Ivica Bednjanec jedan je od onih strip autora kojeg će pamtiti doslovno generacije ljubitelja tog žanra.

Zapravo, tisuće i tisuće đaka  upoznalo je strip upravo putem Lastana, Genija, Durice, Osmoškolaca... i drugih likova koje je taj autor desetljećima crtao za najtiražniji  školski list »Modru lastu«. Iako se na takozvani dječji strip nerijetko  gleda s određenim podcjenjivanjem, valja reći da je riječ o zahtjevnoj  formi koja mora ispoštovati niz nepisanih pravila: 

– Govoreći o »stripu za djecu«, velik dio mog opusa doista je primijenjenog karaktera, namijenjen mlađim čitaocima. Međutim, da izbjegnemo zabunu, riječ je o pedagoškom i u priličnoj mjeri obrazovnom  stripu – što ne znači da mora biti dosadan ili nečitljiv.

Ono što laički  promatrač ne može uvidjeti »na prvi pogled«, jest da je svaki od tih stripova prošao kontrolu scenarija sadržaja, crtanog ali i tekstualnog dijela,  i udovoljio visokim pedagoškim standardima kojih se već desetljećima  drže moji izdavači.

Ovdje je riječ prvenstveno o uredništvima izdanja  »Školske knjige« (»Smib«, »Modra lasta«), ali moram pohvaliti i druge u  struci s kojima sam surađivao. 

Bednjanec je jedan od rijetkih »kompletnih« autora u smislu da je sam napisao golemi broj scenarija za  vlastite stripove

Pune tri godine bio sam profesor na Grafičkoj školi u Zagrebu. Već  onda – 1963. godine – moji su učenici ispod klupe čitali moje stripove.  Riječ je o iskustvu koje me i time izdvaja od drugih autora, ali i stereotipa »crtača za djecu« – rekao je svojedobno, u siječnju 2007. u  intervjuu za naš list Ivica Bednjanec.

Golema produkcija

Bednjanec je rođen u Zagrebu 1934. godine, u tom je gradu završio  grafičku školu, a stripom se počeo baviti nekako u »ne-vrijeme«, iza  Drugog svjetskog rata, kad ta forma izražavanja baš i nije bila naročito  dobrodošla u očima ondašnje vlasti, kao što je više ili manje sumnjivo  bilo sve što je dolazilo s trulog Zapada.

Ipak, kao što svaki novi medij  pronalazi vlastite putove do svoje publike, tako je bilo i sa stripom –  nitko više nije mogao spriječiti ono što je publika htjela.

Bednjanec je  pak 1957. godine na natječaju tadašnje »Narodne armije« dobio prvu  nagradu za strip »Crveni se šuma«, ali se ozbiljnije stripom počinje baviti u prvoj polovici šezdesetih kad su se otvorile i veće mogućnosti za  objavljivanje. Sve ostalo je povijest – u sljedećih desetak godina, do  1967., već je nacrtao seriju stripova s tematikom iz hrvatske povijesti,  pa niz stripova s tematikom iz meksičke revolucije kreiravši tako specifičan podžanr vesterna, pa nekoliko naslova s tematikom NOB-a...

Od  tog se rada moglo živjeti i Bednjanec je od 1967. godine samostalni  umjetnik i član ULUPUH-a.

Više je zanimljivosti karakteristično za rad Ivice Bednjaneca.

U crtačkom smislu nije pripadao grupacijama, klanovima i modama, nije bio sklon uzorima, imitiranju ili kopiranju nekog značajnog autora – bio je naprosto  svoj

Jedna je  svakako ta da je bio vrlo produktivan autor – tijekom četrdesetak godina rada ostvario je na desetke stripovskih priča – od povijesnog i avanturističkog stripa, preko storija iz NOB-a, do tih vjerojatno najpoznatijih školskih serijala i zatim grotesknog i karikaturalnog stripa – da bi na  kraju njegov opus bio sabran u više od dvije tisuće tabli stripa koje je  ostavio u naslijeđe.

I ne samo to – Bednjanec je jedan od rijetkih »kompletnih« autora u smislu da je sam napisao golemi broj scenarija za  vlastite stripove – ostavio ih je više od tisuću i po tome je zapravo najplodniji scenarist u povijesti domaćeg stripa. 

