U povodu 100. godišnjice smrti francuskog književnika i nobelovca Anatolea Francea list Le Figaro naziva ga »superzvijezdom« njegova vremena koja je danas zaboravljena, a autor članka Benoit Duteurtre preporučuje zašto iznova treba čitati Francea.

Pod pravim imenom Anatole-Francois Thibault, a poznatiji pod pseudonimom Anatole France, rođen je u Parizu 16. travnja 1844. (ove godine je i 180. godišnjica njegova rođenja), a preminuo je u Saint-Cyr-sur-Loire 12. listopada 1924. godine. Potječe iz obitelji poznatog pariškog knjižara, pa tako rano ulazi u svijet knjiga, među kojima će kao književnik i bibliotekar provesti čitav život. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1921. godine.

Ovog hvaljenog i istodobno osporavanog književnika nazivaju i »najfrancuskijim Francuzom«. Premda je za života bio slavljen od suvremenika (bio je, primjerice, trajno Proustovo nadahnuće), za noviju je recepciju mnogo manje zanimljiv. Kako navodi natuknica u Hrvatskoj enciklopediji, njegov antiklerikalizam, vjera u razum, »nasmiješeni skepticizam« i jasan, klasični stil djeluju pomalo naivno i staromodno u duhovnom, političkom i estetičkom ozračju nakon Drugog svjetskog rata.

Anatole France ušao je u književnost razmjerno kasno djelom »Zločin Sylvestra Bonnarda« (1881.), gdje se miješaju građanska kultura i humanizam s tjeskobama rođenima iz Pariške komune. Glavni lik stari je znanstvenik i bibliofil Sylvester Bonnard koji živi u svome svijetu knjiga, kronika, povelja i rukopisa, a najveće bogatstvo mu je njegova knjižnica.

Iako živi sam sa svojim mačkom i domaćicom, on nije nimalo neosjetljiv na patnje drugih ljudi, te čini dobra djela, a na dobro mu biva uzvraćeno onim što najviše cijeni. U kući svojih prijatelja upoznaje mladu djevojku, unuku žene koju je volio u mladosti, sada siroče bez roditelja i bez ikakvoga imetka.

Bonnard preuzima skrb o njoj, odlučujući joj osigurati sve što je potrebno da bi mogla zasnovati svoju obitelj i dom. Iako ni sam nije bogat, on pronalazi način kako da djevojci priskrbi miraz, žrtvujući svoje jedino pravo blago.

Zatim je France objavio prvi u nizu autobiografskih romana (»Knjiga moga prijatelja«, 1885; »Pierre Nozière«, 1899; »Mali Pierre«, 1918.), u kojima poluizmišljeno djetinjstvo služi tematiziranju pobune protiv poretka, a odatle će niknuti piščevo ljevičarstvo, vjera u socijalizam i osjećaj za društvenu pravdu (»Afera Crainquebille«, 1901.).

U prvom razdoblju svojeg književnog rada France je, prije svega, bio estet i diletant, te je objavljivao stihove u duhu Parnasa, impresionističke kritike i romane, u kojima, bez obzira je li tretirao suvremenu ili povijesnu tematiku dominira skepticizam i esteticizam.

Odgojen na djelu Rabelaisa, Montaignea i Voltairea, France je vrstan stilist koji se odlučio za klasičnu mjeru i jasnoću. Afera Alfreda Dreyfusa, u kojoj se oštro založio za reviziju procesa, značila je prekretnicu u njegovom životu – izašao je iz knjiške izolacije, pristupio socijalistima i prešao na ideološki angažiranu književnost.

Podsjetimo, Dreyfusova afera je slučaj vojne špijunaže koja je prerasla u unutrašnjopolitičku krizu Francuske (1894. – 1906). Godine 1894. francuska protuobavještajna služba otkrila je dokument koji je upućivao na to da neki časnik iz glavnog stožera prodaje vojne tajne Njemačkoj.

Bez dovoljne provjere optužen je kapetan Dreyfus, jedini Židov u stožeru, pa je proces dodatno bio opterećen atmosferom antisemitskih napada dijela tiska i isto takvog raspoloženja u vojsci. Bez stvarnih dokaza da popis povjerljivih obavijesti potječe od njega, Dreyfus je 1895. osuđen, a iste je godine pukovnik G. Picquart, šef protuobavještajne službe, otkrio da je pravi krivac bojnik Marie Charles Ferdinand Esterházy, ali je vodstvo glavnog stožera njega oslobodilo krivnje, a Picquarta poslalo u Tunis.

Vijesti o tome prodrle su u javnost i okupile Dreyfusove pristaše u demokratskim i lijevim krugovima. Godine 1898. objavio je Émile Zola u listu L’ Aurore svoje znamenito pismo »Optužujem« (»J’accuse…«), upućeno predsjedniku F. Faureu.

