Gdje su kosti Nugentovih? Drama potrage dostojna epizode CSI-ja

NL arhiva

U projektu obnove kaštela sudjelovali su arhitekt Igor Emili, povjesničar umjetnosti Branko Fučić, a investitor je bio Turistički savez, kojem je tajnik bio Abdon Smokvina. Nevjerojatno je da nitko od njih do smrti nije otkrio gdje su završili trsatski pokojnici

Nakon nedavnog napisa o vlasničkom sporu između Grada Rijeke i Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja zbog kuće Nugent na prilazu Trsatskoj gradini, javio nam se dr. Ivo Simonić, umirovljeni stomatolog sa Sušaka, koji vjeruje da zna gdje su zakopane kosti Lavala Nugenta, njegove supruge, djece i unuka, čije su grobnice uništene prilikom obnove Trsatskog kaštela krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća.

Projekt obnove kaštela izradio je arhitekt Igor Emili uz stručnu pomoć povjesničara umjetnosti Branka Fučića, a investitor je bio Turistički savez, kojem je tajnik bio Abdon Smokvina. Nevjerojatno je da nitko od njih do smrti nije otkrio gdje su završili trsatski pokojnici.

Prvu inicijativu za obnovu mauzoleja »Mir junaka« dao je 1990. Klub prijatelja Rijeke u sastavu: Igor Žic, Igor Koren, Davorin Šimunović, Dorian Hatta i Davor Štimac.Odvjetnik Igor Koren pronašao je i dvojicu radnika koji su sudjelovali u obnovi Trsatske gradine. Jedan od njih, Virgilio Karin, ispričao je da su njega i nekolicinu jadnika platili na crno da razbiju sarkofage u »Miru junaka«, koji je prema prvotnoj zamisli trebao biti sravnjen sa zemljom, ali se iz njemu nepoznatih razloga od toga odustalo. Prema njegovu iskazu, prilikom restauracije nađen je veći broj umjetnina koje su radnici uredno složili, ali se ne zna za njihovu daljnju sudbinu. Drugi radnik, električar Hinko, ispričao je da su ostaci obitelji Nugent uzidani u »rimsku« kulu.O ekshumaciji pokojnika svjedoče samo dva pisana traga, nađena u arhivi Turističkog saveza Rijeke, jer posao se očito izvršavao po usmenim direktivama. Prvi dokument je nepotpisana predstavka od 22. srpnja 1960. upućena tadašnjem načelniku komunalnih poslova kotara Rijeka Božidaru Hlači, a glasi:»Poštovani Božo, Sa predstavnikom Sanitarne inspekcije jučer smo se dogovorili da ćemo danas predočiti molbu za ekshumaciju mrtvaca iz ‘Mir Junaka’. Molim Te budi dobar potpiši ovu predstavku, nastoj da se metne žig i vrati po našem mladiću, kako bi obavili i taj posao. Hvala. Uz drugarske pozdrave«.Drugi dokument je potpisao Božidar Hlača, koji od Sanitarne inspekcije traži odobrenje za ekshumaciju »nekih leševa u zgradi ‘Mir junaka’«, a žiga nema.

Igor Emili je Trsatsku gradinu zamislio kao kombinaciju ugostiteljskog lokala i ljetne pozornice, koja je trebala biti izvedena zapadno od »rimske« kule, u sklopu nekadašnjeg stambenog dijela kaštela.Od svega je izveden samo restoran, s kuhinjom u kapeli »Mir junaka«, iz koje su izbačeni sarkofazi Lavala Nugenta i supruge Giovanne Riario Sforze, a u funkciju ugostiteljskog objekta i javnog zahoda stavljene su i grobne niše u kojima su bili pokopani njihovi potomci: sinovi Gilbert i Arthur, sa suprugom Marijom, kćeri Leontine i Jane sa sinom Albertom, nećak Johann s kćerima Olgom i Margherite te Jane Shaw, dugogodišnja dadilja Nugentovih, koju dio istraživača smatra i mogućom tetom Georgea Bernarda Shawa.

Rupa u zidu

Dr. Ivo Simonić je događajima koje opisuje svjedočio 1958. kad je imao 25 godina. Gradina, u to vrijeme obrasla stoljetnim bršljanom, oduvijek je privlačila njegovu pažnju pa ju je često obilazio i fotografirao. Tako se na njoj zatekao i tijekom radova na »rimskoj« kuli s koje je, kaže, uklonjen dio bršljana da bi se na južnome zidu iskopala rupa u koju su stavljene kosti pokojnika.