Hrvatska povijest u "Dečjim novinama"

Osim različitim žanrovima, svoju popularnost vjerojatno ima zahvaliti i svom stilu – Bednjanec nije patio od suvišnog artizma i likovne  elaboracije – njegov je crtež realističan i lako čitljiv.

U crtačkom smislu nije pripadao grupacijama, klanovima i modama, nije bio sklon uzorima, imitiranju ili kopiranju nekog značajnog autora – bio je naprosto  svoj, crtao je onako kako je vidio, i to je više od 40 godina imalo svoju  široku i zahvalnu publiku, iako ne uvijek i priznanje kritike.  

Zanimljivo je i to da je u vrijeme dominacije zagrebačkog »Plavog  vjesnika« u Hrvatskoj šezdesetih godina Bednjanec velik broj stripova  objavio za velike i jake izdavače u Srbiji.

Bednjančeve stripove s tematikom iz hrvatske  povijesti objavile su, u vrijeme dominacije »Plavog  vjesnika«, »Dečje novine« iz Gornjeg Milanovca

Iako je to bilo jedno – jugoslavensko – tržište, njegove stripove iz hrvatske povijesti, kao što su »Nikola Šubić Zrinski«, »Matija Gubec«, »Uskočka krv«, »Posljednja bitka  Petra Kružića«, »Bitka u paškoj uvali«, »Stubička avet«, »Buna na Hvaru«  i dvadesetak drugih, objavile su od 1963. do 1967. »Dečje novine« iz  Gornjeg Milanovca, dok su stripove s tematikom iz NOB-a sredinom  sedamdesetih, objavljivali »ZOV«, »Kurir« i »Politikin zabavnik«. 

Isto tako i njegovi stripovi o sportu – naslovi kao što su »Crvena zvezda«, »Majstor s mora«, »U Montevideu«, »Partizan«, »Najmlađi reprezentativac«, »Ivica Hitrec«, »NK Zagreb«... objavljeni su u »Dečjim novinama«, u tada popularnoj biblioteci »Lale«.

Ipak, takozvane omladinske stripove objavljivala je – kao što je već  spomenuto – »Modra lasta«, dva nastavka stripa o barunu Trenku objavio je  »ZOV«, a dva serijala Nježnog – onaj o Nježnom – robijašu i  onaj o Nježnom – sportašu – zagrebački »Kerempuh« i »SN Revija«.

"Vritnjak" za Nježnog

Nježni je pak posebna priča u kojoj je Bednjančev talent za komično  i groteskno došao do punog izražaja.

U satiričkom časopisu »Kerempuh« Nježni je antijunak, sitni lopov, naivan i nespretan,  koji na kraju  svake epizode završava u zatvoru, gdje mu je na neki način i bolje nego  li vani gdje – kao i danas – plivaju krupne ribe. Korupcija, makinacije,  lopovluk, šverc, mito, socijalne razlike... sve su to teme koje do danas  nisu izgubile na aktualnosti, ali su dobile na opsegu.

U »SN reviji« Nježni je od 1976. do 1983. godine sportaš koji se dotaknuo ama baš svakog zamislivog sporta, od onih najpopularnijih do  onih najbizarnijih, pa i rekreativnih sportskih zanimacija.

Nježni na  kraju svake priče izvedene u jednoj tabli dobiva nogom u guzicu, »vritnjak«, i na taj način bude šutnut iz stripa i iz priče, a te priče kao da su  ispričane danas – lažiranje, crni fondovi, prevare, makinacije – samo  što danas više nema nikoga da u stripu nacrta sve mamiće i markoviće  našeg sporta.

Realistični strip ili groteska, strip za djecu, tinejdžere ili za odrasle,  kao god to podijelili ili složili, Bednjanec će nesumnjivo ostati klasik  hrvatskog stripa koji usprkos ne taklo davnoj retrospektivnoj izložbi  (»Klovićevi dvori« 2009.) i nekoliko objavljenih knjiga (»Nježni sport«  1980; »Osmoškolci« 1987; »Jasna i osmoškolci« 1994; »Durica« 2003;  »Genije«) još čeka pravu kritičku monografiju koja će pola stoljeća njegova rada smjestiti u kontekst suvremene likovne kulture u Hrvatskoj.