oni su, kako rekoste, u zalasku, povlače se pred elektroničkim medijima i to je jedan od važnijih kriterija koje uzimam kao moguću donju granicu književnoga 20. stoljeća. To ne znači da književnost ne nastaje i u ovim novim medijima, dapače. No, to je već jedno novo iskustvo unutar kojega novi mediji sada upisuju neke svoje posebnosti, i one svakako ostavljaju traga i u književnosti. Radio je bio stvorio svoje žanrove, baš kao i televizija, a danas ih stvara i internet.
Prema nekim saznanjima Ivana je još uvijek među najčitanijim hrvatskim piscima u svijetu, svakako najprevođenija. Na primjer, njezin kultni Šegrt Hlapić ima više od 140 izdanja od kojih su 35 na 23 strana jezika među kojima nisu samo engleski, njemački, francuski, španjolski i ruski ili pak albanski, esperanto, mađarski, slovački, slovenski, makedonski i ukrajinski, nego i bengalski, perzijski, kineski, vijetnamski i japanski.
Na njezin status uvelike je utjecao i razvitak studija dječje književnosti pri čemu se i u nas regrutiralo već nekoliko novih naraštaja vrlo agilnih i utjecajnih istraživača poput Stjepana Hranjeca, Dubravke Težak, Berislava Majhuta, Diane Zalar, Dubravke Zime, Sanje Lovrić Kralj, Andrijane Kos-Lajtman, Marijane Hameršak i drugih.
Kako biste ukratko opisali književnu sudbinu i značaj Ivane Brlić-Mažuranić? – U autobiografiji koju je napisala u ovo doba u Topuskom 1916., dakle, neposredno pred izlazak »Priča iz davnine«, Ivana ističe kako ju je rano došla do zaključka »da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim«. A kao što znamo, dogodilo se upravo obrnuto, naime, da je svojim životom i svojim književnim opusom autorica najbolje demantirala vlastitu sumnju. Jer je u svemu zapravo bila uzorna i, što je najvažnije, sve je ispunjavala vedrinom – i život i pisanje. Vedro pisanje je nazivala herojskim djelom!
Mislim da bi ovo mogao biti prihvatljiv odgovor ne samo na vaše pitanje, nego i na pokušaje ponešto drukčijeg čitanja njezine biografije s obzirom na činjenicu kako je svojom voljom napustila ovaj svijet!
Od romana do bajke
Koliko će ovih pet svezaka sabranih djela uspjeti književno rehabilitirati Ivanu Brlić-Mažuranić budući da nije dobro kotirala poslije rata, a, kažu, ni nakon osamostaljenja nije dobila status kakav zaslužuje? – Ivani ne treba rehabilitacija i nije to bio cilj ovoga projekta nego, kad se već htjelo ići na objavljivanje njezinih djela i to još svega što je za života objavila, onda smo iskoristili priliku i obavili to na najbolji način, tj. kritički. Sve ostalo možemo zvati srećom, tj. da i autorica bude napokon zadovoljna jer smo poštivali njezine sačuvane rukopise, struka jer je poštivala svoja tekstološka načela, a publika jer je dobila vjerodostojno izdanje kao podlogu za sva buduća izdanja.
Prošlo je pet godina od kritičkog izdanja »Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića«. Kako je to izdanje promijenilo ključ čitanja najpopularnijeg hrvatskog dječjeg romana? – Zapravo jednostavno! Moj suradnik i priređivač ovoga romana, kolega Berislav Majhut, potaknut pismima u kojima se autorica žali na promjene koje su urednici i lektori na svoju ruku proveli u ovome njezinu romanu, latio se uspoređivanja sačuvanih rukopisa, tj. izvornika, i tiskanih izdanja, te otkrio da je nesretna autorica imala više od 1.500 razloga da bude ljuta na svoje izdavače. Jedan od bizarnijih svakako je posuvremenjivanje romana konverzijom forinti u krune, pa kruna u dinare, pa bismo tom logikom trebali valjda Ivanine forinte i krajcare danas mijenjati u kune, sutra možda u eure. A u romanu se radi o valuti iz Ivanina djetinjstva kao što se radi i o stvarnome caru i carstvu, jer je Hrvatska iz Ivanine mladosti bila dio Austro-Ugarske Monarhije.
