Unutar matične zgrade pripremate i postav Domovinskog rata. Koliko ste blizu realizacije?

  – Reći ću nešto zbog čega će me kolege možda i kritizirati, ali ja mislim da je velika greška napravljena kada je ukinut Muzej narodne revolucije. Možda se on nije trebao zvati tako nego nekako drugačije, ali upravo činjenica da se Pomorski i povijesni muzej mora baviti Drugim svjetskim ratom i Domovinskim ratom pokazuje nedostatak jednog muzeja koji bi se specijalizirano bavio interpretacijom nasljeđa 20. stoljeća. Naš muzej jest povijesni, ali mi za to uopće nismo ekipirani, jer imamo druge specijalizacije, a sad smo u situaciji da moramo nastupati kao povjesničari opće prakse. 

  Domovinski rat bez sumnje zaslužuje muzejsku interpretaciju, jer je bitno bilježio ovu zajednicu, a postav će biti smješten u zapadnom krilu zgrade, u prostorima nekadašnjeg Centra za obavještavanje koji prvotno nisu zamišljeni da postanu izložbeni. Međutim, kako je Centar bio od izuzetne važnosti tijekom Domovinskog rada, tako se sretno poklopilo da se te dvije priče objedine. 

  Prostor je pomalo zatamnjen i mračan, pa će se dobro uklopiti u dizajnersko rješenje koje je izradila Vesna Rožman, a i u ovom slučaju sve radimo u suradnji sa zajednicom. U stalnom smo kontaktu s predstavnicima brigada ovoga područja te udruga obitelji poginulih branitelja, koji nam pomažu prikupiti građu, ali malo smo zapeli oko broja poginulih, jer smo u dvojbi koji kriterij primijeniti. 

  Ideja je da na jednome zidu budu ispisana imena svih žrtava, uz njihove slike, ali treba odlučiti hoće li to biti svi poginuli koji su imali prebivalište na području PGŽ, ili pripadnici postrojbi s područja PGŽ koji su mogli biti i iz drugih krajeva Hrvatske. Oko toga još nismo postigli dogovor, ali vjerujem da uskoro hoćemo i da će postav biti otvoren 5. kolovoza.

  Eto, tako izgleda vizija Tee Perinčić, nove ravnataljice Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, povjesničarke, doktorice znanosti kojoj je uža specijalnost povijest ranog novog vijeka, ali svoju misiju ne vidi u tome da svijetu velikim, učenim riječima obznani kako će iduće četiri godine stvarati projekte još većega značenja. 

  Tea Perinčić je moderna, mlada žena koja je mandat započela obraćanjem naciji preko fejsa, isprikom zbog spuštenih roleta Muzeja koje želi podignuti kako bi tom simboličkom gestom iskazala dobrodošlicu zajednici. To je njezina misija. Učiniti Muzej ugodnim i pristupačnim mjestom stanovnicima Rijeke i cijele županije. Onima zbog kojih Muzej postoji, i o kojima smo najviše razgovorali, a sve je počelo pitanjem što ju je nagnalo da se prihvati funkcije ravnatelja, o čemu je kazala: 

 Biroktaska mašinerija

– Reći ću vam iskreno, kako je bilo. U Muzeju radim već sedmu godinu i za to sam vrijeme upoznala sve segmente posla, osim onog administrativnog. Kad sam stupila na dužnost i shvatila kako to izgleda, ostala sam zaprepaštena. Nevjerojatno je koliko se ravnatelj mora baviti papirologijom na uštrb programskog djelovanja. Bez tajnice i računovotkinje upopće ne bih mogla funkcionirati, ali ne predajem se: odlučila sam svladati tu strašnu birokratsku mašineriju. 

  Moja odluka da se prihvatim ovog posla rezultat je povjerenja kolega i želje da se na natječaj javi netko iz kuće, nakon što je bivša ravnateljica Margita Cvijetinović Starac dala naznake da se više ne bi kandidirala. Smatrali smo da treba nastaviti sa stvarima koje je ona započela, a onda ih i poboljšati. 

  U meni je mnogo entuzijazma, a okružena sam i kolegama koji su izuzetno motivirani za posao koji rade, iako smo svi skupa još prilično opterećeni muzeologijom 19. stoljeća koju smo naslijedili od prijašnjih generacija. Uglavnom, radi se o tome da se kustosi bave svojim zbirkama, a krajnji rezultat su izložbe koje često ne proizlaze iz interesa zajednice kojoj bi trebale biti predstavljene, već su više interes pojedinca za specifično bavljenje nekim područjem. 

