Izložba »Put u vječnost«, upravo otvorena u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori, a nazvana tako po istoimenoj slici Gabrijela Jurkića iz 1918. godine, projekt je GKD-a i udruge Posmrtna pripomoć koja na ovaj način obilježava 85. godišnjicu svoga postojanja. Izložba temu smrti posjetiteljima približava kroz umjetnost i odabrana djela ponajboljih hrvatskih umjetnika, a bit će otvorena do 6. studenoga.

– Na Jurkićevoj slici nema izravnih znakova koji bi nas tako eksplicitno uveli u glavnu temu izložbe, ali je smrt prisutna na indirektan, simboličan način i sliku se može razumjeti kao alegoriju smrti. U pustom krajoliku bijeli se anđeo spušta širokim stepeništem i prilazi tek naznačenome ulazu iza kojega se pustoš širi dalje. Ulaz je samo markiran dvama niskim stupovima iz kojih se diže plavičasti dim – opisuje sliku izabranu za plakat izložbe »Put u vječnost« autor koncepcije Zvonko Maković.

– Na ovoj izložbi susret ćemo se s umjetničkim djelima koja su nastala mahom od kraja 19. stoljeća naovamo i pripadaju korpusu hrvatske moderne i suvremene umjetnosti. Ono što ih ovdje povezuje nije samo vrijeme i sredina u kojoj su djelovali ili u njoj djeluju. Zajednička im je okosnica tematske naravi, jer se u svim izabranim djelima na direktniji ili nešto skriveniji način govori o smrti i prolaznosti, o kraju, rasapu i nestajanju.

Fotografija smrti

Pojedini od njih smrt će prikazati konvencionalnim figurama, kao što su lubanje, kosturi, kadaveri, figurama koje imaju ili alegorijsko značenje, ili izravno ističu smrt kao bitni sadržaj djela – počeo je Maković u društvu kustosice Danijele Marković obilazak izložbe uoči njena otvorenja, dodajući da će posjetitelj izložbe osim slika, crteža, skulptura, maketa nadgrobnih spomenika, susresti i brojne predmete vezane uz različite religijske posmrtne rituale – od nakita i odjeće, devocionalija, ex-vota i posmrtnih maski do priručnika o umiranju i knjiga u kojima se evidentiraju umrli i njihovi ukopi. Značajan dio u korpusu eksponata čine i fotografije kojima se od njenog nastanka 1839. do današnjih dana dokumentiraju posmrtni obredi.

– Fotografija je, naime, odavno postala najrašireniji i najpraktičniji medij kojim se nastoji trajno sačuvati mrtvo tijelo kao vizualnu činjenicu, pa su stoga djela istaknutih fotografa, baš kao i amatera, ušla u sastav izložbe, naglašava autor izložbe kojega je pri osmišljavanju ove izložbe intrigirala činjenica da je »smrt, kao pojam, prisutan u svim segmentima čovjekova života, pa ipak na njega se nikada u nas nije fokusirala dovoljno široka pozornost«.

– Izložbom »Put u vječnost« želi se prvi put o smrti govoriti kao o bitnome egzistencijalnom, društvenom, pa i kulturnome sadržaju na više razina. Namjera je izložbe da kroz nekoliko segmenata tematizira smrt i rituale smrti u svakodnevnome životu, pa tako i da ukaže na kulturu groblja, ističe Maković.

