Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
Intelektualac svjetskog glasa

Intervju Viktor Žmegač: Bolonja je način da se obrazovanje podvrgne pragmatici kapitalizma

Viktor Žmegač / Fptp Denis LOVROVIĆ
Viktor Žmegač / Fptp Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 11. veljača 2012. u 19:07 2012-02-11T19:07:00+01:00

Uvijek se čuje: a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti. Ali tu se opet vraćamo na polazište: vrhunski nogomet, ako ga gledamo kroz perspektivu blagajni i kladioica, zapravo je jedna vrsta brokerske igre. Sve se funkcionalizira u tom smjeru. Novac postaje vrhunska vrijednost

Viktor Žmegač jedan je od najznačajajnijih hrvatskih intelektualaca našeg doba, čovjek koji je svojim djelovanjem odavno probio granice relevantnosti naših prostora i čije su knjige obavezna lektira na cijenjenim stranim sveučilištima. Iako u visokim godinama života, ovaj profesor emeritus zagrebačkog Filozofskog fakulteta ustrajno objavljuje knjige izuzetnih dosega. Pa ako to nisu kapitalna djela poput njegova životnog projekta »Od Bacha do Bauhausa«, u izdanju Matice hrvatske, onda su knjige eseja u kojima se ovaj profesor lišava dociranja i gotovo beletristički komentira kako prošlost i svoje odrastanje (»SMS eseji«, u izdanju Profila) tako i sadašnjost (recentna »Filozof igra nogomet«, opet u idanju Profila). 

    Sve to, i puno više a ovdje nenavedeno, nije još uvijek bilo dovoljno da se profesora Žmegača primi u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti kao punopravnog, redovnog člana. Izbori su, doduše, ove godine, pa će se i u tome očitovati novi vjetrovi koji navodno pušu sa Zrinjevca. 

NIKAD NE LOBIRAM SAM ZA SEBE

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti se mijenja, osjećaju se nove struje, otvaranje prema javnosti. Vaša biografija je impresivna, i za šire okvire od ovih hrvatskih, no vi ste zasad samo dopisni član te institucije. Hoće li se to promijeniti na skorim izborima novih članova ove godine?

– Ja se u to neću miješati jer ja nikad ne lobiram sam za sebe, ali vidim da se mijenjaju neki kriteriji. Bez obzira hoću li ja biti dio tih postupaka, ja to pozdravljam jer će to unaprijediti Akademiju, koja je neko vrijeme bila u rukama ljudi koji su imali možda preuske kriterije. Dakle treba to pozdraviti, to otvaranje Akademije, to je sad jedna ekipa koja ima nove, puno bolje poglede.

    Ne manje važno, profesor Žmegač u živom kontaktu imponira erudicijom, smirenošću i umijećem kazivanja. Pa kad još na kraju novinaru kaže da autorizacija nije potrebna, što je u hrvatskom kulturnom prostoru često kao i snijeg u Splitu, samo upotpunjuje sliku o iznimnoj osobnosti. 

    Jedan od povoda za ovaj razgovor je knjiga »Filozof igra nogomet«, svojevrsni nastavak knjige »Sms eseji«, no područje Vašeg interesa ovdje se s djetinjstva i odrastanja okreće prema suvremenom. Zašto filozof igra nogomet i zašto je taj esej u kojem je Kant glavni glumac na prvom mjestu u knjizi? Što time poručujete?

    – Namjerno je baš taj esej na početku. Želio sam pokazati da živimo u doba ekstrema. S jedne strane je vrhunski nogomet, nešto što s pravom privlači toliko ljudi – pa i ja sam među njima – a s druge amaterizam. Postoji velik jaz između vrhunskog nogometa, koji je po svojoj naravi profesionalan (jer ne možete sjediti osam sati u uredu pa onda trenirati i još igrati utakmice) i stare ideje o sportu. Kant je definirao, ne znajući, naravno, ništa o nogometu, estetske vrijednosti kao autonomne, nepragmatične. Estetski objekti, kaže Kant – i on je prvi u povijesti estetike koji je to tako radikalno formulirao – objekti su bez ikakve pragmantične namjene, one su vrijednost po sebi. I iz te Kantove teze je u 19. stoljeću stvorena ona slavna l'art pour l'art (umjetnost radi umjetnosti, op. a). A prvi sport je kreiran baš kao larpurlartistička djelatnost. Ovo danas, rasprodani stadioni, milijarde koje se vrte i igrači koji se kupuju, sasvim je nešto drugo. Već ta kategorija kupovanja s izvornim sportom nema nikakve veze. Igrači su samo roba vrhunske vrijednosti. 

