ZAGREB – Pisanje je najvažniji dio moje knjige “Čekajući sreću: Filozofija čežnje”, a ne misli koje su u njoj, riječi su kojima je nizozemski filozof i publicist Coen Simon sažeo to svoje filozofsko djelo na tribini koju je svojim sadržajem i potaknulo, a održana je u srijedu navečer pod nazivom “Čežnja kao smisao života” u sklopu ovogodišnjega festivala Europea u Dvorištu.

Zagrebački cafe U dvorištu bio je tako mjesto gdje se razgovaralo o Simonovim filozofskim esejima okupljenim u knjizi koju je prošle godine objavila Naklada Ljevak. Urednik književnik Kristijan Vujičić ocijenio je na tribini da je Simonova knjiga izvrsna filozofija pisana na literaran način o suvremenome čovjeku koji, rekao je, traži previše i ne nalazi ono što traži.

Na Vujičićevo pitanje što je za njega čežnja, Simon je odgovorio kako je čežnja veza između nas i svijeta u kojemu živimo te da, bez obzira koliko nam se to činilo logičnim, objekt naše čežnje ne može biti na prvome mjestu onoga što u nama budi čežnju, odnosno čovjek veliku čežnju koja je u njemu projicira na predmete na koje naiđe kako bi ih poslije neosnovano smatrao uzrokom svojih čežnji.

To je stajalište ponukalo moderatoricu tribine Ivanu Simić Bodrožić na pitanje odakle čovjekova čežnja za nepoznatim što je, priznao je Simon, teško pitanje. S tim u vezi, spomenuo je pak osobno iskustvo svoje supruge i njega kada su čekali prvo dijete, dodavši kako ne bi mogao reći da je prije no što je postao otac znao što je točno čekao, iako se čini da je čekanje neraskidivo povezano s onim što je čekao.

U vremenu u kojemu nema mjesta za čekanje, Simon je posvjedočio kako je kao dječak pred školom čekao svoga oca koji je često kasnio što je, rekao je, i njegova osobina kao oca. Ipak, istaknuo je, bilo je to lijepo čekanje u kojemu se često nije ništa događalo, a on bi samo gledao roditelje kako dolaze po svoju djecu, učitelje kako odlaze iz škole i u tim trenutcima u kojima su “svi bili zauzeti životom, ja sam imao dodatno vrijeme”.

Moderatoricu tribine zanimalo je filozofovo mišljenje o tomu što se događa kada se naše čežnje ostvare, a Simon je to objasnio na primjeru sportaša koji četiri ili osam godina trenira za nastup na Olimpijskim igrama i za kojega je trenutak kada je osvojio zlatnu medalju trenutak slave, ali suze koje su u njegovim očima nisu suze radosnice već suze u kojima se očituje razlika između očekivanja i ispunjenja. Jer, dodao je, sreća u treniranju njegov je cilj, a pobjeda je instrument koji taj cilj omogućuje.

Na filozofkinju Nadeždu Čačinović, knjiga nizozemskoga filozofa ostavila je odličan dojam. Ipak dodala je i onaj, kako je rekla, profesorski ‘ali’ koji je sažela u stajalištu da postoji pravo na sreću i aktivno zauzimanje za njezino ostvarenje, a ne čekanje na nju. Po Simonovim riječima, radi se o korisnoj primjedbi u odnosu na sreću jer, iako može izgledati da se on koncentrirao na čekanje sreće, smatra da možemo biti aktivni i u njezinu traženju.

U boljem razumijevanju publike i autora posredovao je prevođenjem s engleskoga na hrvatski jezik Lovro Škopljanac, viši asistent na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

Coen Simon nizozemski filozof i publicist rođen je 1972. godine. Autor je više djela među kojima su i “Gledaj čovjeka”, “Zašto se tražimo, ali ne nalazimo”, “Tako započinje svaki vizionar” te “I onda smo znali sve” za koju je dobio značajnu nagradu Sokrat za “najaktualniju, najoriginalniju i najpoticajniju” filozofsku knjigu 2012. godine.