Drugim riječima, radi se o svijetu koji pripada autoričinoj prošlosti, a ne o nečemu bezvremenome. Ono što zaprepašćuje objašnjenje je tadašnjih urednika da sve to što se malo i promijeni (»uglavnom pravopis«, »možda tu i tamo koja leksička, stilistička i sintaktička promjena«), ne samo da je nužno, nego autorici i ne bi trebalo smetati, jer će sve to biti »samo na korist unutrašnje vrijednost« njezina romana!
A onda je raznim intervencijama dječji realistični roman postao bajka, a potom se i dječak pretvorio miša?! – Baš tako! Ivanin urednik sugerirao je autorici čak i to da »izostavi onaj razgovor o tomu da ima ljudi koji ne vjeruju u Boga«… Onoga časa kada dječak postane miš, kako će jadni Hlapić znati je li Crni čovjek dobar ili zao? U romanu on jednostavno čeka da vidi hoće li se i Crni čovjek prije spavanja prekrižiti ili neće. Kako to možete očekivati od jednoga miša? Ne samo da se iznevjerava lik, nego i svjetonazor koji je autorica upisala u svoje djelo. Do neke granice može se iz jednoga medija u drugi nešto prenijeti, ali se pri tome još više gubi i u svakome slučaju mijenja žanr, odnosno ključ čitanja.
Na žalost, uvjerio sam se i ja da današnji Gitini i Hlapićevi vršnjaci najpopularniji lik hrvatske književnosti doživljavaju kao miša, a ne kao dječaka, jer nisu čitali roman, nego su gledali crtić. Naizgled bolje sreće je adaptacija romana u igranome filmu, ali ima jednu ozbiljnu manu: što je nalik – crtiću, stiliziran i holivudski usiljen i ušminkan, sastavljen od anemičnih kulisa i likova koji govore zagrebačkim urbanim govorom, kako je to kritika već primijetila.
No, da sve to nije nimalo jednostavno, prva je pokazala već sama autorica kada se latila dramatizacije vlastitoga romana, koja nikada nije zaživjela. Čini se nimalo slučajno, jer je umjetnički ispod razine romana i, što je najvažnije, dramski lik šegrta Hlapića drukčiji je od romanesnoga.
Kapitalna djela
Osim žanra, promijenila se još barem jedna prevažna okolnost – autorica. Naime, kada piše roman, Ivana ima 37 godina, a kad piše dramu, ona je dvadeset godina starija, i priprema se tom dramom proslaviti svoj 60. rođendan. Zato je njezin dramski Hlapić prije nalik na slavonskoga »picana«, na derište sklono kavgi, nego dječaku iz romana čija je misija širiti dobro.
Koliko je Ivana Brlić-Mažuranić prisutna u školskoj dječjoj lektiri i je li njezin arhaični jezik zaista neprohodan mladim generacijama? – Ivana ima status školskoga pisca, kako se to kaže za onoga autora čija su djela u školskim programima. Bio sam u jednome povjerenstvu za programe, pa se sjećam da je u osnovnoj školi bila zastupljena s nekoliko bajki i Šegrtom Hlapićem. U knjižarama i po knjižnicama možete naći mnoga njezina izdanja. No, mislim da ste s pravom skrenuli pažnju na njezin jezik, koji je uistinu arhaičan, ali arhaični su i Gundulić, Šenoa, pa čak i Matoš. U tome smislu bilo je pokušaja adaptiranja djela starijih hrvatskih pisaca, i to nije samo naša praksa. Upravo sam neki dan dobio izdanje s dvjema Ivaninim bajkama koje su prevedene na čakavski, tj. na jezik njezinih djedova Mažuranića. Nakon čitanja, javio sam gospođi Mariji Božić, koja je to prevela i objavila, kako mi se čini da je čakavski Ivaninim bajkama prikladniji, i prava šteta što nikada nije pokazivala naklonost da se u njemu okuša, u jeziku svoga djeda na kojega je bila toliko ponosna.