    Ali opet, paradokasalno, ta roba vrhunske vrijednosti je u onom osnovnom poslanju igre, ako je sudimo estetički, dovela do visoke razine.

    – Da, to je točno. Tu se spajaju dvije stvari koje u amaterskom sportu ne postoje. Kada bi Kant gledao jednu vrhunsku i jednu amatersku utakmicu, rekao bi da su i prva i druga neka vrsta umjetnosti, ali ova druga ima veći moralni značaj. Amateri su zapravo nositelji morala jer oni igraju ne zato da bi zaradili novce, nego zbog igre same, da zadovolje svoje tjelesne i estetske potrebe.   

Svijetle i mračne strane

Jedna od neuralgičnih točaka koje proizlaze iz ove knjige, ali i Vaših djela inače, upravo je pitanje morala, etike, posebno u odnosu prema napretku tehnologije. Uostalom knjigu i poentirate jednim snažnim esejem na tom tragu o tragediji u Fukušimi. Zašto Vam je važan taj odnos?

    – To je iznimno važno što govorite. Ovi eseji se ne moraju čitatu po redu, ali kroz knjigu se provlače tri velika motiva našeg vremena: moral, napredak i pitanje odnosa između određenih ljudskih djelatnosti koje su poprimile ekstreman karakter. Mi živimo u doba kada mnogi ljudi teže za tim da se afirmiraju na neki kvantitativan način. Recimo ući u Guinnessovu knjigu rekorda. Ali to nema nikakvu praktičnu korist. 

    Kad se, recimo, alpinist Messner popeo na sve vrhove svijeta bio je jedini u posljednjih 20-ak godina koji je obišao svih tih 14 vrhova preko 8.000 metara. On je uspio napraviti nešto što nikome prije njega nije uspjelo: popeti se s minimalnom opremom. To je vrtoglavo, ali nema apsolutno nikakvu praktičnu korist. Jer svi koji su bili prije njega s kompliciranom opremom upoznali su sve što se upoznati može i ako to ima neku svrhu, možda za potrebe vojske, onda je to već napravljeno. On nije imao taj motiv, nego je htio izvršiti eksperiment koji je zapravo larpurlartistički. Da je išao još dalje, onda bi umjesto teških planinarskih cipela uzeo ženske štikle pa bi sve bilo još efektnije. 

    Ako govorimo o napretku, onda uz njega uvijek ide i nazadak. Golem je napredak postignut na mnogim područjima tehnologije, a posebno u fizici. Nuklearnu fiziku treba istaknuti zato što je stvorila apsolutnu novinu u ljudskoj povijesti: čovjek je eksperimentirao sa sobom već odavna, ali nikad nije stvorio tehničke preduvjete da se totalno sam uništi. Jer kad bi se sav vojni nuklearni potencijal aktivirao u isto vrijeme na svim mjestima u svijetu, od nas ne bi ostalo ništa. 

    Ali na jednom mjestu u knjizi kažete: »Nuklearno oružje srećom je Trnoružica, a vlast je u rukama brokera«...

    – Da, i tu se miješaju svijetle i mračne strane, novi paket koji je teško razriješiti. Atomska bomba je stvorila situaciju u kojoj nam prijeti totalna katastrofa, ali baš zbog njezina postojanja već 60 godina nema ratova u globalnim dimenzijama. Atomska bomba je garancija da se nitko neće u to upustiti.   

Brokerska izmišljotina

S tim brokerima koji mrdaju svijetom dolazimo i do pitanja Hrvatske u EU. Referendum je prošao, ali koja je hrvatska perspektiva u Europi, ovoj Europi danas, odnosno onoj koja će biti za godinu-dvije?

    – Nedavno sam u tramvaju, nekoliko dana prije referenduma, našao neke prospekte koji šire strah od Europe. Prva rečenica glasi: »Hrvatska gubi 100 posto suvereniteta«. Moram reći da čovjek koji je to napisao ne zna značenje riječi suverenitet, jer to bi značilo da gubite čak i najelementarniji preduvjet za funkcioniranje života, što je jezik, komunikacija. A to je apsurdno. Pa EU se ne miješa u školstvo, u obrazovni sustav. 

    No dobro, i tako ga je već uništila, barem visoko obrazovanje, s Bolonjskom reformom.