Remek-djela

Obilazak izložbe počeo je u sobi s remek-djelima hrvatskih slikara koji se javljaju krajem 19. ili na samom početku 20. stoljeća kada je motiv smrti veoma je prisutan, posebice »u segmentu onodobne umjetnosti koju se naziva simbolizmom, a koja predstavlja svojevrsni radikalizirani revival gotovo stoljeće starijeg romantizma«. Tu valja svakako spomenuti djela Mirka Račkoga i Bele Čikoša Sesije, Ljube Babića, Vlaha Bukovca…

– Teške socijalne i političke prilike Hrvatske 20-ih i 30-ih godina vrlo se precizno očitavaju u umjetnosti, osobito onda kada umjetnici tematiziraju smrt u sižeima svojih djela. Krsto Hegedušić, nedvojbeno jedan od najintrigantnijih i najangažiranijih slikara – čija je slika »Poplava« uvrštena u izložbu – nastojao je taj aspekt neposredne stvarnosti unositi u svoju umjetnost, navodi Maković upućujući i na prepoznatljivu umjetnička osobnost Ivana Generalića čija slika »Pogreb Štefa Halačeka« iz 1934. na sublimiran način prikazuje težinu seoske svakodnevice.

Autor s najviše eksponata na ovoj je izložbi je Ljubo Babić sa sedam slika iz različitih razdoblja njegova opusa.

– Početna slika izložbe Babićeva je poznata »Crna zastava«, a skrećem vam pažnju na sliku s motivom oplakivanje gdje je mrtvi Krist okružen ženama u posavskoj narodnoj nošnji. Na taj je način Babić lokalizirao jedan univerzalni motiv, a budući da je slika nastala u ratno vrijeme, 1942. godine, taj joj kontekst daje dodatna simbolička značenja, tumači Maković pokazujući potom sliku »Ljuština na odru« (1922) koja bi se, kako kaže, lako mogla razumjeti kao nastavak slika na kojima prikazuje mrtvoga Krista, s tim da je u ovom slučaju riječ o konkretnoj osobi, revolucionaru Franji Ljuštini koji je mobiliziran u austrougarsku vojsku, a zbog širenja lenjinističkih ideja zatvaran i mučen, da bi u jesen 1921. teško bolestan bio zatvoren i pod policijskom stražom godinu dana kasnije i umro.

Izlazeći iz domene figurativnosti, Maković dolazi do slikara enformela koji je od sredine pedesetih do prve polovice šezdesetih godina jedna od važnih struja u hrvatskome slikarstvu, pa i u skulpturi gdje su glavni protagonisti Dušan Džamonja, Stevan Luketić i Belizar Bahorić.

– Jedan od važnih pripadnika enformela svakako je Ordan Petlevski u čijim se slikama prepoznaje razgradnja organskoga svijeta, rasulo koje vodi mrtvilu, vidljivo u izloženoj slici »Organsko rasulo«, kazuje Maković dolazeći do djela Miljenka Stančića i Ljube Ivančića u kojim je snažno izražena tema smrti, umiranja i intenzivnog osjećanja blizine smrti.

Iskustvo rata

– Kod Stančića se javljaju mrtva djeca u sobama što odjekuju tišinom, zeleni i smeđi enterijeri u polumraku nalik su mrtvačnicama. To mrtvo dijete postalo je stalnom temom njegove umjetnosti, a dolazi iz vrlo osobnoga svijeta. Naime, sedam godina prije njegova rođenja umro mu je kao novorođenče stariji brat i prisutnost njegove smrti, odnosno bratova odsutnost, snažno je obilježila njegov život i slikarski opus, smatra autor izložbe izdvajajući i djela mlađih autora poput instalacije Ivana Faktora.

– Ivan Faktor jedan je od najvažnijih hrvatskih videoumjetnika i umjetnika performansa. Njegovo je djelo prožeto iskustvom posljednjega, Domovinskoga rata, ali i mjesta koje je u ratnim događanjima teško stradalo. To je grad Osijek. Okosnicu Faktorove umjetnosti čini neposredno bilježenje ratnih pustošenja, uništavanja vlastitog doma i neprestanoga stanja straha, opisao je Maković instalaciju sastavljenu od 25 ostataka starih televizora koji simuliraju arheološku iskopinu i čine formu križa. Sve to prate autentični filmski zapisi koje je snimao i citati iz Faktoru bliskog redatelja Fritza Langa.