Ples je svuda oko nas. On je za mene nešto prirodno, što nije vezano samo uz moju profesiju i plesnu praksu. Ples je način na koji se odnosim prema širem svijetu, svojoj obitelji i prijateljima
Međunarodno poznati kanadski koreograf i plesač Bill Coleman ovih dana boravi u Rijeci, gdje u »Prostoru plus« vodi radionicu »Utjelovljenje spoznaje«, a tu prigodu iskoristili smo da s tim umjetnikom porazgovaramo o stanju u plesnoj umjetnosti danas.
Posljednjih osam godina eksperimentirate s mikropokretima u tijelu i oko njega, kroz plesnu formu »utjelovljenja spoznaje«. Možete li nam nešto više reći o radionici u Rijeci?
– Radionica se temelji na načinu rada koji inače primjenjujem u plesnom studiju i tijekom procesa kreiranja koreografija. Usredotočujemo se na otkrivanje unutarnjih mikropokreta u tijelu, koje osluškujemo i time kroz promatranje i slušanje iznutra tijelo činimo još senzibilnijim. Ova tjelesno-plesna praksa fokusira se na »isključivanje« slika i misli iz mozga u želji za pokretanjem velikih grupa mišića u tijelu za pokret. Koncentrirani smo na unutarnje valove i lutajuće nesvjesne pokrete koji su prisutni u nama cijelo vrijeme, a sputani su okolinom. Na taj način postajemo svjesniji svoga tijela.
Da li se to može nazvati metodom?
Impuls za pokretom
Je li to vaša originalna metoda?
Bill Coleman rođen je u Novoj Škotskoj 1961. godine, a studirao je ples na Doreen Bird School of Theatre Dance u Londonu. Njegova profesionalna karijera počela je 1979. unutar Dublin City Balleta. Od tada, sudjelovao je i stvorio više od 60 djela i izvedbi u različitim svjetski poznatim kazalištima i plesnim grupama kao što su Laurence Lemieux, Jean-Pierre Perreault, Tere O’Connor Dance i druge. U New Yorku 1988. primio je Jerome Foundation’s First Light Award za Barišnikovu »Drugu stranu«. Od tada snima dokumentarce koji su nagrađeni na Toronto Moving Pictures Festival of Dance on Film, Best Experimental Film na Toronto’s HOT DOCS i drugdje. Njegovi radovi bili su prezentirani u Škotskoj, Italiji, Singapuru, Rusiji, Mongoliji i SAD-u, a trenutačno djeluje u Centre For Indigenous Theatre kao profesor. Sa suprugom Laurence Lemieux suosnivač je Coleman/Lemieux & Compagnie.
– Plesao sam dugo vremena i imao dosta ozljeda. Pokušao sam popraviti stvari, pronaći neki »recept«, ali nisam sve smislio sam. U mom individualnom radu plesača zanima me kako doći što dublje i biti što ekspresivniji. U ovoj metodi mnogi su elementi poznati, ali je način na koji ih koristim za mene poseban.
Ovih dana obilježava se Svjetski dan plesa. Što je za vas ples?
– Za mene je ples inicijalni impuls za pokretom. Ples je svuda oko nas. On je za mene nešto prirodno, što nije vezano samo uz moju profesiju i plesnu praksu. Ples je način na koji se odnosim prema širem svijetu, svojoj obitelji i prijateljima. Ples koristim kao sredstvo komunikacije. On obuhvaća mnogo toga.
Kakva je suvremena plesna scena u Kanadi?
– U Kanadi je suvremeni ples dosta prisutan. Gradovi Vancouver, Toronto i Montreal imaju plesne zajednice. Montreal je veliki centar suvremenog plesa. Dobro je što imamo tri plesna središta, jer onima koji se bave plesom potrebna je velika zajednica. To znači da imaš mogućnost izbora promijeniti sredinu i surađivati s nekim drugim koreografima i plesačima. Kanada je dobra zemlja za ples.
Da li plesna umjetnost u Kanadi dobiva dovoljnu financijsku potporu?
– Imamo Nacionalno vijeće za umjetnost, koje je godinama odlično funkcioniralo. Sada se u Kanadi, kao i drugdje, zbog recesije događaju rezovi u kulturi. Vlada je konzervativna. Novčane potpore se ne povećavaju, nego su postupno sve manje. Slično je i u Europi. S obzirom na tendenciju smanjivanja financiranja umjetnosti, u budućnosti ćemo se više morati oslanjati na partnerstva, koprodukcije, plesne zajednice i individualne donatore.
Divlje i civilizirano
Kako je organizirana vaša kompanija?
Da li možda dajete prednost site-specificu?
– Volim raditi u studiju gdje smo fokusirani na ono što radimo i na samo tijelo. Dosta vremena provodimo u kazalištu, radeći na svjetlu i dekoru. Otvoreni prostor opet ima svoje prednosti i uronjen je u realnost.
Jeste li tijekom boravka u Rijeci zapazili neku lokaciju koja bi bila dobra za site-specific?
– Mislim da je Rijeka lijep grad. Imate more, planinski krajolik, obalu i dosta industrije koja na neki način također kreira ljepotu. Čini mi se da su ljudi u Rijeci dosta svjesni umjetnosti i važnosti kreacije. Ovdje bi se nešto zanimljivo moglo napraviti.
Radite li na nekom novom projektu?
– Radim na projektu u Nacionalnom parku, u stjenjacima. Tamo ima medvjeda i drveća, što izgleda kao razglednica Kanade. Za ovaj park karakterističan je napredan rad s prirodom, ali on ima i velikih ograničenja. Naš projekt zamišljen je kao neka vrsta meditacije ljudi koji vode brigu o prirodi.
U rano jutro publika će se popeti na planinu i gledati izlazak sunca, uz zvukove glazbe koja će im pomoći da izoštre osjetila. Zatim idemo u muzej s prepariranim životinjama, a onda u šumu gdje će se dogoditi transformacija ljudi u životinje. Na kraju dana pratit ćemo zalazak sunca i kreirati drugu simfoniju planine. Plesači i glazbenici ovdje su poput boja kojima kreiramo sliku na platnu.
Jedna od tema kojima se bavimo je pitanje što je divlje, a što civilizirano. Mi ljudi možda smo civilizirani izvana, ali smo divlji iznutra.