  Moja je želja da se to promijeni i da se više usmjerimo na naše korisnike i njihove potrebe. Zato pored istraživačkog, znanstvenog i zaštitnog rada želim ojačati prezentacijski i komunikacijski dio, kao vrlo bitan segment muzejske djelatnosti. 

 Na koje sve načine to kanite postići? 

  – U tom smo pravcu već krenuli za mandata moje prethodnice. Mislim da je veliki korak napravljen otvaranjem »Čudotvornice« jer smo time stekli uvjete za unaprijeđenje edukativne djelatnosti koja nam je iznimno važna, a dosad je bila minimalna i zastarjelo koncipirana. Sve se svodilo na klasična stručna vodstva školskih grupa po postavu, a sada imamo mnogo konkretnije i privlačnije programe, kroz posebne tematske radionice. »Čudotvornicu« vodi kolegica Tamara Mataija koja ulaže veliki napor da djeci kroz igru približi rad u muzeju i neke zanimljive predmete, odnosno baštinu Primorsko-goranske županije. 

 Za djecu i obitelj

Osim za škole, organizirali smo i individualne radionice za djecu tijekom zimskih praznika, a to ćemo napraviti i za proljetne praznike. Imat ćemo likovnu radionicu u kojoj će djeca učiti šivati, kako bi izradila kostim po uzoru na haljinu jedne dame s portreta u našem fundusu. Na neki način to popunjava nedostatak domaćinstva u školi. 

  Druga će radionica biti dramska, prava glumačka škola za djecu. Kroz glumu se mnogo toga dade razriješiti, pa i neki psihološki problemi ako su djeca suspregnuta i zatvorena, a krajnji rezultat će biti uprizorenje nekog povijesnog prizora. U radu s djecom dosad smo bili u velikom minusu i zato se oko toga zbilja mislimo ozbiljno angažirati. Organizirali smo i probne proslave rođendana, što je također pobudilo interes, iako to već radi Prirodoslovni muzej u susjedstvu, pa je i to jedan od načina da animiramo najmlađu publiku. 

 A što je sa ostalima?

  – Naravno, mislimo i na odrasle. Želja nam je motivirati sve ljude da što više dolaze u Muzej. Međutim, pravo je pitanje zbog čega bi oni dolazili? Do sada smo uglavnom bili usmjereni na izložbe, čija priprema iziskuje golemu energiju i mnogo novca, a rezultat je diskutabilan. Izložbe su dobro posjećene na dan otvorenja, a poslije toga zanimanje gasne, osim ako izlažete neku atrakciju, poput Apoksiomena. Zbog toga bismo željeli pojačati dolazak građana u Muzej i mimo izložbi. 

  Za početak krećemo s posebnim programima za obitelji. Nedjelja će biti rezervirana za besplatne obiteljske posjete, u vremenu od 16 do 20 sati, a dodatno planiramo i obiteljske radionice. U njima bi zajedno sudjelovali djeca i roditelji, da se potakne obiteljsko zajedništvo. U današnjim obiteljima sve manje je vremena za kvalitetno druženje s djecom, a nedostaje im i pravih sadržaja, pa vikende često provode po trgovačkim centrima. Od sada mogu doći i k nama. 

  Prve radionice planiramo u vrijeme Uskrsa, ali ne možemo ih besplatno ponuditi, jer će ih voditi vanjski suradnici koje moramo platiti. Međutim, nedjeljni posjet bit će slobodan, a imala sam ideju da ulaznice i potpuno ukinemo, ali to nije bilo moguće zbog usklađivanja s drugim ustanovama. 

 Koncept stalnog postava

Također, promijenit ćemo i radno vrijeme subotom. Do sada smo subotom radili samo prije podne, a sada ćemo bez obzira na vjenčanja biti otvoreni i u popodnevnim satima. Istina, vjenčanja stvaraju veliku gužvu, a problem je i to što svatovi zaboravljaju gdje se nalaze, pa riža i korijanderi lete na sve strane, a čak se donose piće i hrana. Bilo bi mi drago kada bi se svatovi s malo više respekta odnosili prema spomeniku kulture pod zaštitom. 