    – Da, ali to je druga priča, Bolonja bi se desila i bez EU, jer to je zapravo instrument onih »brokera« (uzmimo ih ovdje kao metonimiju). Bolonja je brokerska izmišljotina prema kojoj se obrazovni sustav mora organizirati tako da bude potpuno podvrgnut pragmatici kapitala. Uvijek se čuje: a što će vam ta grčka filozofija, Bachove fuge, teorija, to se ionako ne može iskoristiti. Ali tu se opet vraćamo na polazište: vrhunski nogomet, ako ga gledamo kroz perspektivu blagajni i kladioica, zapravo je jedna vrsta brokerske igre. Sve se funkcionalizira u tom smjeru. Novac postaje vrhunska vrijednost. 

    Kritike o gubitku suverenosti, o kojima govorite s tog letka, dolazile su uglavnom s desnog političkog spektra, ali kako se približavao referendum, tako su s lijevog spektra počele snažnije stizati kritike EU kao entiteta koji na račun jakog centra osiromašuje periferiju. Što mislite o tome?

    – Francuzi imaju uzrečicu da se ekstremi uvijek dodiruju. Tako se ovdje dodiruju krajnja ljevica i desnica; boje se nečega čega se po mojem sudu ne bismo trebali bojati. Gledajte, EU, koliko god bila poprište finacijskih manipulacija, ipak daje jednu nadređenu vrijednost – i tu se sad vraćam na pitanje etike – dakle mir, miran život ljudi. Ljudi koji prigovaraju s desna i s lijeva zaboravljaju da se u Europi od svršetka 2. svjetskog rata nisu vodili veći ratovi. Nikad nije bilo duljeg razdoblja mira na tom trusnom području. To je za mene vrijednost koja je teža od svih drugih prigovora. 

    Ali hoće li EU onda razriješiti i ovaj balkanski lonac?

    – Ja mislim da hoće. EU otvara granice. To može biti i dvosjekli mač; prohodnost materijalnih dobara može biti i opasnost jer ne prolazi samo novac, knjige, glazbena djela i kultura, nego i droge i sl., ali otvorenost granica je jedan od elemenata koji osiguravaju mir. Jer kad ljudi mogu putovati i upoznavati se, onda se ipak minimaliziraju predrasude.   

Europske vrijednosti

Vi ste kao germanist naslonjeni na njemačku kulturu. Kako Vam se činila izjava Angele Merkel da je projekt multikulturalnosti u Europi propao?

    – Multikulturalnost, naročito želja da se ljudi upoznaju preko kulture, stara je tendencija, međutim danas je multikulturalnost nešto drugo. U 18. stoljeću očitovala se u tome da su se naši znanstvenici i umjetnici, poput Boškovića ili Jarnovića, afirmirali u inozemstvu. K nama su, pak, dolazili talijanski slikari i tad su granice bile u određenom smislu otvorene. Ali to nije bila ideologija, to su bili prijateljski ili pragmatički susreti. U 20. stoljeću počelo se od multikulturalnosti stvarati ideologiju. Ti MORAŠ biti takav, ti se MORAŠ družiti s Turcima, Arapima... Gledajte, kad se nešto nametne, onda to obično ne funkcionira, to više što postoji otpor i s jedne i s druge strane. 

    Ali konzekvence Merkelinog iskaza su dizanje granica i s time povezanih bodlji prema Drugome?

    – Tako je, ali dok god postoje otpori, taj eksperiment moramo smatrati neuspjelim. Meni multikulturalnost nije strana stvar. Sad sam je, doduše, upoznao i u obliku europske ideologije koja u praksi ne nalazi dovoljno uteljemeljenje. Ali ja sam upoznao multikulturalnost gdje je zbilja funkcionirala. U Slatini, gdje sam rođen, bilo je Hrvata, Srba, Nijemaca, Mađara, Čeha, Židova... Svega je bilo i svi smo mirno živjeli. No onda je došlo do raspada 1941. godine, kad su počele ideologije. 

    Idemo okrenuti priču. Što zapravo Hrvatska donosi Europi? Malo se o tome govori, teme su uglavnom sadržane oko toga jesu li i kada oni nas htjeli, zašto nas žele sada a prije nisu...

    – Rekao bih da bi to pitanje trebalo razmatrati na dvjema razinama. Prvo im donosimo neka materijalna dobra koja imaju svoju težinu. Recimo poznato je da je Hrvatska jedna od najbogatijih zemalja vodom, a futurolozi kažu da će voda biti nafta 22. stoljeća. 

    S druge strane je i jedan primjereni kulturni doprinos. Mi nismo neka kulturna velesila, kao Njemačka, Francuska, Engleska. Bilo bi to bezumno tvrditi. Ne bismo trebali sami sebe precijeniti, ali ni podcijeniti. Mi imamo što dati i nemamo se čega bojati. Jedino postoji opasnost da najbolji ljudi odu u inozemstvo, jer otvorene su granice. Ali onda će drugi doći k nama pa ne mislim ni da je to veliki problem. 