– Došao sam na Gradinu, koja je izgledala kao veliko gradilište, i vidio da je na »rimsku« kulu postavljana drvena skela, a sa zida je uklonjen jedan blok bršljana. Na tom su mjestu radnici napravili veliku rupu nepravilnog oblika, a kad sam ih upitao zbog čega su je otvorili, rekli su da će unutra položiti kosti pokojnika. Pod kulom, koja je do tada bila u izvrsnom stanju, ležala je hrpa kamenja s ostacima crvene zemlje. Pretpostavljam da je za iskop u zidu odabrano mjesto iza kojeg je zemljani nasip, jer kula s unutarnje strane nije šuplja do temelja. Drugim riječima, kad su otvorili zid, radnici nisu došli u prazan prostor, nego na razinu ispod podesta unutarnjih stepenica. Tu su komotno mogli položiti sanduk s kostima, koji bi bilo vrlo teško uzidati među samo kamenje – smatra dr. Simonić, s kojim smo obišli Trsatsku gradinu kako bi nam pokazao mjesto gdje bi se mogli nalaziti ostaci pokojnika, a pridružio nam se i prof. Nenad Labus iz Konzervatorskog odjela kako bismo čuli i mišljenje stručnjaka, iako je s nekima od njih naš sugovornik već razgovarao.

Čini se da je Trsatska gradina kroz vjekove bila grobnica. Ranko Starac je u istraživanjima prije tri godine u jami na Gradini otkrio i kosi dimnjak koji vodi do šahta u podnožju »rimske« kule, a u njemu su bile ljudske kosti iz razdoblja antike.Poznata je i legenda o mladoj Frankopanki koju je muž zbog nevjere dao živu zazidati u jednu kulu do ramena, a kad su mu dojadili njezini krikovi – zazidao ju je do kraja.Nakon oslobođenja Sušaka i Rijeke 1945., špilja na Gradini postaje sjedište partizanskog štaba, a nazivala se tamnicom. Prema bilješkama Miroslava Blažićevića, prvog direktora Muzeja Sušaka u FNRJ, Josip Vojska, kojeg je Grad Sušak u listopadu 1943. postavio za čuvara Gradine, primijetio je 6. svibnja 1945. tragove krvi pred jamom. Tog dana je na vrh kule svečano izvješena narodna zastava s petokrakom, a prilikom postavljanja zastave iz jame se osjetilo zaudaranje.U jami je nađeno više leševa. Prema iskazima vatrogasaca koji su ušli u jamu radilo se o petero osoba, a prema procjeni grobara o njih desetero, ali »nitko ih nije brojao«, zabilježio je Blažićević. U lipnju 1945. leševi su zapaljeni mješavinom nafte, ulja i benzina po nalogu mjesnog Narodnog odbora.

– Javio sam se jednom arheologu koji je radio na Trsatskoj gradini i ispričao mu čemu sam svjedočio, ali on mi je rekao da bi to bilo vrlo skupo i složeno za istražiti. Nisam shvatio zbog čega. Meni se ne čini tako komplicirano postaviti skelu, ukloniti kamenje i vidjeti naziru li se kakvi tragovi, pa ako ih ima i malo dublje istražiti. Vjerujem da sam iskop ne bi iziskivao više od nekoliko sati posla – kaže dr. Simonić, zgranut bezobzirnošću kojom su uništeni grobovi Nugentovih.

Istražiti navode

– Zaprepastio sam se kad sam vidio prepiljene sarkofage. To je bilo skrnavljenje grobova bez imalo pijeteta za pokojnike. Među Trsaćanima se s gnušanjem komentiralo da se grobnice pretvaraju u zahode – kaže dr. Simonić.

Odsustvo svakog poštovanja prema mrtvima i zametanje tragova njihovih ostataka teško je pojmiti i Nenadu Labusu, koji vjeruje da istina o tome gdje su završili pokojnici nikad nije otkrivena, jer su i sami akteri obnove Trsatske gradine osjećali duboku nelagodu zbog toga što su učinili.

Kao moguće mjesto na kojem su završile kosti Nugentovih spominje se i istočna kula na Trsatskoj gradini u kojoj se danas nalazi kafić. Umjetnik Branko Lenić pamti da je Radmila Matejčić pričala kako je čula da je prilikom obnove kaštela u prizemlju ove kule nađena niša s kostima pokojnika iz razdoblja prije Lavala Nugenta. Prema verziji poznatoj Leniću, u taj otvor, koji se nalazio s unutarnje strane vanjskog zida kule, navodno su položene i kosti Nugentovih, a zatim je zazidan.

– Ljude poput Lavala Nugenta bivši je sustav doživljavao kao feudalce, dakle klasne neprijatelje, ali ne vjerujem da je itko od uključenih bio toliko morbidan da je mislio kako je normalno to što su napravili. Vjerojatno su se sramili svojih postupaka pa su stoga o njima i šutjeli – kaže Labus, apsolutno podržavajući prijedlog dr. Simonića da se istraži mjesto mogućeg ukopa. – Priča o kostima uzidanim u »rimsku« kulu kruži već desetljećima. O tome su govorili i radnici uključeni u njezinu obnovu, ali točno mjesto ostalo je nepoznato. Imamo arhivske fotografije koje pokazuju da je na južnom zidu najveće kule zaista postojala rupa pred kojom je bila postavljena skela, ali sumnjam da je namjerno iskopana. Skloniji sam vjerovati da se ona otvorila zbog uklanjanja bršljana koji rastače žbuku pa se prilikom čišćenja raslinja odronilo kamenje. Međutim ne isključujem mogućnost da je otvor iskorišten kako bi se unutra smjestile kosti pokojnika – kaže Labus.