  – Vjerovali li ne, meni je bio veliki problem razriješiti tu situaciju, ali energično sam inzistirala na novom radnom vremenu, jer mislim da smo ovdje zbog naših posjetitelja, a to su prvenstveno stanovnici ovoga kraja, a ne turisti. Uostalom, naši nas građani putem svojih poreza plaćaju i mi smo im dužni to vratiti. Naš posao jest da čuvamo baštinu, ali ako je ne prezentiramo javnosti, ona nema nikakve vrijednosti. 

  Naravno da nećemo zanemariti ni ostale aspekte muzejskog rada, ali smatram da smo u tom segmentu već dosegli neku razinu stručnosti i da na obradu građe ne treba posebno paziti. To je dio koji se podrazumijeva. 

 Imate li na umu i neke konkretne izložbene programe koji bi publici mogli biti zanimljivi od dosadašnjih?

  – S obzirom da nas izložbe na svaki način iscrpljuju, a imamo gorući problem stalnog postava, odlučila sam sve snage uprijeti da prvenstveno riješimo stalni postav, a izložbe će biti prigodne ili još bolje gostujuće, pa ćemo tako razvijati i suradnju s drugim muzejima. 

  Koncept stalnog postava napravila je još Margita Cvijetinović Starac i ja ga prihvaćam. On slijedi kronološku crtu povijesti Primorsko-goranske županije i kreće s arheološkim postavom koji bi napokon trebao biti otvoren na drugom katu, koji je već dugo zatvoren. Prvi kat bi prvenstveno trebao biti rezerviran za prezentaciju povijesti Guvernerove palače kroz kontekst povijesti Gubernija, a moguće su i neke druge intervencije, kako primjerice u Žutom salonu koji je loše uređen. U njemu se održavaju vjenčanja, a s obzirom da će i dalje ostati u toj funkciji, mislim da unutra možemo napraviti i jedan manji postav o fenomenu svadbenih običaja. 

 Rolete i balkon

Još za mandata bivše ravnateljice iniciran je projekt revitalizacije cijelog kompleksa Guvernerove palače u skladu s originalnim projektima njezina graditelja, mađarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna. Kako bi to trebalo napraviti?

  – Moguća su dva pristupa. Moja prethodnica je bila sklonija zamisli da projekt kandidiramo na europske fondove i krenemo u cjeloviti zahvat, a ja sam sklonija iskoristiti benevolenciju Primorsko-goranske županije da nam pomogne u postupnom uređenju prostora, dok se ne pojavi novac za veliku investiciju. 

  Istočni aneks palače, gdje je nekada bio klub »Python«, u dosta je lošem stanju. Zbog velikog problema s vlagom tu se ne može ništa izlagati, a s druge strane idealan je za ugostiteljski objekt koji nam je također potreban i mislim da bismo ga postupno mogli osposobiti za tu funkciju. Jednako tako, trebalo bi i park dovesti barem do pristojnog stanja, jer ovo sadašnje nikako ne odaje reprezentativnu sliku jedine reprezentativne zgrade u centru grada. Uvjerena sam da su poboljšanja moguća i prije nego se steknu uvjeti potpune revitalizacije u skladu s projektim Alajosa Hauszmanna. 

 Dolazak na novu dužnost planirali ste obilježiti simboličnim podizanjem roleta na prozorima Guvernerove palače, što se nije dogodilo, ali ste svojim obraćanjem javnosti putem facebooka osvojili mnoge simpatije i dobili mnogo lajkova za objašnjenje koje ste ponudili. 

  – Te rolete su bolna točka muzeja. Svi ljudi, domaći i stranci, postavljaju pitanje zašto su uvijek spuštene, a i meni idu na živce pa sam obećala da ću ih podignuti na dan kad stupim na funkciju, jer smatram da u 21. stoljeću postoji toliko drugih načina da se muzejski predmeti zaštite od svjetlosti, a ne roletama. Međutim, kad sam 17. ožujka došla na posao i krenula podignuti rolete, rečeno mi je da se to ne može napraviti, jer su devastirane prilikom obnove zgrade. To su teške drvene rolete, s mehanizmom koji i inače zapinje, što znaju svi koji ih imaju, a kad vam ih netko još krivo postavi i zalijepi, nema načina da ih podignete, a da to nekako izgleda. 