    Europa je jezgra svijeta. Ipak. Ona je najsloženiji kontinet, a zbog idealnih geopolitičkih i klimatskih uvjeta to je i uzoran kontinent, pregledan; ima bogatstvo krajolika a lako je prohodan. Amerika i Afrika su teško prohodne zemlje. Mi smo temperirani kontinet, blag, usklađen. To, dakako, nije zasluga Europljana, ali to jest tako. Europa je, smatram, bez ikakve ideološke europocentričnosti, stoljećima intelektualna i tehnička tvornica svijeta. Još uvijek svi kopiraju europske proizvode. Zašto silna Kina ne proizvodi automobil? Uvoze ih iz Europe jer se tu rade najbolji automobili. U američkim filmovima, kad se netko uspne na društvenoj ljestvici, vozi europski automobil. To je Europa, to je njen trijumf, a da o kulturi uopće i ne govorimo. Ona je dinamička, samu sebe stalno propitkuje. Ja sam i muzikolog, pa ako pogledate kinesku glazbu, indijsku, to je folklor, a ono što proizvode na razini zahtjevne glazbe, to je 100 posto prepisano. To oni ni ne skrivaju. 

    Pogledajte onda film. Ključne filmove, one žanrovske u Americi, napravili su Europljani.   

Nova knjiga

Dobar šlagvort ste mi dali s filmom, jer u jednom eseju kažete da su Vam novinari postavljali svakakva pitanja, ali da Vas nikad nitko nije pitao o najdražim filmovima. Pa eto da ispravimo tu nepravdu. Koji su Vam najdraži filmovi?

    – (Smijeh) To mi je drago. Opet se moram vratiti na Europu, koja je ne samo kolijevka filma nego i velesila, utoliko što filmska invencija dolazi u Ameriku iz Europe, i to ne samo u prvim danima kad se razvijao film. Chaplin je došao iz Engleske, pa najpopularniji glumci... Za moju generaciju pojam lijepe žene i glavne protagonistkinje bila je Greta Garbo. 

    Vrhunske američke filmove, i žanrovski reprezentativne, napravili su europski režiseri. Ako nekome kažete »Neki to vole vruće«, kao vrhunska komedija, ili »Točno u Podne« kao vrhunski američki vestern – tko je napravio te filmove? Europski režiseri. »Neki to vole vruće« – Billy Wilder, koji je europski Židov. »Točno u podne« Fred Zinnemann, također bečki Židov. Tko je podigao Hollywood na visoku razinu? Fritz Lang, Austrijanac. Ne želim biti izazovan prema Americi, ali ona je uvelike europska kulturna tvorevina. 

    Vaša plodnost i ustrajnost u objavljivanju važnih knjiga fascinira, pa Vas moram pitati na čemu sad radite?

    – Zamislio sam »SMS eseje« i »Filozof igra nogomet« kao prve dvije knjige u trilogiji. Tako da radim i na trećoj. Trenutno je u pisaćem stroju jer, znate, ne služim se internetom zato što se bojim da bih postao ovisnik. Imam problema i s klasičnim enciklopedijama; kad naiđem na jednu natuknicu ona me vodi dalje i prođu sati, pa gdje ne bih imao s internetom. 

    Ta treća knjiga opet će u podnaslovu imati »Zapisi«, a predviđena je za objavljivanje u 2013. godini. Struktura je slična kao u prethodnim dvjema knjigama, ali nastojat ću se još više pomaknuti prema spoznajnom objektivizmu. U »SMS eseijima« bilo je mnogo sjećanja iz djetinjstva, pa je to svojevrsna autobiografija. U trećoj će biti najmanje toga, ali ću pokušati razraditi na nekoliko ključnih tema onu misao koju sam već načeo u »Filozofu koji igra nogomet« – doba ekstrema – a tako će se i knjiga zvati. 

    Jer to je nešto što svatko tko razmišlja mora prepoznati. Živimo u doba ekstrema. Nikada društvo – odnosno moramo reći europsko društvo – nije živjelo u takvom blagostanju kao danas. Suvremeni Europljanin živi luksuznije nego Luj 14. 

    Neobično blaogostanje u civiliziranim zemljama miješa se sa strahom da bi se to blagostanje moglo urušiti. Kroz kataklizmu, totalan atomski rat i sl. Taj strah nije uvijek u svijesti, ali je svakako u podsvijesti ljudi, i zato je to tako važna tema.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.