Sličnog je mišljenja i arheolog Ranko Starac koji je u više navrata istraživao Trsatsku gradinu, a upravo s njim je, kako smo ustanovili, razgovarao dr. Simonić.

Posljednja gospodarica

– Mala je vjerojatnost da su kosti ukopane u vertikalan zid kule, ali vjerujem da bi mogle biti upravo u podnožju unutrašnjih stepenica. Za tu priču sam čuo još kao dijete od none i čak sam planirao otvoriti pokusnu sondu u podu. Međutim, ni to nije garancija da bismo došli do konačnog odgovora. Pravi bi posao bio snimiti kulu georadarom ili eho-sonderom koji bi nam dali odgovor postoje li iza vanjskog plašta kakvi nevidljivi otvori. Šteta je što prilika da se to napravi nije iskorištena prije par godina kad smo cementne fuge na kuli mijenjali vapnenom žbukom, ali konzervatori uvijek mogu zatražiti snimanje. Dajem punu podršku kolegama da to postave kao uvjet kod budućih istraživanja – kaže Ranko Starac, koji je 2014. prilikom posljednjeg istraživanja Trsatskog kaštela našao ostatke razmrvljenih ljudskih kosti u jami na Gradini.

Groficu Anu Nugent Trsaćani nisu voljeli. Bila je arogantna, nepristupačna, za vrijeme talijanske okupacije prodavala je umjetnine vojnicima. O Kaštelu je vrlo loše skrbila i potpuno ga zapustila, ali dr. Simonić je kao dječak bio fasciniran njezinom nesvakidašnjom pojavom. – Stanujem u obiteljskoj kući na Trgu braće Mažuranić kraj Sušačke gimnazije. Moja nona, rođena u fijumanskoj familiji, izvrsno je govorila talijanski, njemački i francuski, a najslabije hrvatski. Bila je dobra s groficom Nugent, koja je dvaput godišnje dolazila noni na ćakulu. Sjedile bi na klupi pod drvoredom i pričale na francuskom. Na mene je jako djelovala svojim izgledom. Uvijek je bila u tamnoj krinolini do poda i strašno je nehigijenski zaudarala. Glavu je prekrivala čipkastom maramom. Iako je bila jako stara i nosila štap, odavala je izuzetno energičnu i vitalnu osobu. Uspravno držanje, naboran ten, vrlo energične crte lice i plave oči prodornog pogleda. Kad gledam slike Lavala Nugenta – isti djed!Trgom je dvaput na dan prolazio autobus za Trsat. Uvijek sam zirkao da vidim utrobu autobusa u kojem je oplata do prozora bila napravljena od šperploče. Sjećam se jedne scene kad se autobus spremao krenuti, a grofica nije stigla na vrijeme ući na stražnja vrata. Svom snagom je počela štapom lupati po autobusu. Imala je u sebi nešto zapovjedničkog. Kao djeca smo bježali od nje, iako smo bili strašno znatiželjni, intrigirala nas je svojim odijevanjem, načinom kako je hodala – prisjeća se dr. Simonić.

Antropološkom analizom se ustanovilo da je riječ o ostacima najmanje triju odraslih osoba, od kojih je jedna sigurno bila muškog spola, a u trenutku smrti je imala između 30 i 40 godina. Starac vjeruje da su i ove kosti pripadale pokojnicima iz grobnica obitelji Nugent, a u jamu su dospjele prilikom obnove Trsatske gradine 1960-ih godina.

Posljednja gospodarica Trsatskog kaštela bila je grofica Ana Nugent, kći Lavalovog sina Alberta, a mjesto njezinog ukopa je posebna zagonetka. Ana je preminula 4. rujna 1941. godine u 6 sati ujutro u Sušačkoj bolnici u dobi od 84 godine, ali nije poznato gdje je sahranjena.

Dr. Simonić kaže kako pamti da je u novinama uz kratku obavijest o grofičinoj smrti bila objavljena informacija da je pokopana ispod kamenih ploča na podu četvrtaste kule, na ulazu u Kaštel. Nenad Labus je pak pronašao naljepnicu s neke kutije na kojoj piše da su u kutiji pohranjene kosti grofice Ane Nugent. Gdje se kutija čuvala i gdje je grofica počivala dok posmrtni ostaci nisu istrunuli do faze kostura potpuna je nepoznanica. Iako je krajnja istočna grobna niša bila rezervirana za njezinu sahranu, po mišljenju Nenada Labusa vjerojatnije je da su kosti Ane Nugent na Gradinu donesene tek 1960., nakon devastacije grobnica, da bi zajedno s posmrtnim ostacima ostalih članova obitelji bile zakopane u »rimsku« kulu ili neko drugo zasad nepoznato mjesto.