  Obećala sam da ću otvoriti i balkon na kojem se rolete već sada mogu podignuti, da posjetitelji i na taj način dožive Guvernerovu palači i da bar jednom tjedno mogu uživati u pogledu. 

  – Proteklih sedam godina naslušala sam se svega i naravno da najteže padaju negativne percepcije. Jedna od najnegativnijih, a na žalost blizu istini je da nas ljudi doživljavaju kao muzejske mumije. Kao ljude koji čeprkaju nešto iza spuštenih roletni i nikad od njih nikakve koristi. Mislim da se iz poštovanja prema poreznim obveznicima koji nas plaćaju u najmanju ruku moramo zapitati otkud taj doživljaj? 

  Mi, dakako, puno radimo. Imamo osam kustosa i oko 30 tisuća predmeta, puno stručnog i administrativnog posla, puno terenskog rada. Osim matične ustanove, imamo dvije dislocirane zbirke u Dobrinju i Kastvu, a sada ćemo otvoriti i Muzej mira u Lipi koji će također biti pod našom nadležnošću. Sve to zahtijeva ogroman angažman, ali od njega nikakve koristi ako je to što radimo samo za nas, a daleko od zajednice. 

 Muzealka ili znanstvenica

Kakav će biti Muzej u Lipi?

  – Dizajner Damir Gamulin i arhitekt Damir Sevšek ponudili su rješenje s kojim sam jako zadovoljna, jer tragom prvog postava arhitekta Igora Emilija i akademika Branka Fučića respektira da je to mjesto sjećanja na veliko stradanje ljudi u Drugom svjetskom ratu, a istodobno poštuje moj koncept prema kojem bi to trebao postati muzej zajednice. Mještanima Lipe jako je stalo da se Muzej očuva, jer je to dio njihovog identiteta. 

  Današnja Lipa nastala je na zgarištu koje su nacisti ostavili 1944. godine, a cijela je zajednica mentalno obnovljena upravo na kolektivnom sjećanju na to stradanje. Mi bez njih to ne možemo napraviti. Zbog toga ćemo umjesto uobičajenog teksta imati snimljem glas Danice Maljavac, umirovljene nastavnice povijesti i zemljopisa, koja je velik dio svoje karijere provela kao kustosica Spomen doma u Lipi, tako da će nas njezina priča i interpretacija i dalje voditi kroz postav Muzeja. 

  Muzej na potresan način upozorava na veliko zlo koje se zove rat i zato svojim imenom pronosi ideju mira, a osim toga trebao bi funkcionirati kao interpretacijski centar za baštinu šireg područja tog liburnijskog kraja, koji obuhvaća mjesta Šapjane, Pasjak i Rupa. Na tom terenu ima dosta zanimljivih arheoloških lokaliteta koje ćemo prezentirati in situ, ali sve podatke o tome posjetitelj će naći u Muzeju u Lipi 

 Uz dužnost ravnatelja i dalje ćete obavljati posao kustosa, a k tome radite i na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta riječkog Sveučilišta, gdje u zvanju docenta predajete povijest ranog novog vijeka. Jeste li dušom više muzealka ili znanstvenica, pedagoginja ili šefica? 

  – U Muzeju sam se zaposlila nakon doktorata u kojem sam se bavila temom osmanskih i mletačkih sukoba u Dalmaciji, tako da je povijest Dalmacije pod mletačkom upravom moje specijalističko područje. Tu sam na svom teritoriju. Međutim, u međuvremenu se pojavilo mjesto u Muzeju pa sam krenula u te vode i shvatila da se posao kustosa prilično razlikuje od znanstvenog bavljenja poviješću. 

  Kao kustosi, mi moramo biti spremni interpretirati sve dijelove povijesti, a drukčije se odnosimo i prema baštini. Kao povjesničaru, vama je neki predmet ili dokument važan samo dok iz njega ne iscrpite osnovnu informaciju, a kao kustos vodite trajnu brigu o predmetu koji je važan po sebi, jer sve dok postoji prenosi informaciju. U muzejskom poslu predmet razmatrate kao zaseban fenomen, tako da sam kroz proteklih sedam godina morala dosta preokrenuti način razmišljanja. Nadam se da sam to postigla, a ono što me i dalje muči je skupljački mentalitet muzealaca 19. stoljeća. To nikako nisam uspjela razviti, a sve ostalo se trudim sretno pomiriti.