Koje biste njezino djelo izdvojili kao kapitalno i zašto? – Umjesto mene to je izdvajanje učinilo vrijeme, a radi se o dva njezina spominjana naslova: o romančiću »Čudnovate zgode šegrta Hlapića« i o bajkama iz zbirke »Priče iz davnine«. Prvi ju je naslov lansirao doma, i to uz Matoševu asistenciju, koji je njezina Hlapića odmah proglasio »klasičnom knjigom«, a drugi ju je nakon engleskog izdanja 1924. s ilustracijama Vladimira Kirina lansirao u svijet, donio joj svjetsku slavu i glas »hrvatskoga Andersena«.
Iduće se godine navršava sto godina od izdanja »Priča iz davnine« Što planirate za taj jubilej? – Stogodišnjicu Priča planiramo obilježiti najmanje dvama načinima: prigodnim stručni skupom i prigodnim izdanjem, dakako, prema kritičkoj redakciji, ali s jednom novinom koju ostavljam da bude iznenađenje!
Je li Ivana Brlić Mažuranić našla mjesta već u Vašoj »Hrvatskoj književnosti 19. stoljeća«? Recite nam nešto o njoj, možemo li očekivati i književno 20. stoljeće te što ga je obilježilo? – Kako moje književno 19. stoljeće traje do moderne i prestaje s Matošem, odnosno Prvim svjetskim ratom, Ivana je već ušla, i to u kontekstu raslojavanja modernoga hrvatskog romana. Nisam mogao a da ne primijetim kako su zajedno na književnu scenu stupile dvije žene: Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić-Mažuranić. Nastavak sam najavio i nadam se da ću ga uskoro zgotoviti. Riječ je zapravo o predavanjima koja držim u sklopu svojeg kolegija Uvod u noviju hrvatsku književnost.
Kultura zaborava
Prvo stoljeće te novije, tj. postilirske književnosti, usustavio sam kroz pregled njegovih tada aktivnih žanrova. Oni su nastajali na podlozi društvenih i kulturnih promjena koje je diktirao nacionalni preporod. Jedno od njegovih polazišta bilo je da svaki zreli narod mora imati i zrelu književnost, a glavni rezultat da su Hrvati u »stoljeću nacija« postali prvo književna nacija, dok će se za svoj politički identitet morati boriti i dalje.
Kako je zalog u toj borbi bio upravo ono što je stekla u 19. stoljeću, dalje pratim kako se hrvatska književnost kao relativno čvrsta struktura ponaša u 20. stoljeću. Ono što je sada bitno drukčije i što ne određuje samo hrvatsku književnost i njezinu kulturu, nego i njezin europski kontekst, jesu čak tri rata: Prvi svjetski, Drugi svjetski i Domovinski rat.
Kako će naše literarno doba vidjeti književni povjesničari za stotinjak godina? Koga i što ćemo u baštinu namrijeti? – Preteško ste mi pitanje postavili! Nije tako davno bilo kada su svećenici sotone tjerali iz onih koji su čitali novine kada se ove tek pojavile. U međuvremenu pojam umjetnosti toliko se promijenio da već sada imamo ozbiljan problem s njezinim baštinjenjem. Uzmite performans, pa tzv. instalacije, sve bi to htjelo biti umjetnost.
A s druge strane, povijest kao da nam je sve manje potrebna, mišljenje uopće, humanističko posebice. Senzacionalizam, površnost i potrošački mentalitet stvaraju svoju kulturu. Neki je zovu kulturom zaborava. I ispraznosti. Srećom, uvijek će biti onih koji će znati da smo svi mi samo djeca svoga vremena i da nam je uloga jedna: svjedočiti o sebi i o tome svom vremenu.