Zbog toga je osuđen na godinu dana zatvora, pa se sklonio u Veliku Britaniju, ali je njegovo pismo razdijelilo Francusku u dva tabora. S jedne su strane bili konzervativni krugovi (antidreyfusovci), koji su u aferi vidjeli samo napad na nacionalne interese Francuske, a s druge dreyfusovci, koji su prava pojedinca stavljali iznad državnih interesa.

Iste je godine otkriveno kako je dokumente, kojima se htjelo dodatno teretiti Dreyfusa, krivotvorio stožerni pukovnik Hubert Joseph Henry, koji je priznao čin i ubio se u zatvoru, a Esterházy je pobjegao u London. Posljedice afere, koja je prerasla u državnu krizu, bile su odvajanje (1905.) Crkve i države, za koju se isticalo kako je država svih građana, te dugotrajna i duboka politička podjela na desne »nacionaliste« i lijeve »antimilitariste«.

Anatole France pozdravljao je ideju socijalizma i Listopadske revolucije. Kao ugledni književni kritičar i kroničar, France je književno konzervativan, unatoč progresivnim političkim stavovima. U brojnim povijesnim i naprednim romanima (»Thais«, 1890; »Pečenjarnica kraljice Pédauque«, 1893.) France razotkriva stereotipe: o Francuskoj revoluciji u romanu »Bogovi žeđaju« (1912.), ili o oportunizmu Republike (u 4. sv. »Suvremene povijesti«, 1897. – 1901.).

U djelima iz starosti prevladavaju skepsa i ironija (»Otok pingvina«, 1907; »Pobuna anđela«, 1914.). Franceovo je djelo paradoksalno zbog unutrašnjeg protuslovlja: ono odražava građansku kulturnu tradiciju kojoj vrijednosti osporava a predrasude osuđuje, unatoč tome što joj u estetičkom smislu još pripada.

Romani Anatolea Francea najvećim dijelom su duhovite i zanimljive kronike, pune anegdota s jasnim sagledavanjem sadašnjosti i predviđanjima u budućnosti. Mnogi su kritičari njegovog djela pokušavali razriješiti postmodernističko dvojstvo ovog hvaljenog i od nadrealista osporavanog francuskog romanopisca.

Iako nije nikad postigao široku popularnost, France je bio jedan od najistaknutijih književnika na razmeđu stoljeća i glas svijesti svoje generacije, a skepticizmom, duhovitošću i ironijom, rafiniranim smislom za ljepotu i izvanrednim stilom, privlači i danas intelektualnu književnu publiku.

Doživio je u Hrvatskoj priličan odjek, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, ali je danas potrebno predstaviti Francea na nov i relevantniji način, to jest uzeti u obzir ono što prethodni naraštaji nisu prepoznali: lucidan, polemički i rijetko proročki odnos prema povijesnoj zbilji.

Godine 1998. Školska knjiga objavila je »Izbor iz proze« koji sadrži romane »Bogovi žeđaju« (preveli Branka i Ivo Hergešić) i »Otok pingvina« (prevela Ksenija Jančin) te pripovijetku »Modrobradi i njegovih sedam žena« (prevela Ksenija Jančin).

U njegovim romanima do izražaja dolazi izuzetna erudicija, a u fabularnim spletovima ironija obuhvaća cjelokupnu povijest čovječanstva, s podjednakom skepsom prema tradicionalnom kršćanstvu kao i socijalističkom utopizmu.

Jednostavno i zanimljivo izlaganje pritom je prožeto ironičnim alegorijama, aluzijama na dogmatsku zaslijepljenost i stalno prisutnu glupost ljudske prirode, kao i kritikom suvremenih likova i događaja.

Nakon smrti Anatolea Francea našlo se i njegovih osporavatelja. Primjerice, Pierre Drieu la Rochelle, koji će kasnije biti nacistički kolaboracionist, za Francea je govorio da je vulgaran i ne osobito originalan pisac.

No jedan se engleski pisac divio Franceu i branio ga govoreći da su napadi na velikog književnika isključivo političke naravi. Francea je branio – George Orwell. Završimo s nekoliko misli Anatolea Francea:

»Želimo li postići velike stvari, moramo ne samo djelovati nego i sanjati, ne samo planirati nego i vjerovati.«

»Obrazovanje se ne sastoji od toga koliko ste zapamtili ili koliko znate. Sastoji se od toga da razlikujete koliko znate, a koliko ne.«

»Više volim ludost entuzijazma nego ravnodušnost mudrosti.«

»Bolje razumjeti malo nego pogrešno razumjeti mnogo.«

»Ne znamo što ćemo sa sobom u ovom kratkom životu, a želimo još jedan koji će biti vječan. «